Sanja Nikčević

Sanja Nikčević, voditeljica teorijskog programa i predavačica kolegija povijesti drame i kazališta na umjetničkoj akademiji u Osijeku, predsjednica Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Sanja Nikčević, voditeljica teorijskog programa i predavačica kolegija povijesti drame i kazališta na umjetničkoj akademiji u Osijeku, predsjednica Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Osječkom HNK nedostaje medijska promocija

* Što vi prepoznajete kao najveću prednost i potencijal kulturne djelatnosti u Osijeku, a kada govorimo o kazalištu?

– Mana Osijeka je istovremeno i njegova vrlina, a to je što nije u centru i što može biti svoj. No, to znači da je na rubu medijskog prostora. Danas se medijski prostor, na žalost, dobiva isključivo vrijeđanjem, skandalima, napadanjem, „in“ trendovima a osječko kazalište i kultura nema taj stil i nije to odabrala. Mislim da je to dobro jer kultura nije napadanje, vrijeđanje, pravljenje skandala. To je nasilno stvaranje i privlačenje medijske pažnje. Današnji mediji ne vole temeljne vrijednosti i one koji rade svoj posao.

Vi danas u HNK imate četiri velike dramske važne predstave na nivou čitave Hrvatske, a to su „Unterstadt“ Ivane Šojat Kući u režiji Zlatka Svibena, Tolstojeva „Ana Karenjina“ u režiji Dore Ružđak Podolski, „260 dana“ Marijana Gubine u režiji Dražena Frenčine i „Navještenje“ Paula Claudela u režiji Branke Cvitković.

Te su predstave važne za cijelo hrvatsko kazalište jer progovaraju o važnim pitanjima kao što je obitelj koja je temelj svakog društva. Za razliku od „in“ predstava trenda koji samo pokazuje prazno razaranje obitelji kao takve, ove predstave o toj temi govore na analitički i ozbiljan način. U „Unterstadtu“ je to obitelj koju je uništila politika a u „Ani Karanjinoj“ tri obitelji koje se moraju postaviti prema ljubavi, strasti i prevari. U „Navještenju“ je problem obitelji dignut na nivo transcedentnog, ulazi se i u duhovnu dimenziju plemenite žrtve za drugog, a u „260 dana“ o obitelj prolazi užasan pakao logora kojega preživljava zbog ljubavi majke, povezanosti i vjere koja ih drži. Te nas teme danas zanimaju, govore nam nešto važno i pomažu da riješimo i svoje probleme, a to je funkcija kazališta – da ukaže na problem, da ga analizira, postavi i ponudi rješenje.

Frljić i takvi ‘skandal makeri’ niti ukazuju na pravi problem niti na rješenje nego udaraju na emotivnu žicu i nerviraju ljude. Mediji to danas vole. No, osječko kazalište ima nešto što je važnije i kvalitetnije.

 

* O tome pišete i u jednoj od vaših knjiga koja govori o nametanju trendova u europskom kazalištu. Prati li Osijek taj trend?

– To što Frljić radi po prostorima bivše Jugoslavije je glavna struja. To što je Dubravka Vrgoč radila u ZeKaeMu je glavna struja. Iako tvrde da su politički, da su osviješteni, da se bore za bolje društvo tako da ukazuju na probleme, taj je trend vrlo uzak. Naime, nominalno se bori za prava dvije ili tri skupine. Ne govori o ozbiljnim problemima današnjice i većine nas kao na primjer ni o nezaposlenosti, problemu velikih kompanija koje uništavaju zemlju, ni bankama koje su nas sve uvukle u dužničko ropstvo. I tako je u cijeloj Europi.

Danas se u Eruopi “nosi” zaštita gay prava, nacionalnih manjina i antirasizam. Bez obzira imao ti taj problem u zemlji ili ne.

