Vlasta Ramljak

Vlasta Ramljak, glumica

Vlasta Ramljak, glumica

Žao mi je što se generacije mladih glumaca koje izlaze iz Umjetničke akademije ne koristi u većoj mjeri

* Jednom ste izjavili kako bi „kultura trebala biti ogledalo društva“. Zašto je kultura važna, posebno u današnje vrijeme kada je puno više sadržaja koji nas okupiraju?

– Kultura je oduvijek bila ogledalo društva. Kako cijeniti narod nego po kulturi koja je širok pojam. Kazališna umjetnost, slikarstvo, kiparstvo, književnost, to su stvari po kojima te ljudi prepoznaju izvan okvira granica u kojima živiš. Ako krenemo od 16., 17. i 18. stoljeća, ali i od naših prvih izdanja knjiga, bez obzira što su prvo bile na latinskom i prevođene, prepoznavalo se odakle ta kultura dolazi, bez obzira što Hrvatska nije bila u granicama u kojima je danas. Jer, koliko si jak u kulturi, toliko si jak kao država.

U posljednje se vrijeme ipak pokušava vratiti kulturu na mjesto koje je imala u svom zlatnom dobu, a govorim o prošlom i pretprošlom stoljeću u kojem je kultura bila važan čimbenik toliko da se svaki grad prepoznavao po nekom od svojih pisaca, slikara, glazbenjaka. Nisam sigurna radi li se na tome u dovoljnoj mjeri.

Danas se događa poplava žutila u medijima. Drugi je način života. I u ondašnje doba su imali svoj život sa sitnim radostima, ali su se držali i kulture koja je nešto značila i predstavljali je prema van.

* Što vi vidite kao rješenje?

– Kada bi se profesionalni teatri vratili tradiciji. Ne kažem da ne treba igrati suvremena djela i mlade pisce. Treba, ali mora se naći mjesta u svakom repertoaru za hrvatske klasike pod čime podrazumijevam Boljkovića, Kosora, Krležu. Toliko je pisaca koji zaslužuju da ih naročito nacionalni teatri moraju imati, barem jednom, čak ne ni svake godine i sezone.

Po čemu je nacionalni teatar nacionalan ako igra Shakespearea, Čehova, Dostojevskog?

Uz to, kad smo se odlučivali za nacionalno, za hrvatski tekst, posegnuli smo za lagodnim štivom čemu nije mjesto u repertoaru teatra nego off teatra koji putuje po Jadranu kao vrsta tezge, istina s profesionalnim glumcima. I onda je to zabava. Nacionalnom teatru to ne pripada, ali je takvih predstava sve više i više.

* Kako onda gledate na repertoar osječkog Hrvatskog narodnog kazališta?

– Kada sam davnih godina otišla iz osječkog HNK situacija je bila drugačija, drugačiji repertoar, radile su se ansambl predstave što je danas rijetko. U posljednje vrijeme se dogodila Ana Karenjina i Unterstadt. No, predstave su se uglavnom svodile na vodvilje, male forme koje bi privukle publiku, ali u jednom, dva navrata, dalje više ne. Kazališna publika se treba njegovati. Starija publika je odustajala jer ih to nije zanimalo. Nadam da će se na tom polju ipak nešto promijeniti ako se Osijek kandidira i natječe u regionalnom smislu za naslov Europska prijestolnica kulture .

Slavonska baština slavonskih pisaca je nepregledno more. Zašto se oni ne bi igrali? Ali to treba debelo znati i poznavati.

Na trećoj godini Umjetničke akadmije radim dijalekte i uglavnom se baziram na slavonskom dijalektu, na Katančiću, Velikanoviću i drugima čijim djelima su potrebne male dramaturške dorade da bi zaživjeli jer su i dalje vrlo aktualni. Kada je nešto dobro napisano onda je to za sva vremena, prepoznaje se u svakom režimu i sustavu. To radi Varaždin, bazira se na kajkavskom, no oni su išli čak u tu krajnost i prevodili Shakespearea, kajkavizirali ga što ima svoj šarm. Također, treba igrati i naše domaće mlade autore. Dobar primjer toga je suradnja Matice hrvatske, osječkog ogranka s Hrvatskim kazalištem iz Pečuha gdje su razmišljali na taj način pa igrali osječke autore, Davora Špišića, Josipa Cvenića.

* Osim toga, u čemu vidite potencijal kulturne djelatnosti Osijeka?

