Jasna Komendanović

Jasna Komendanović, operna pjevačica HNK Osijek i volonterka

Jasna Komendanović, operna pjevačica HNK Osijek i volonterka

Mi djecu moramo zarazno zaljubiti u kulturu, doslovno i doživotno

* Sudjelujete u organizaciji različitih kulturnih aktivnosti u gradu. Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?

– Nisam sigurna da postoji jasna kulturna politika i suradnja na višim razinama, bit će da je prije jasnije izrazena politička (ne)kultura glede kulturne politike. Sve je poprilično floskulasto i ukalupljnih očekivanja oko toga da neke kulturne institucije pa i pro forme surađuju, posebice u nekakvim kao dugoročnijim planovima, u nečemu što će se tek jednom možda dogoditi. Nešto što izgleda kao predizborna kampanja. Kao borba s vetrenjačama.

Taj dio mi nije zanimljiv, ono što me živo zanima i što živim jest živa suradnja, da se tako izrazim, na drugm razinama, a da pri tome ne umanjujem vrijednost istih, čak štoviše. Ta neka, druga razina, jest drugačija, ona je zaista živo tkivo grada i ljudi u njemu. Nju pokreću individulaci dovoljno ludo zaljubljeni u život, u ono sto ih čini, u ono sto ih  raduje i ispunjava. I to toliko snažno da se to vidi, da se to osjeti, priljepćivo vas vraća u ono vrijeme djetinjstva kada ste vjerovali.

Takvi ljudi surađuju, ne zbog političkih okolnosti, ne zbog nepotističkih iskoristivosti, ne zbog toga što će im u biografiji pisati da su radili to i to, a na račun sjesti neka velika suma novca, nego iz čiste ljubavi.  I tu se rađa kultura, tu se rađa ono prepoznatljivo Dobro.

Dobro koje svatko može primiti jer mu je blisko i jer je rođen s tim. Štogod radili; pjevali, svirali, plesali, slikali, pisali, šivali, glumili… nebitno, bitno je da počnete osjećati potrebu koja vas raduje kao pripadajući vam dio svakidašnjeg života. Zato je suradnja važna. Zato su važni ljudi lučonoše, i na alterantivnoj sceni i onoj institucionaliziranoj i onoj nekoj između.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka, pa tako i bilo kojeg drugog mjesta na Zemlji su ljudi. Uzalud nam zidana zdanja, i slova i note i crteži ako je to elitistički komad kolača kojeg se domoći mogu rijetki. Treba nam široka i strpljiva perspektiva, trebaju nam mali  ljudi. Da, mali. Djeca. To je potencijal kojeg se mora njegovati, jer kad jednom odrastu neće im biti strano biti djetetom.

Zoran primjer su Zumbići, danas taj zbor vode nekadašnji mali pjevači. To je jedna fino zaokružena cijelina, jedno predivno tkanje.

Zato i imamo problema, jer nedovoljan broj osvještenih ljudi djeluje među nama. I, nije rat kriv za to. Mi smo naučeni da je bitno (što manje) raditi (a ipak) i zaraditi da bi se moglo (pre)živjeti, i da je  kultura negdje sa strane, nebitna i marginalizirana na toj klackalici kruha i igara, da je privilegija nekih drugih (a time i obveza nekih drugih) da je namjenjena tim nekim drugim ljudima i da nas se kao takva niti ne tiče. E, pa nije tako! Svi smo mi gladni duhovne hrane. Ražalošćuje me kad vidim kako cinično i uporno sahranjujemo kulturu  življenja.

* Kako učiniti kulturne vrijednosti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Velika većina je sklona vjerovati u svojevrsnu močvarnu atmosferu u gradu, što zbog toga što ne žele, što zbog toga što ni ne mogu vidjeti da tomu nije tako moram se ponoviti… e ,pa  nije tako. Najlakše je žalopojno kukulekati kako je nekad bilo bolje i drugačije i ne poduzimati ništa. Ili pak planirati nešto samo radi odobravanja sredstava za neki projekt koji će tko zna i kako i jeli uopće i  zaživjeti.