To se “nosi” po festivalima. I da, nosi se kritika vlastitog društva. Ako svoju zemlju pljuješ iz te tri pozicije onda možeš putovati po cijelom svijetu. S time da se na temelju pojedinih slučajeva u nekoj zemlji optuži cijela zemlja. A ako još u ime rušenja licemjernih „starih“ vrijednosti poput obitelji, vjere, dodaš malo nasilja i krvi, golih ljudi i psovki eto ti hita! Ja vam bez problema mogu napraviti hit predstavu jer znam što se “nosi” po Europi. Znači, današnje mainstrem kazalište, ono što bi HNK trebao biti, bavi se takvim problemima i na taj način. Ali zato nema publiku jer je usko i isprazno. Ja poštujem sve manjine i smatram da o svim problemima u društvu treba razgovarati, da je kazalište tu – između ostalog – i da postavlja pitanja, ali ne tako da se za problem optuži čitav narod. Uz to način na koji se o tim problemima govori nekad mi se čini da uopće ne podiže nivo shvaćanja problema nego samo podiže prag tolerancije na nasilje i na silne seksualne aberacije s kojima nas zasipaju. Političko kazalište je kad se problem postavi jasno i pokuša ukazati na njegove razloge, pokuša dati rješenje… Ako optužiš cijeli narod za neki grijeh onda to nije političko kazalište nego uvreda i politikanstvo, nametanje generalne krivnje. I to isključivo u onim segmentima koji se nose. Gdje je krivnja za propast hrvatske privrede? Ali svi smo, generalno i uopćeno, sa scene proglašeni homofobima („Fine mrtve djevojke“ Dalibora Matanića) ili ustašama („Hrvatsko glumište“ Oliver Frljić).

Meni se čini da se Osijek mora odlučiti, a to je jako teška odluka – hoće li ići u mainstream ili će se izboriti za ono što on voli. Čini mi se da je bolje naći sebe i biti svoj.

Da bi slijedio trend, moraš vjerovati u njega, a Osijek u taj trend ne vjeruje. Koliko sam ja upoznala grad, on ne voli taj trend i ne doživljava ga kao svoj. Zato mi se čini da je put Osijeka upravo u tome da se bavi onim što nije u trendu ali za čim postoji potreba kod publike pa da se upravo na taj način bori za svoj identitet.

* Dakle, imamo HNK koji ne prati trendove i Dječje kazalište koje odlično radi svoj posao. Što osječkoj publici koja se ne nalazi u ova dva kazališta treba?

– Prednost Osijeka i cijele Slavonije je publika. Ona je silno, pa kako da to kažem, jednostavno – kulturna. Tu potrebu su potvrdila relativno nova događanja: festivali Lutkarsko proljeće i Festival glumca. Jest da je to nastalo na energiji pokretača ali odaziv publike pokazuje da je potreba velika. Upravo zato sigurna sam da Osijek ima publike za najmanje dvije dodatne kazališne scene koje neće biti ni za djecu ni za HNK. Oba su postojeća kazališta dobra ali imaju svoja ograničenja. Dječje je za malene. HNK ima svoju funkciju od očuvanja klasike do definiranja hrvatskog identiteta, velike produkcije.

Zato nedostaje dramsko kazalište koje neće morati odrađivati posao koji treba HNK, bilo bi fleksibilnije u repertoaru, bez stalnog ansambla, brže, jeftinije produkcije. Nešto kao “off Brodway”.

To bi rasteretilo i HNK jer bi se onda on mogao posvetiti svojoj funkciji a ovako pokušava zadovoljiti sve kazališne slojeve jer je jedino kazalište za odrasle. Uvjerena sam da ima publike za drugo dramsko kazalište koje treba napraviti iz priče o temeljnim ljudskim problemima na suvisao način, bez provokacija, praćenja trendova i nametanja nekakvih tema i vrijednosti koje nama nisu bliske. Umjesto rušenja svih vrijednosti što je sada trend kazalište koje bi afirmiralo vrijednosti imalo bi svoju publiku. Uostalom kazalište je to radilo sve do 20 stoljeća. I to ne znači neke šarene vesele stvarčice, nego ozbiljne predstave ali napisane iz pozicije da nas zanima ljudska duša a ne samo tijelo. Da nas zanimaju problemi i nas pripadnika većine u društvu a ne samo određene manjine. Druga scena koja nedostaje je kazalište za mlade, jer sada nam srednjoškolci dolaze na opere na talijanskom jeziku u HNK i poslije pauze odu i žive u uvjerenju da je kazalište neka čudna stvar koja s njima nema veze. A itekako može imati.


