Stjepan Prutki

Stjepan Prutki, ravnatelj Državnog arhiva Vukovar

Osijek mora programski artikulirati jasnu usmjerenost  na kulturnu i civilizacijsku raznorodnost i slojevitost

* Osijek je jedan od hrvatskih gradova koji je prošao u drugi krug „natjecanja“ za titulu Europska prijestolnica kulutre. Što bi, prema vašem mišljenju, moglo presuditi u dobivanju te prestižne titule?

– Prije svega spremnost Osijeka da programski artikulira jasnu usmjerenost na kulturnu i civilizacijsku raznorodnost i slojevitost po kojoj je Osijek, ali i većina Slavonije prepoznatljiva, i kroz koju su se stoljećima prožimali utjecaji raznih kulturnih posebnosti i običaja, koje su makar djelić svojih posebnosti utkale u oblikovanje posebnog i samo Slavoniji i Osijeku svojstvenog srednjoeuropskog kulturnog miljea.
No, opet, s druge strane malo smo napravili ako kulturnu baštinu predstavljamo kao „samu sebi dovoljnom“ inicijativom.

Osijek, ako bi htio postati europskom prijestolnicom kulture, u toj kulturnoj inicijativi mora imati vidljive i konture snažnog pomaka u širem društvenom smislu, razvijanju tolerancije prema svim razlikama koje među nama vladaju, usmjeravanju ka čovječnosti i suzbijanju svih oblika netrpeljivosti.

Naravno razvoj kulturnih djelatnosti mora biti i temeljnom odrednicom turističkog razvoja ovog dijela Slavonije, pa i gospodarstva, ako baš hoćemo. Dakle, kultura u tom konceptu mora biti snagom vodiljom na širem javnom i društvenom području, a ne sama sebi biti svrhom.

* Ravnatelj ste Državnog arhiva u Vukovaru. Što kao Osječanin zaposlen u Vukovaru vidite kao prednosti ove titule, kako za Osijek, tako i za Vukovar?

– Svakako da ova titula nosi i određene odgovornosti. Već njen značaj obvezuje na osnaživanje kulturnih pa i drugih veza s ostalim krajevima ne samo u Slavoniji nego i van granica Hrvatske. Ona može potaknuti i snažnije kulturne veze s baštinskim ustanovama u Vukovaru, što se evo zapravo već nekoliko godina i ogleda kroz brojne suradnje između naših arhiva, muzeja pa i knjižnica. Primjerice, naš je vukovarski državni arhiv već organizirao zajedničke izložbe i programe s jakim kulturnim i znanstvenim ustanovama iz Osijeka – Državnim arhivom, Muzejom Slavonije ili Filozofskim fakultetom, jer smo jednostavno, nakon višegodišnjih „zatvorenosti“ u svoj vlastiti svijet jednostavno kad-tad morali shvatiti da dijelimo slične probleme, okolnosti u kojima djelujemo, a da samo institucionalnom povezanošću možemo ostvariti onaj svima zajednički cilj – promociju kulturne baštine na široj razini.

* Budemo li ponijeli ovu titulu, bit će potrebno poraditi i na infrastrukturi kao podršci kulturnim programima. Što vidite kao piroritet kada govorimo o izgradnji nove infrastrukture?

– Teško da će se bilo što više moći učiniti bez volje i spremnosti gradske uprave ali i resornih državnih tijela da financijski podupru proširenja i uređenja izložbenih i galerijskih prostora, osiguraju potrebne uvjete za povećanje muzejskih i arhivskih kapaciteta, te dodatno rade na uređenju gradskih prostora, trgova i parkova kao kulturnog dobra. Danas je u tom smjeru financiranje moguće i kroz EU fondove, što ipak ponajviše ovisi o gradskoj upravi kojima kao oslonac već služe lokalne razvojne agencije.

Evo, baš su i u Vukovaru kulturni objekti izgrađeni dijelom i stranim investicijama. Hvale je vrijedan projekt revitalizacije kulturne baštine istočne Hrvatske Ilok-Vukovar-Vučedol kojim je obnovljen velebni dvorac Eltz, a u Vinkovcima se kroz EU fondove priprema projekt obnove multifunkcionalnog objekta stare „mađarske škole“ koji bi dijelom uključivao i kulturne sadržaje, pa i prostorije arhivskog spremišta među ostalim.

Kako bi se kulturna baština pak dostojno predstavljala i izvan lokalnih granica, svakako da treba raditi na boljem prometnom povezivanju i suradnji s drugim gradovima, regijama i državama kroz turističke ponude koje moraju sadržavati i brojne kulturne sadržaje i tako predstavljati svoj grad i izvan njegovih granica.

