Ivan Faktor

Ivan Faktor, multimedijalni umjetnik

Ivan Faktor, multimedijalni umjetnik

U Osijeku još uvijek ne postoji suvremena umjetnička scena

* Na temelju čega Osijek može i treba graditi svoj kulturni identitet? Na koji način ga promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Osijek, u svojoj takozvanoj boljoj povijesti, od današnje, ima itekako izgrađen kulturni identitet. Sva nam pamet iz tih razdoblja osječke povijesti itekako treba nešto značiti i treba nam biti poticaj za nešto što ćemo ostaviti budućim generacijama. Moje je opredjeljenje uvijek za ovaj trenutak, ovu suvremenost – na svim poljima umjetničkog izražavanja, od arhitekture do filma, suvremenog plesa, performansa, nove glazbe, novog kazališta. Mislim da gledajući u prošlost, trebamo pokušati ocijeniti gdje je Osijek danas u okvirima europske i svjetske kulture, kao što je u svojim najboljim razdobljima u njih bio itekako uključen. Dobar je primjer predstavljanja kulture, doduše nacionalne, bio veliki projekt predstavljanja hrvatske umjetnosti u Francuskoj prije dvije godine, u okviru kojeg su francuski kustosi i izbornici odabirali hrvatske umjetnike iz svih područja umjetničkog djelovanja. Mislim da nam je tako nešto jako korisno – da imamo priliku vidjeti kako nas netko drugi gleda, te da je to najbolji način kako se predstavljati na regionalnim, nacinalnim, europskim, i – dodao bih – svjetskim razinama, dakle, povezati se i biti otvoren prema širim okvirima i stručnjacima izvan naše sredine. Naime, bio je to spoj kvalitetne i vrijedne povijesti s, isto tako, kvalitetnom suvremenom umjetnošću, koja apsolutno korespondira s onim što se u svijetu događa.

Mislim da je jedini način kulturnog promicanja – predstavljanje suvremene umjetnosti svih izričaja i pokazivanje da funkcioniramo zajedno sa svim tendencijama suvremenosti u svijetu.

Osim toga, kulturni identitet ne treba graditi samo djelovanjem institucija, jer institucije su – znamo kakve – trome, nesposobne, politički dirigirane. Mislim da bi strategiju trebalo graditi na kvalitetnim pojedincima, poput pojedinaca koji su cijeli život fizički i mentalno bili u ovom gradu, ali koji apsolutno funkcioniraju u međunarodnim okvirima, no i onih koji su u nekom trenutku iz Osijeka otišli. Mislim da bez pojedinaca kao što su književnici Delimir Rešicki, Stanko Andrić, zatim bez Zlatka Burića Kiće, redatelja Zvonimira Jurića, potom sjajne prve generacije osječke glumačke klase s Krešimirom Mikićem, Sašom Anočićem, kao i bez Barbare Matijević, izvrsne koreografkinje, plesačice i performerice koja je apsolutno u svjetskom vrhu – bez takvih pojedinaca Osijek ne bi trebao ni pokušati „graditi svoj kulturni identitet“. Upravo takve pojedince treba u samom gradu učiniti vidljivijima i dati im više prilika da budu dio nas.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Nikako nije dovoljno iskorišten, to je apsolutno jasno. Tek dolazi do nekih naznaka, tek možda dolazi do prvih rezultata obrazovnih institucija koje su nastale posljednjih godina, pri čemu prije svega mislim na Umjetničku akademiju i Odjel za kulturologiju, uz, dakako, Filozofski fakultet.

Mislim da će ta količina mladih ljudi uroditi plodom.

A krajnji je cilj, odnosno, uvijek je cilj – stvaranje scene. Jer, u Osijeku još uvijek ne postoji suvremena umjetnička scena. Ne postoji svijest o djelovanju u trenutku u kojem živimo.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture.

– Osječka kultura dijeli problem hrvatske kulture, samo što je Osijek još drastičniji primjer te negativnosti. Ako se sjetimo da je u proračunu Republike Hrvatske manje od pola posto izdvojeno za kulturu (ne znam točan podatak za proračune Grada i Županije), o čemu govorimo? Problem su svakako i zabetonirane institucije, kao mastodonti ovoga grada, koje pripadaju različitim političkim opcijama.

Postoje ustanove koje su gradske, koje su županijske i  takozvane državne ustanove, i koje nikako ne uspijevaju funkcionirati zajedno, a da ne govorimo o nezavisnoj sceni.

Jer ustanove i tako potroše sva proračunska sredstva, pa ne da nezavisnoj sceni ne ostaje ništa, nego ta nezavisna scena nema ni volje ni prilike za postojanje, uopće. Postoje pojedinačne inicijative, koje bez potpore ne mogu djelovati na razini na kojoj bi to zaslužio grad kakav je Osijek, i njegovi građani. Dakle, mislim da je glavni problem politički, kao i problem takozvanog kadroviranja. Ponovio bih što je rekao Dražen Budimir u svom intervjuu za vaš blog, a to je da svaka vlast počinje od nule, valjda misleći da svijet počinje od njih.

