Snježana Banović

Snježana Banović, kazališna redateljica

Snježana Banović, kazališna redateljica

Od najvećeg grada na istoku Hrvatske očekuje se da će potaknuti razvoj lokalnih resursa i uključivanje velikog dijela stanovništva u projekt

* Vidite li Osijek, u odnosu na druga tri kandidata, Dubrovnik, Rijeku i Pulu kao europsku prijestolnicu kulture?

– Iako su svi navedeni gradovi doista naše kulturne prijestolnice, nadam se da će prednost na kraju imati najbolji program kojim će izabrani grad biti suvereno postavljen na mapi Europe. Doista bih željela da to bude Osijek, grad na koji se nekako najmanje računa pa da bude iznenađenje kao što je to npr. daleke 1990. godine bio škotski grad Glasgow koji je postao inspiracija za gradove koji su ovu titulu dobili nakon njega.

Kao što je Glasgow pobijedio jake britanske konkurente poput Edinburgha, Cardiffa, Batha, Bristola, Cambridgea, Leedsa i Liverpoola, može i Osijek pobijediti Dubrovnik, Pulu i Rijeku te naslov doista iskoristiti za potpunu regeneraciju i pametno ulaganje u budućnost.

* Čime bi Osijek mogao zaslužiti ovu titulu? Koji su njegovi najveći potencijali i jesu li dovoljno iskorišteni?

– Moto spomenutog Glasgowa bio je: «Kultura je sve što čini Glasgow onim što on jest». To u sebi mora pronaći i Osijek. Okrenuti svoje potencijale u specifičnost, jedinstvenost. Prvenstveno pri tom osvijestiti svoj položaj na moćnom Dunavu te temeljiti program na okretu prema urbanoj regeneraciji zbog (u ratu i tranziciji) uništenog kulturnog identiteta, a rezultat čega je podijeljeno društvo, niska kvaliteta života, nezaposlenost, besperspektivnost i kolektivna letargija.

Naslov europske prijestolnice odavno se ne dodjeljuje kao nagrada za dostignuća prošlosti, već se koristi kao platforma za poticanje dodatnog kulturnog razvoja.

U njegovu bližem okruženju za uzor bi mogla poslužiti izrazito raznolika i bogata praksa Pečuha kao jedne od tri prijestolnice Europe 2010. godine.

 

 

* Može li osječka scena, kako institucionalna tako i ona koju stvaraju sami studenti Umjetničke akademije biti jezgra kandidature ili je potrebno nešto više?

– Dakako da može, jezgra tj. kreativni nositelji projekta su razni u raznim gradovima, važan je program koji je moguće implementirati, ali i područja koja se otvaraju u programu – od povijestii arhitekture preko dizajna, sporta, turizma pa do naravno glazbe, kazališta, likovne umjetnosti, književnosti i plesa, sve do gastronomije i mode. Obrazovanje je u temelju mnogih programa toga mega-projekta. U većini slučajeva je naglasak na širokom poimanje kulture, posebice iz antropološkog gledišta koje ju definira kao način života. Kad već spominjemo Pečuh, koji je prenamijenio zapuštene dijelove grada, tamo je cijeli tvornički kompleks Zsolnay pretvoren u kulturnu četvrt dok je primjerice irski Cork (2005.) prostore bivših tržnica razvijo kao kulturnu četvrt, a Tallin (2012.) očistio zapušteni industrijski dio grada i u njemu otvorio impresivan Kulturni centar započevš itako regeneraciju industrijskog dijela svoje rive.

* Ako postoji, koji je najveći problem osječke kulture?

– Kao i u ostalim hrvatskim gradovima koji svi imaju sličan problem, to je nedovoljna autonomija kulture, njezina politiziranost i uvezanost u interesnu politiku. Osijeku je najveći problem njegova politika koja nije baš sljubljena s osječkom kulturom, ali ni s urbanim licem grada.

Oni koji doista žele biti ovjenčani ovom izuzetno važnom titulom moraju biti svjesni da je EPK proslava urbane Europe i da sudjelovanje u njoj gradovima daje mogućnost ostvarivanja ranije zacrtanih ciljeva.