* A nezavisno kazalište?

– Kad se kaže nezavisno kazalište obično se misli na nešto što se u Americi zove “off off”, ona mala kazališta u kafićima i drugim prostorima gdje se eksperimentira. To bi bila provokacija, istraživanje, otkačenost. Problem je danas u suvremenom, ne samo hrvatskom i zagrebačkom nego i u europskom, to da je mainstream postao “off off”. Pa je sad teško biti „alternativan“ i na rubu. Naime, ono što je nekada igralo u ITD-u i bilo alternativno, avangardo, kritičko i subverzivno danas je glavna struja. Danas je Pandur napravio Krležinog Michelangela u kojem Livio Badurina sve vrijeme na pozornici stoji gol, polijeva se s bojom i ima indijansku perjanicu na glavi. I to je predstava HNK u Zagrebu. To bi nekada bio ITD. To je sada legitimna, redateljska koncepcija, potpuno nekomunikativna s publikom, ali jako „in“.

Provokacije Frljićeva tipa bi nekad također bile u ITD-u ili u nezavisnoj produkciji. Danas je on intendant nacionalne kuće.

Budući da je glavna scena ukinula sve konvencije, kako sada biti alternativan na rubovima? Čini mi se da bi danas alternativna i nezavisna scena trebala biti konzervativna jer je danas glavna struja potpuno otkačena.
To se recimo dogodilo s kazališnim amaterima. Oni su  ’80-ih bili alternativni, s redateljskim kazalištem, vizualnim i plesnim predstavama bez teksta, ali i jako politički. Čuda su radili jer je maninstreim kazalište bilo dramsko, nepolitičko s redateljima koji su poštivali tekst. Sada amateri rade najklasičnije moguće predstave o nasljedstvu, ženidbi, sukobima među susjedima  jer je glavna struja ne samo otkačena u formi nego  je izgubila i identitet. Ako baš direktno ne vrijeđaju cijeli narod, predstave nam pričaju o rasapu obitelji a sve su te obitelji iste –  bez obzira odakle dolaze. i to je trend u cijelo j Europi. Zato su amaterske obitelji jako lokalne, govore svoj jezik i pričaju neke svoje priče.  Možda je to put i nezavisne scene.  Ma kako to neobično zvučalo.   Izgleda da je  danas najavangardnije biti konzervativan i tradicionalan.

 

* Kakva je intencija Umjetničke akademije? Jesu li sami studenti svjesni svog potencijala?  

– Pozicija ruba grada Osijeka je djelovala i na njih. I u negativnom i u pozitivnom smislu. U negativnom je činjenica da Zagreb kao centar ima više mogućnosti. No u pozitivnom smislu naši su studenti drugačiji jer su odgojeni na rubu i imaju pravo biti drugačiji od trenda centra. Zagrebačka akademija mora slijediti trend.

Ta drugačijost znači da su dobili širi dijapazon izbora, a to što su na rubu znači da su bili koncentrirani na učenje u prve tri godine studija do krajnjih granica.