Vlada jedna totalna nezainteresiranost od strane političkih struktura, za nešto što se zove suvremena umjetnost.

Oni nemaju svijest o tome koji trenutak žive. Oni žive još uvijek, ne ni u dvadesetom stoljeću, nego u osamnaestom i devetnaestom. A to se vidi i po fundusu Galerije likovnih umjetnosti, odnosno, Muzeja, kako je nedavno proglašen. Ne ulazi se u nešto što ovdje postoji i ne potiče se nešto što tu postoji. Recimo, sjetimo se osamdesetih godina prošlog stoljeća, i djelovanja Studentskog centra, koji je bio jedan istinski kulturni centar, koji je živio u vlastitom vremenu. Svi su kasniji pokušaji stvaranja jednog takvog centra propali. Ja sam svjedok toga, jer sam redom sudjelovao u osnivanju nekih institucija, inicijativa i programa koji su, unatoč svom mom trudu, na kraju propadali. I Gradske su galerije Osijek, kada su osnivane – nakon što poslije više desetljeća u gradu nije osnovana nova ustanova – vođene idejom o stvaranju kulturnog centra s dislociranim prostorima, koji su trebali objedinjavati sve ono što gradu Osijeku nedostaje. To su bila dva galerijska prostora za suvremenu umjetnost – galerije Waldinger i Kazamat, zatim Barutana za Novo kazalište, koja već godinama zjapi prazna, te art-kino s osamdesetak sjedećih mjesta u prvom kazamatu pored Vodenih vrata, za koje se krenulo u realizaciju idejnih projekata. To bi bila jedna zaokružena cjelina, kojoj je poticaja dala jedna gradska vlast, a kad se promijenila gradska vlast, sve je vraćeno na nulu. Danas su ostali samo daleki odjeci one ideje koja je bila zamišljena.

Muzej školjaka i morskog svijeta u Galeriji Waldinger, u prostoru jedne galerije za suvremenu umjetnost, bolje je da ni ne spominjem.

Ili netko možda misli da nam je on neophodan za „izgradnju kulturnog identiteta“, ili, možda, za „kulturnu raznolikost“?

* Volimo se pohvaliti svojom kulturnom raznolikošću, no što je od toga doista vrijedno i što bi moglo presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Kako to gordo zvuči – prijestolnica kulture! Hoće li će grad dobiti titulu kao engleska kraljica? I ne znam uopće na koju se raznolikost misli. Mnogi su gradovi – i hrvatski, i europski, i svjetski – kulturno raznoliki. Zar mislimo da je to zaista neka naša posebnost, nešto čega drugdje nema?

Možda bi trebalo pitati što u toj raznolikosti, zapravo, vladajuće političke strukture, u svom slabom znanju o kulturi i u svom nerazumijevanju, smatraju „doista vrijednim“?

Mislim da sam sâm u prethodnim odgovorima već odgovrio na ovo pitanje. A odgovorili su, na žalost, i oni – svojim odlukama i djelovanjem.

* Što bi Osijek dobio ovom titulom? Koje su njezine prednosti?

– Ne znam stvarno što bih na to odgovorio. To me podsjeća na ulazak hrvatske u Europsku Uniju, naime, na to da mi nikada u svojoj povijesti ne bismo rješavali ključne državne probleme, da nemamo nekakav poticaj i arbitriranje izvana. Ovo me podsjeća točno na to – kao da mi sami ne znamo što bi trebalo napraviti da kultura ovoga grada funkcionira onako kako ovaj grad zaslužuje. To se zaboravlja. Ja nikada neću govoriti protiv ovoga grada, jer ovaj grad ima itekakav identitet, i kulturološki, i arhitektonski, i urbanistički. Jedinstven je njegov longitudinalni urbanizam i povezanost s prirodom, vrijedna nam je blizina Kopačkog rita i to što Osijek leži na jednoj europskoj rijeci kao što je Drava, ali to nije dovoljno, potreban je rad i prilika za djelovanje.

Ne radi se o tome što bi Osijek dobio, nego što Osijek može dati.

Nema mi smisla ta takozvana borba. Zar trebamo instant-rješenja da bi se dobila ta takozvana titula, umjesto da stvorimo plan i program sadašnje i svih budućih uprava do te 2020. godine? I nadalje, apsolutno.

* U slučaju da zaista „osvojimo“ titulu Europska prijestolnica kulture, koje infrastrukturne projekte treba izgraditi i koje kulturne programe pokrenuti, a da bismo ju opravdali?