* Raznolikost postoji u svim segmentima kulture, no postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Za sada i ne u cijelosti, što je odraz dugogodišnjih zatvorenosti pojedinih baštinskih ustanova javnosti. Tek u zadnje vrijeme imamo primjere zajedničke suradnje, no isključivo kao plod pojedinačnih akcija i inicijativa kulturnih producenata i uprava pojedinih ustanova. No, najveći problem jest možda još uvijek prisutna nedovoljna angažiranost lokalnih i područnih upravnih odjela za kulturne djelatnosti u kreiranju jasne politike udruživanja kulturnih dionika u projekte od lokalnog i regionalnog značaja. Nije dovoljno tek raspisivati programe javnih potreba, dodjeljivati novčana sredstva i tako zadovoljiti pojedinačne projekte.

Uprave trebaju biti stvarni servis, organizator, ali što je možda najvažnije – aktivni koordinatori u povezivanju ustanova i pojedinaca u ostvarivanju raznih kulturnih programa i inicijativa od lokalnog značaja.

* Na koji bi se način kulturne vrijednosti trebale približiti većem broju ljudi i učiniti ih svakodnevnim životom najšireg broja Osječana, a da se s druge strane ne zapadne u osrednjost i nešto što kultura nije?

– Kulturne vrijednosti su same po sebi već unikatne i raritetne, no da bi doprle do šireg kruga ljudi tematski sadržaji moraju biti i dobro osmišljeni, drugim riječima – kulturi je potreban jedan svrsishodan menadžment na široj platformi koji bi i bio usmjeren k tom cilju – kulturnu baštinu učiniti zanimljivom, atraktivnom, privlačnom, i dijelom ljudske svakodnevice. Primjerice, govoreći iz pozicije arhiviste u početku sam bio iznenađen što mnogi sugrađani (govoreći o Vukovaru) niti znaju što je to – arhiv. A u njihovom se gradu gradi najmodernija ustanova u državi! Tada smo kroz tematsku „večer arhiva“, kasnije i medijski, pojasnili kako zapravo svatko oko sebe čuva neki svoj „mali arhiv“ a da toga nije ni svjestan. Svi tako posjedujemo krsni list, vjenčani list, kupoprodajne ugovore za kuću, stan i sl. i shvaćamo vrijednost tih dokumenata za nas. I tada već polako zanimanje za kulturne vrijednosti raste.
Tada sam uvjeren da će na taj način i publike na izložbama i kulturnim događanjima biti više, samim time se i kod građanstva pobuditi interes za kulturnim vrijednostima kojima obilujemo.

Primjerice, u Vukovaru izložbe popraćujemo – kad smo u mogućnosti – prigodnim programima, npr. arhivskuizložbu „Iz povijesti vinske reklame sjeverne Hrvatske i Kvarnera“ u Iloku i Vukovaru smo priredili uz sudjelovanje lokalnih vinara i degustaciju njihovih proizvoda, čitanjem vinske poezije i sl.

* U kojem segmentu kulture vidite najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Raznolikost i povijesni kontinuitet Osijeka nudi brojne jednako atraktivne sadržaje – od prapovijesti, Antike, preko Turskog do suvremenog Osijeka i mijena civilizacija i epoha pa sve do usporednog prožimanja raznih kultura i vjera dale su Osijeku onu prepoznatljivost koju uvijek ističemo.

Možda je nedovoljno iskorišten tek onaj privatni segment – potencijal koji se „skriva“ u svakome od nas“.

Trebalo bi, dakle, dati prostora za građanske inicijative, otvoriti vrata kreativnim radionicama uz sudjelovanje šireg građanstva. Mi, baštinske ustanove, već neko vrijeme organiziramo i pedagoško-didaktičke radionice bilo po školama u okviru odgojno-obrazovnog procesa, bilo u okviru tematskih događanja, poput noći knjige ili noći muzeja i sl. kojima nastojimo kulturne vrijednosti učiniti zanimljivijima i dostupnijima, kako bi se i u građanstvu stvorila svijest o bliskosti i povezanosti s kulturom i tradicijom. Tu bi bio potreban, uvjeren sam, još veći angažman.

* A identitet? Što danas predstavlja osječki kulturni identitet? Je li on kao takav prepoznat i izvan granica Osijeka?

– Osječki kulturni identitet svakako jest u njegovoj stoljetnoj multikulturalnosti i civilizacijskim vrijednostima i prepoznat je kao vrijednost na širem regionalnom području. No, iako postoji i institucionalna podrška, treba još jače raditi na njegovoj promidžbi izvan granica Hrvatske i, svakako, u turističkom smislu, jer se naša slavonska turistička ponuda, općenito govoreći, neizostavno mora zasnivati na kulturnoj baštini.

* Što Osijeku treba ostati 2020.?

– Bogatije (duhovno i, nadamo se, materijalno), otvorenije, tolerantnije i samosvjesno društvo, koje će znati cijeniti svoje kulturne vrijednosti, a grad Osijek s tim vrijednostima odisati i zračiti i izvan svojih granica.