Imamo se čime i predstaviti i pohvaliti, i podičiti. Od kuda da krenem?  Tu su i  Lipa, Pajo Kolarić, Osijek 1862 , Zumbići, Brevisice, Shine, Breza, tu je Umjetnička akademija, Festival hrvatske tamburaške glazbe, Osječko ljeto kulture, Memorijal “Darko Lukić”, Spring jazz Festival, Pannonian Challenge, UFO, Slama…
Mi imamo Zemlju bez granica!

To su na tisuće ljudi koji kulutru našeg grada žive… dobrovoljno. I to nas ne čini bitno različitim od bilo bilo kojeg drugog europskog gradića s nekom  baroknom i secesijskom ostavštinom, s nekim i starijim kulturnim spomenicima i simbolima grada, s eto tradicijom civiliziranog suživota. Ne čini sve do onog trenutka dok  sami ne prepoznamo vrijednost toga sto je naše. Kad to  prigrilmo, zavolimo onda to  postaje naš kulturni identitet, nama bitan, nama građanima Osijeka. Ujedno tako postaje i puno bitniji i drugima, jer kad sami poštujemo  svoje, i drugi nas više poštuju. Vrlo je jednostavno.

Gdje, na kojem tramvaju, jumbo plakatu, maloj oglasnoj ploči stoji i piše na uvid svima, bilo kojem slučajnom prolazniku ( možda i turistu) bilo kakav pobjednički podatak iz kulture?

Evo, predstava našeg HNK je dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cijelini. Dakle, nema podataka, no pobjeda, nagrada i postignuća ima. A da ih svakodnevno vidimo, vjerujem da bi se osjetila promjena. A upravo je ta promjena ključ uspjeha i u nominaciji i u mogućem dobivanju titule grada Europske prijestolnice kulture. Zato tako uporno ponavljam kako je važno odgajati klince, kako ih je beskrajno nužno od  najranije dobi kulturno njegovati, a ne sustavno omalovažavati duh slobode i zaigranosti, znatiželje i povjerenja u vlastite snage.

Foto: Dino Spaić

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Vidim jedan zrakoprazan prostor između doba kad djetetu više nije zanimljivo ići u Dječje kazalište i onog trenutka kad ga nespremnog, nepripremljenog bacamo u ralje recimo trosatne opere u HNK.

Nedostaje nam krucijalna, jako važna karika u odrastanju, u sinergiji odgojno obrazovnih procesa i kulturnih institucija.

I tu se sad vraćam na ranije spomenutu problematiku kulturnog potencijala u ljudima, odnoso u djeci. Naime, posve je nerealno očekivati da ćemo nekim čudom usput odgojiti  klince u odrasle konzumente  koji razumiju, cijene i žele gledati kako program nacionalne kazališne kuće koja kao takva mora i ima visoke kriterije u odabiru onog što se postavlja na scenu, tako i izložbe u Galeriji ili  muzejima. I još da imaju i svoje kritičko mišljenje, jasno, ne podilazeće, ne ulizivajuće… Mi djecu moramo zarazno zaljubiti u kulturu, doslovno i doživotno. A pogledajte ustoličene činjenice, po 45 minuta tjedno likovnog i glazbenog odgoja, u knjižnicu se ne ide jer se  lektira prepisuje s interneta, u kazalište se ide zbog McDonaldsa, s mobitela trešte narodnjaci… I evo mogućnosti za intervenciju.

Glazbene i književne matineje za djecu i mlade prilagđene njihovoj dobi i treća pozornica i za sudjelovanje u stvaranju glazbeno scenskih i dramskih uradaka i za gledanje istih kao priprema za ozbiljnije sadržaje.

Kad sve to skupa pereraste u ljubav, pomak je neminovan, nezaustavljiv.

* U slučaju da ponesemo ovu titulu, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva za pokretanje kulturnih programa kao i izgradnju infrastrukture? Što vidite kao prioritet Osijeka?
Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.?

– Ponjeli mi ovu titulu Europske prijestolnice kulture ili ne očigledno je da potencijala u ljudima imamo, još nam samo malčice nedostaje neki pravi pravcati i iskoristivi kulturni centar. S prostorima za probe, s jednom pravom velikom pozornicom za velika događanja i malom za ona manja i da na jednom mjestu i nakon 2020. budemo probuđeni i ostanemo budni, za nas i za sve one koji nam dođu u Osijek.