Tako su braća Filip i Nikša Eldan i Nino Pavleković napravili su otkačenu fizičku lutkarsku predstavu o susretu svećenika s vragom u šumi (Denis Peričić „Pekel na zemli“). To nije “in” za današnje vrijeme u kojem je svećenik uglavnom pedofil, no to je napravljeno tako duhovito, pametno i kazališno snažno te su imali velik uspjeh. Nastupili na brojnim festivalima i svuda dočekani s oduševljenjem, čak i u krajevima koji su teško pratili jezik. Naime predstava je na kajkavskom, ali su u Bugojnu (BIH) dodali drugu izvedbu zbog interesa publike.
Kad gledate lutkarske festivale naši se studenti vide u predstavama – po vještini i načinu lutkarskog razmišljanja. No treba proći još deset godina da se to u hrvatsko lutkarstvo implementira, da izvrše uticaj i u onim najvećim lutkarskim institucijama. S druge strane rade jako dobre samostalne projekte jer svake godine jedan ili dva ispita prerastu u pravu predstavu. Sad su tu lutkarske Gogoljeva „Kabanica“, „Zvonar crkve Notre dame“, „Potraga za dijamantnom suzom“ ili monokoreodrama „Krležina Saloma“, itd. Tu se vidi da su nam studenti ne samo talentirani nego da znaju talent i artikulirati ali problem je što dalje s tim predstavama? Neke, kao spomenuti „Pekel“ gostuju po festivalima, ali važno je da ostanu na repertoaru. Ponekad ih uzmu neka kazališta, Mala scena je uzela „Malu sirenu“, karlovačko kazalište je uzelo nekoliko naših ispita… I sami studenti kad završe nekako se snađu – ili odu u kazališta ili osnuju svoje skupine i rade vlastite projekte.

No problem je kako tim našim predstavama obogatiti kazališni život grada. Za to nam nedostaje scena.

Pokušali smo riješiti problem scene Umjetničke akademije u sklopu našeg kompleksa ali na žalost nikako da se to riješi sa Sveučilištem, a nekako ni sa Gradom. Ta scena je neophodna – ne samo nama kao kazališnom odsjeku nego i glazbenom i likovnom. To bi bio javni prostor gdje mogu doći gledatelji. Imamo studente, imamo predstave, možemo iz njih napraviti ono kazalište za mlade o kojem sam govorila vrlo jednostavno – ali nemamo prostor. Kažem, studenti se snađu i nađu kasnije svoj prostor u hrvatskom glumištu, ali šteta je da taj potencijal koji imamo ne iskoristimo i u Osijeku. Možda je ovo pravo vrijeme za rješavanje tog problema.

* Koliko je lutkarstvo drugačije od same glume?

– Mi možemo biti „staromodni“ što u ovom poslu znači baviti se temeljima na kojima se kasnije može graditi što god se želi. Uz to zato što smo izvan centra naši studenti mogu biti koncentriraniji na rad. I zato, kad završe, možda nemaju toliko „veza u centru“ ali imaju puno, puno više pravih alata s kojima mogu izvrsno graditi i kad jednom dobiju priliku to se vidi i znaju je iskoristiti… Uz to oni dobivaju dvije struke – glumu i lutkarstvo – što ne znači samo šire moguće područje rada. Lutkarstvo nije samo jedna nova vještina nego ih određuje na jedan poseban način. Naime gluma je na van, gluma je sva na pokazivanje i uključuje u sebi neku nužnu samohvalu odnosno uvjerenje da si najveći i najbolji, jedinstven, u centru svjetla gdje ti je jedino mjesto. Bez toga se ne bi moglo izaći pred druge ljude. No ako to prevlada onda postane destruktivno, postane oholost koja te razara i priječi da napreduješ, da istražuješ, da učiš, da slušaš….Lutkarstvo je pak samozatajno – ono te uči predati se nečem drugom, lutki.

Lutkarstvo te uči kako se poništiti. Ono te uči skromnosti. Zato mislim da je naša akademija odličan spoj – onog prema van, uvjetno rečeno one „oholosti“ i te skromnosti.

Naši studenti osvijeste sebe prema van i dobiju dovoljno alata za svoje talente ali zbog lutkarstva uvijek imaju mjeru u tome kako se nose sa svijetom oko sebe. Puno su profesionalniji, puno radišniji… Vidim da studenti nekih glumačkih akademija žele igrati isključivo Hamleta jer ne žele „trošiti svoj talent“ na bilo što ispod toga a naši će igrati trećeg prašćića kao Hamleta. S poptunom povećenošću i predanošću. I to se vidi! U svim predstavama u kojima sudjeluju, u svim projektima koje su sami napravili… To je igranje na duge staze ali je zato mnogo mladih glumaca s drugih akademija nestalo dok su naši studenti prisutni u hrvatskom glumištu.