– Žao mi je što se generacije mladih glumaca koje izlaze iz Umjetničke akademije ne koristi u većoj mjeri. Evo već je deset godina od osnutka Umjetničke akademije, no ne vidim da ih velik broj igra u osječkom HNK. Ima ih možda četvero koji su zaposlenici HNK, a njima bi ta scena i scena Dječjeg kazališta trebala biti primarna. Možda se čudo dogodi pa se i to promijeni. Mislim da ima dosta vrijednih i talentiranih ljudi. Također, ključni ljudi bi trebali pratiti ispitne produkcije, promatrati buduće glumce i razmišljati o tome da bi s nekima od njih mogli surađivati. Takve suradnje do sada nije bilo.

* Budući da ste u poziciji sagledati stvar iz drugačije točke gledišta, smatrate li da Osijek ima problema s kulturom? Koji je temeljni problem osječke kulture?

– Svi govore samo o financijama, no nekada se i s vrlo malo financija može napraviti puno, ali treba znati. E sad, pitanje je koji su ljudi na kojim pozicijama.

Kada bi se prestalo razmišljati stranački, dalje bismo dogurali. Dokle god sve ovisi o politici i tko će prema tome biti ravnatelj drame, opere, baleta i dokle god se razmišlja tko koliko financira, 50 posto Grad, 50 posto Županija i dok se svi podmire, tu nema kruha.

Ovdje se radi o kulturi i tome kako se predstavljamo vani. Kada jednoga dana krenemo bez opterećenosti, kada bude odlučivala prava struka, iako se i ondje ušuljaju oni koji nisu stručni, onda ćemo moći govoriti o kulturi. Osijek ima i uvijek je imao velika imena koja su bilježila osječku kulturu i to ne u malom regionalnom području nego izvan granica. Plejada glumaca je krenula iz Osijeka i bila bok zagrebačkom HNK, beogradskom Narodnom dramskom pozorištu. Kad se spomenu ta imena kao što je Matačić koji je dirigirao u tada osječkom kazalištu, Franjo Majetić, Gita Šerman Kopljar, Ico Tomljenović, Izidor Munjin, Ružica Lorković, Eliza Dobrić poslije Mato Domančić, Maričić, dinastija Gavrilović vidi se kako su ti ljudi udarili debelo temelje hrvatskoj kulturi i teatru i koji su prepoznatljivi izvan granica.

I u ono je doba bilo politike, ali ne u toj mjeri, dajem ruku u vatru. Danas se ne može ništa napraviti ako nije stranački, a imamo koalicije u kojoj svaka svoje pokriva. Treba tome stati na kraj. To nije pitanje samo kazališta nego i svih drugih kulturnih institucija.

Primjerice, osječka je galerija daleko poznata, ona nije izmišljena sada, funkcionira godinama. Njezini nekadašnji ravnatelji kao i ravnatelji drugih institucija su bili mahom uvaženi umjetnici. Nemam ništa protiv ako je ravnatelj dobar menadžer, ali neka onda bude poslovni ravnatelj, ali ne i intedant.

*Prepoznaje li se danas kulturni identitet Osijeka? Prema čemu bi ga trebalo usmjeriti?

– Puno je nepravedno zapostavljenih ljudi proteklih godina, obespravljenih, zanemarenih. Esekeri su se sakrili i pokrili ušima jer nemaju pravo glasa ili ni njih više nema puno i koji se takvima smatraju. Oni znaju o kome je riječ i što su naparavili u povijesti te su dio njihovog odgoja, kućne tradicije.

Nekada osjetim jal kada spomenemm imena koja su za današnje generacije otišla u zaborav. No onda odeš u knjižnicu, u arhiv i informiraš se. Ne možeš opstati u nekom teatru, a da ne znaš povijest tog teatra, u bilo kojem da si gradu.

Osijek je bio grad duše, grad ljudi. Moju Ružinu ulicu opjevao je veliki Đula Njikoš koji je toliko toga napravio za Osijek i Slavoniju. No, za tu vrstu ljudi zna nas nekoliko koji smo usko vezani uz to. Zapostavljen je i Saša Benček, pjesnik i boem. Tko još danas zna tko je bio Ivan Balog. Zašto se Dječje kazalište ne zove po njemu? Njegovo današnje ime je isforsirano. Čast i čest Branku Mihaljeviću, Zeki i potočiću, predstavi Zeko zriko i janje i pjesmi Moj Osijek, ali Ivan Balog je bio duša tog teatra, 24 sata živio za njega, proširio je suradnju na Bratislavu, otvorio veze, a onda je umro i nitko živ više ne zna za njega.

* Tko je kriv za tu situaciju? Profesori, nezainteresiranost mladih?

– U Osijeku studira puno ljudi koji su došli s drugih strana i nisu domicilno vezani za Osijek. Često ih upućujem i govorim da ako već studiraju u Osijeku moraju znati više. Trudim se sa slavonskim piscima, donosim im knjige, pričam im na zgodan i prilagodljiv način kroz dosjetke, kako bi ih zaintrigirala.

