Ante Lauc

Prof. dr. Ante Lauc

Prof. dr. Ante Lauc

Prepreka do titule Europska prijestolnica kulture nije novac, već naše htijenje, znanje i moć timskog rada na projektima

* Identitet treba pronaći, utvrditi i usmjeriti. Koji je osječki kulturni identitet?

– Grad se kao i čovjek sastoji od dvije komponente, fizičke i duhovne. U fizičkom pogledu Osijek je po mjeri čovjeka – nije prevelik, nije premali, ima najljepšu secesijsku ulicu, najbolje očuvanu baroknu Tvrđu, najdužu i najljepšu šetnicu uz Dravu, divne parkove, crkve itd.
Duh grada čine ljudi (jučer, danas, sutra) i to mislim da nije dovoljno prepoznato, ni u strategiji grada, ni u kulturnoj strategiji.
Najvažnije je pitanje – tko sam ja, mi…

Svatko treba utvrditi svoj identitet, razvijati svoje potencijale i biti svjetionik onoga što želi promijeniti. Svi mi nosimo kao naš potencijal moć stvaralaštva i samo oni koji razviju svoje talente odgojem u obitelji i obrazovanjem kroz institucije, otvaraju si prostor za život u ljubavi i slobodi. Te dvije kategorije su manifestacije Boga živoga.

Tu je najvažnije pojmiti što je KULTURA?
Po meni, sociološki gledano, kultura je sinteza vjere, znanosti i umjetnosti, dobra, istine i ljepote, a iz psihološke perspektive stvaranje radosti, sreće u emocionalnoj sferi, znanja i vještina u intelektualnoj sferi i timskog duha i rada u socijalnoj sferi. To u finalu znači imati visok moralni, intelektualni i socijalni kapital. Ja sam u knjizi Metodologija društvenih znanosti (Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku, 2000) izveo diferencijalnu jednadžbu gdje sam uz navedene tri varijable još postavio fizički, financijski kapital i okruženje.

* Na koji je način potrebno taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Ukoliko Osječan(ke)i prepoznaju u prethodnom odgovoru sebe, ne bi trebalo biti problema, ukoliko ne, ići će te teže. Preostaje se pomiriti sa zbiljom, ili se kroz institucije, posebno medije izboriti za poimanje života u ljubavi i slobodi. U idealnom smislu za pet godina mi bismo mogli biti živa metafora tako definirane kulture i mjesto radosnog življenja.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti u Osijeku? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći potencijal je jasna i zajednička vizija utemeljena na milenijskoj prošlosti, a posebno bih naglasio Domovinski rat i Mirnu reintegraciju. Postoji niz živih ljudi, koji su bili stvaratelji u te dvije operacije, Europa nije iskazala dovoljno podrške, posebno u obrani grada.

Naš kulturni potencijal su mladi, posebno u alternativnim djelatnostima koje je teže realizirati u premalim ili prevelikim centrima (Umjetnička akademija, IT sektor i dr.), volonterske udruge, a posebno geografski položaj koji nam omogućuje veliku prirodnu, etničku,i međunarodnu raznolikost i bogatstvo.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?

– Pođem li od definicije koju sam ponudio u početku intervjua, mi smo od toga još daleko, ali postoji mogućnost brzog učenja i ako stvorimo pozitivno ozračje i zajedničku viziju sve je moguće.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Već 1983. godine sa svojim sam bivšim studentima snimao stanje u Osijeku, u svim kulturnim institucijama i pokazalo se da nije dovoljno visoka motivacija i znanje, te timska organizacija. To se da popraviti i ukoliko se složimo s pretpostavkama, proces će neminovno ići u potrebnom smjeru.

* Kako kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana? Je li tko zakazao?

– Drago mi je to pitanje i tu je najvažniji jasan odgovor. Ukoliko se kritična masa ljudi u općini i županiji usaglasi s ciljevima, može se zahvaljujući mogućnostima interneta vrlo brzo pokrenuti proces samoodgoja, samoograzovanja i samoorganizacije.

Za pet godina Osijek može postati, prvenstveno zahvaljujući Sveučilištu s 20.000 mladih, epicentar razvoja kulture u našoj lijepoj domovini ali, i šire.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Mnogi pretpostavljaju velike novce, no na sreću to nije prioritet, već nam je Europska prijestolnica kulture 2020. šansa da iziđemo iz moralne, intelektualne i u cjelini kulturne krize. Kad podignemo motivaciju, nivo znanja i vještina (u doba širokopojasnog interneta to nije tehnički i financijski problem) i razbuktamo timski duh (nadvladamo 4. potrebu prestiža i podignemo samoaktualizaciju), Eeuropska prijestolnica kulture 2020 će se afirmiriati kao najbolji i najvažniji projekt u Europskoj uniji. Do sada se u EU to nije dogodilo, jer bi se na primjeru izbjeglica i svih drugih financijskih i političkih stresova sve odvijalo puno harmoničnije. Ukoliko Osijek uspije to uvjeriti komisiju 23.ožujka, to će biti istinska pobjeda, a možemo je razviti u planetarnim razmjerima.

Cijeli svijet vapi da najpošteniji i najobrazovaniji vode tehnološku, financijsku i kulturnu politiku, a da mafijaške tipove što prije deratiziramo.

To će najbezbolnije biti u duhovnoj sferi i ukoliko se tu odigra sinergija vjere, znanosti i umjetnosti, to će se neminovno odviti i u tehničkoj, ekonomskoj, pravnoj i političkoj sferi.

* Ako ponesemo ovu titulu, imat ćemo zadatak pokrenuti brojne programe i(li) infrastrukturne projekte kako bismo ju opravdali? Što vidite kao prioritet?

– Ukoliko nisam bio jasan dosadašnjim odgovorima, ponovit ću: podizati nivo motivacije, nivo znanja i vještina i timski rad u svim sferama rada i života.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Ukoliko ispunimo teorijske pretpostavke, nakon četiri godine treninga naš grad će postati svijetli primjer i ja osobno sanjam kako će umjesto slogana „Svi putovi vode u Rim“ naš grad biti OS …I… JEK-a svijeta. Turisti će doći u naš grad i mi se pet godina pripremajmo (prvenstveno radi sebe, a i njih) i razvijmo se u centar kulture kako nije nitko do sada u Europskoj uniji.

Novac nije uopće prepreka, već naše htijenje, znanje i moć timskog rada na projektima.

Ja sam tako 40 godina radio sa studentima Ekonomskog fakulteta i pamtim tu slobodu stvaranja. Tužan sam što to nije ojačalo, već se gasi. Kad se jednom upitao bivšeg studenta zašto to tako ne radi, nisam bio zadovoljan njegovim odgovorom. Moram dodati da je po ocjenama studenata jedan od najboljih i nije toliko problem u njemu, već uopće na Sveučilištu, a nije bolje ni u drugim centrima u RH.

Ukratko, EPK2020 je Bogom dana prilika da ne budemo više periferija, rub EU, već epicentar iz koga će zračiti ljubav, istina i sloboda, istinska ljudska priroda.

Proces mora krenuti iz svake obitelji, a tu može pomoći koncept konstelacija B. Hellingera o kome nisam ništa znao do nedavno. Zagovaram ukratko razvijanje sinergije vjere, znanosti i umjetnosti, maksimalno korištenje visoke tehnologije i duboko se nadam da će se naći kritična masa ljudi na Sveučilištu, gradu i regiji, koji će prepoznati ovu šansu. Za mene je ovo najvjerojatnije moj zadnji projekt i ne znam hoću li doživjeti 2020. godine, a do odlaska na Anino groblje borit ću se kao nikada do sada.