* Mislite da Grad to ne prepoznaje kao svoj kulturni identitet?

– Prvo, Grad se mora odlučiti o tom identitetu kulture kojega hoće i kako ga želi izbrendirati. Drugo, mora osigurati ili barem pomoći oko prostora. Sadržaje mogu dati institucije koje Grad ima. Ne mora biti puno novaca u igri. To je stvar odluke i vizije. Prioritet je dobiti još najmanje jednu kazališnu scenu.

 * Kako biti prisutniji u medijima i uopće u javnosti s onim što je vrijedno?

– Ono što Osijek nema je samosvjest. Osijek je izvan trendova i može biti svoj jer ima dobre predstave, no sam Osijek toga nije svjestan. Uvijek će nekako više cijeniti ono izvan Osijeka nego sebe sama. Osijek treba biti svjestan da je to što radi dobro.
Nedostaje mu i medijska promocija barem što se kazališta tiče. Kultura je izgubila tzv „velike“ medije, televiziju, novine, i to nije tako samo u Osijeku. Tako je i Zagrebu. Medije imaju ova spomenuta „in“ kazališta, političke i ine provokacije a sve ostalo živi na medijskom rubu. Onaj tko samo prati medije ni ne zna da postoje Histrioni ili Miro Gavran! A on imaju i program i publiku! Imaju zato jer postoje i drugi mediji komunikacije osim televizije i novina. To su društvene mreže, email kontakte, internetske stranice i naravno usmena predaja.

Taj problem osječko kazalište uopće ne razumije.

Kada sam nedavno organizirala kazališnu večer posvećenu predstavljanju Antologije hrvatske poratne drame u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici došlo je 150 ljudi jer sam im ja osobno poslala pozive. Imam vlastitu email listu ljudi za koje znam da ih to zanima. Ima i Alfa kao izdavač, ima i Nacionalna i sveučilišna kao mjesto događanja. Pa se tako dogodilo da na nešto što dolazi u Zagrebu desetak ljudi dođe 150.

Danas je najteže dobiti informaciju gdje se zbiva nešto zanimljivo jer ako nisi na nečijoj email listi ili face grupi nemaš pojma. To osječko kazalište ne radi, a trebalo bi. Stranica osječkog HNK mora biti puno informativnija, dostupnija, jasnija.

Mjesečni program mora biti vidljiv čim otvoriš stranicu, a ne da ju moraš tražiti na desetom linku i da je tako majušan da moraš šest puta kliknuti da vidiš što igra. HNK mora imati svoju email listu koju obasipa informacijama i tekstovima o predstavama i kazalištu. Taj prodor i odlazak do ljudi se za ovu vrstu kazališta radi drugačije nego prije i to naša kazališta „sa ruba“ moraju naučiti.

Join the conversation! 1 Comment

  1. Prof dr Sanja Nikcevic Je davno bila na Ekonomskom fakultetu govoriti mojim studentima, jer Je ziva metafora sinteze vjere, znanosti I umjetnosti. Prvi put Je cula za rijec autopoiesisa I vrlo brzo Je vrhunski interpretirala zbilju iz Te perspektive.
    Na danima J. J. Strossmayera izvrsno Je interpretirala odnos vjere I umjetnosti, a steta Je Sto NASA sredina preslabo vibrira na Te poruke.
    U njoj vidim osobu koja moze puno pomoci da postanemo epk2020. Ona izvrsno uocava kako Eu Treba Osijek, koji je na rubu EU, a I OSIJEKU Treba postati CENTAR EU, kako bi izisao iz zabokrecine u koju ga Je doveo splet okolnosti I razvojno nesposobni politicari.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s