Ne znam koliko su danas u čitankama osnovnih i srednjih škola zastupljeni Slavonci.

Znam da je napravljena Slavonska čitanka koju su pripremili Helena Sablić Tomić i Goran Rem, ali ne znam koliko se ona koristi, a to je ogromna baština. Kada je riječ o teatru i odakle su došli veliki glumci, svi su zapravo Slavonci. Sve ono što je obilježilo hrvatsko glumište, sve je krenulo iz Slavonije i slavonskih sela. Pa ako ćemo i od jezikolsovaca koji su na akademiji često korišteni, a i danas ih koristim, a to su Bratoljub Kljaić iz Bizovca, Katančić iz Valpova, Velikanović iz Slavonskog Broda. No, publiku treba odgajati.

Budem ljuta kada vidim redove ispred kazališta i djecu iz petog ili šestog, sedmog razreda kada znam na koju predstavu idu. To je krivo. Ne treba djecu tjerati ako ih nisu pripremili, a oni idu na operu. Treba organizirati popodnevne matineje.

Prije je postojala muzička omladina preko koje se išlo u kazalište. U 4. osnovne sam prvi puta išla u kazalište na komičnu operu Prodana nevista, a pritom je Antun Petrušić dirigent prije predstave objašnjavao svaki dio. Sada djecu dovedu na nešto njima nerazumljivo i onda ih kasnije batinom ne možeš natjerati u kazalište. Djeca prvo trebaju ići u dječje kazalište pa onda nešto lakše. Publika se mora njegovati i školovati, a za to su zaduženi škola, ali i kazališne institucije. Moraju biti zainteresirane za to jer od toga žive. U tom procesu treba angažirati studente i mlade glumce. No tu se opet vraćamo na finacije bez kojih ne možemo ništa. Nedavno je intedant Miroslav Čabraja ustupio prostor kazališta za ispit četvrte godine što je bilo jako zanimljivo jer je osim prijatelja, roditelja i rodbine u gledalištu bilo i puno drugih ljudi.

* U čemu vidite prednost titule Europska prijestolnica kulture?

– Prednosti su velike, a Pečuh koji je ponio tu titulu je to dokazao. Od sredstava koje je dobio, Pečuh se obnovio, centar je sređen, ali ne samo centar. Ima nekoliko prekrasnih ljetnih pozornica. Tu su silni novci i program, gostovanja, koprodukcije opernih, operetnih, baletnih, dramskih predstava.

Pečuh je jako profitirao, za njega se čulo na sve strane. Taj bi recept trebalo primijeniti i u Osijeku tim više što smo godinama bratski gradovi. Potporu Pečuha bismo sigurno imali.

Osijek to zaslužuje tim više što će moći vratiti svoje zlatne godine, kada je stvarno bio Europa. Vratit će se tamo gdje pripada, a to zaslužujemo svojom poviješću. Osijek je Europi jako intrigantan, ta razmeđa i isprepletenost nacija, kultura što je pravo bogatstvo. No, mora se puno uložiti da se to vrati. Tada ćemo zaintrigirat ljude u Europi koji nešto kulturno znače i imaju novce za područje Osijeka kao centra regije, ali i za Vukovar, Srijem te okolicu. Sigurno će im biti u interesu da dođu na gostovanja, razmjene, uz povoljnije uvjete jer je danas gostovati izuzetno teško.

* Na čemu treba prvo raditi u Osijeku kako bismo opravdali tu titulu?

– Više koristiti Tvrđu. Ona se zadnjih par godina otvorila za što je zaslužan Zlatko Sviben. Sa studentima radim u lapidariju Muzeja Slavonije što je sjajan prostor, samo ga treba više koristiti. Pa Osječko ljeto kulture. Istina, velika je razlika između njega i Dubrovačkih ljetnih igara te Splitskog ljeta.

Tvrđa je Bogom dana i nije ništa manje značajna u Europskim razmjerima od Peristila. Nije Tvrđa samo birtija do birtije. Nije to Osijek, grad, kultura.

Na to se ne smijemo obazirati niti mu davati prostora. Osim toga, Tvrđu treba koristiti i zimi kada ona spava, a ima sjajne prostore za komorne orkestre I slično. Također, treba koristiti prostore kao što je Kožara. Neki kažu kako ne treba kopirati Zagreb. Ali zašto ne, kopirajte. Nije grijeh ukrasti ideju ako ju znaš iskoristiti. U taj prostor treba uložiti i dati ga mladima.

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s