Ovisno o postavljenoj temi i ciljevima, gradovi naglašavaju pojedina područja – od tradicionalnog do suvremenog. Linz (2009.) je npr. imao naglasak na suvremenoj umjetnosti (multimedijalni projekti, nove tehnologije), kako bi se izdvojio od tradicionalnih kulturnih središta Austrije, Beča i Salzburga. Suprotno tome, gradovi poput Weimara ili Thessalonikija velikim su dijelom promicali bogatu kulturnu baštinu. Izbor je na nositeljima projekta.

* Kada kažete Osijek, što prepoznajete kao njegov kulturni identitet? Je li taj identitet prepoznat i od strane samih Osječana, odnosno i izvan okvira samog Osijeka?

– Osim njegova bogatog nasljeđa iz kojeg ovakav projekt može puno toga iščitati i primijeniti, snaga Osijeka je njegova živa literarna scena i njegov potencijal među studentskom populacijom. Što se kulturnoga identiteta koji spominjete tiče, on je samo jedan od segmenata u novijem pristupu kreiranja programa EPK-a, i to na simboličkom nivou, ali sve više se otvaraju pristupi i na onom direktnom – ekonomskom i socijalnom nivou.

Dosadašnja iskustva pokazala su da u većini gradova taj projekt ima niz potencijalnih gospodarskih, društvenih, kulturnih, političkih, infrastrukturnih i ekoloških učinaka i utjecaja, no čini mi se da se taj podatak zanemaruje u svim programima za EPK u Hrvatskoj pa tako i u onom osječkom.

Željela bih dakako da me nositelj titule u tome demantira.

* Što je u Osijeku potrebno izgraditi, koje programe pokrenuti kako bismo opravdali i samu kandidaturu za titulu Europska prijestolnica kulture?

– U viziji novog grada svoje mjesto bi svakako morao imati novi Kulturni centar po uzoru na ove koje sam spomenula. Usto, Osijek je idealan za baziranje programa na regionalnom povezivanju i to u skladu s odlukama Europske Komisije iz 1999. i 2006. Godine koje potiču gradove da «odaberu i uključenje okolne regije u svoj program“. U posljednjem su desetljeću iskorake takve vrste poduzeli gradovi Lille (2004.) s Nord-Pas de Calais regijom pa Luksemburg (2007.) s La Grande regijom, grad Essen(2010.) s Ruhrskom konurbacijom te 2013. godine grad Marseille s Provansom. Od najvećeg grada na istoku Hrvatske očekuje se da će potaknuti razvoj lokalnih resursa i uključivanje velikog dijela stanovništva u projekt, a istovremeno iskoristiti dobiveni naslov za privlačenje medijske pažnje i što većeg broja turista.

Razvoj lokalne umjetničke scene potiče se ponajbolje naručivanjem novih djela, primjerice Liverpool (2008.) je svoj program temeljio upravo na produkciji novih djela te je imao 60 premijernih sadržaja.

Istovremeno, Krakow je kritiziran zbog prevelikog angažmana stranih umjetničkih imena, a Weimar zbog programa kojeg je većim dijelom sačinjavala tzv.visoka kultura.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Prilikom realizacije mega događaja, kao što je Europska prijestolnica kulture, dolazi do pojave povećanja ponosa zajednice i imidža destinacije, što se definira kao haloefekt, showcase efekt ili feelgood effect. Navedeni efekt ulazi u kategoriju kratkoročnog učinka, formira se i na vrhuncu je tijekom godine provedbe inicjative.

Kratkoročni i dugoročni učinci i utjecaji također uključuju otvaranje većeg medijskog prostora za sadržaje iz područja kulutre te njezino bolje pozicioniranje u svijesti ljudi.

Međutim, kao svoj najznačajniji učinak, gradovi vide u umrežavanju koje su ostvarili uključeni pojedinci i organizacije, a koje je postalo sastavni dio njihovih daljnjih kulturnih aktivnosti. Pozitivni učinci prisutni su kod većine gradova koji su imali uspješno proveden program, no gradovi poput npr. Thesanolikija bilježe suprotni efekt razočaranja i negativne atmosfere zbog „propuštenih prilika“. U svojim programima naši kreatori i nositelji projekta na tu mogućnost moraju obratiti veliku pažnju.