– Ovdje kao da se stvarno radi o europskom prvenstvu u kulturi. Podijeljeni smo u grupe, pa da vidimo s kim se mi to natječemo… Osijek ne samo što nema nešto što bi bio kulturni centar, nego nema naznaka da neka institucija može prerasti u neku višu kategoriju. Kada sam govorio o osnivanju Gradskih galerija, imao sam na umu pokretanje suvremene umjetničke scene, ali isto tako da iz te scene trebaju nastati nove institucije i inicijative. Mi nemamo galeriju suvremene umjetnosti koja može neometano funkcionirati, a kamoli muzej suvremene umjetnosti, ili bar zbirku s relevantnim djelima.

I kada bi se, recimo, odlučilo da se Kožara prenamijeni u muzej suvremene umjetnosti, čime bi se taj prostor popunio?

U Osijeku ne postoji sustavno otkupljivanje, ustanove koje su za to bile zadužene nisu odradile svoj posao, za razliku od, recimo, Rijeke, s kojom se natječemo – da spomenemo sada i neke koji su s nama u grupi na tom natjecanju europske lige. Rijeka je za ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti dovela Slavena Tolja, koji dolazi s nezavisne umjetničke scene i koji jako dobro zna kako ta scena funkcionira.

A kada se takozvanim tradicionalnim ustanovama spomene nezavisna umjetnička scena, oni automatski misle na grafite, na ekscese… Njima je performans još uvijek eksces, a ne estetska kategorija.

Tu je ključ nerazumijevanja. Jedna Rijeka ima toliko snage da na čelo svoje ključne ustanove postavi jednog umjetnika performansa, i da na čelo svog Hrvatskog narodnog kazališta postavi za intendanta Olivera Frljića, koji također dolazi s nezavisne scene. Postavljam pitanje – gdje je tu Osijek?

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.-e?

– Što treba ostati? Možda, meandar? Zlatni meandar. Ili, biserni meandar… Izuzetno poštujem Julija Knifera, kao čovjeka i kao umjetnika, imao sam tu privilegiju poznavati ga. No, nisam siguran da su ideje poput „meandriranja grada“ najbolji način da pokažemo kako razumijemo i cijenimo Kniferovu umjetnost, a niti način da se „kulturno brendiramo“, ako već to želimo. Kniferov će meandar ostati za sva vremena, njegov je meandar optoran na sva „meandriranja“. Meandar će ostati, onako kako ga je Knifer zamislio, promišljao i proživio. Naime, zašto to govorim i izdvajam ovaj primjer. Čini mi se da u neke projekte ulazimo bez istinskog razumijevanja.

Način na koji se u Strategiji kulturnog razvitka Grada Osijeka pokušava pristupiti Kniferu odražava jedan površan odnos ne samo prema njegovu radu, nego i prema kulturi i kulturnom naslijeđu općenito.

Sva ova pompa je u neskladu s Kniferovim životom i to bi u svakom slučaju povrijedilo njegovu samozatajnost. On je svoju samozatajnost čak i dokazao, kad je uputio javno pismo tadašnjem JAZU-u, u kojem je molio Akademiju znanosti i umjetnosti da ga ne primi za svoga člana. Mi govorimo o čovjeku koji je svoje najznačajnije radove napravio u kuhinjici garsonijere, u kojoj je živio sa svojom obitelji, u Zagrebu, i sva se ova pompa ne uklapa u njegov svjetonazor, jer njegov rad nije samo meandar. To je i njegovo mišljenje, ponašanje, pisanje dnevnika, komuniciranje sa srodnim osobama, a sve su to i odlike Gorgone. Jedino u čemu je bio opušteniji, to je bilo gledanje nogometnih utakmica, bio je veliki navijač „Dinama“. Kao što je uvijek bio samozatajan, takav je bio i u Osijeku – imao je jednog, dvojicu školskih prijatelja s kojima se družio kada bi došao. Njegov je život stvarno bio meandar i najradije bih rekao – ne dirajte meandar, jer niste to zaslužili. Stoga ću na pitanje o tome što nam treba ostati, sada, ili nakon 2020.-e, odgovoriti najjednostavnije – treba nam ostati pamet.

Osim toga, ja sam često ponavljao da mi nismo iskoristili – kada kažem „mi“, mislim na Hrvatsku, ali mislim naročito na Osijek – pozitivnu energiju početka devedesetih godina.

I to je ogromna opomena, pogotovo gradu kakav je Osijek, koji je bio u ratnom okruženju i u kojem je te ’91. i ’92. postojala kulturna inicijativa, postojala je svijest o kulturi kakvu bismo željeli u svojoj državi, a tada smo prije svega mislili na suvremenost i na suvremenu kulturu. Ali, i tu se postavlja problem politike. Nitko od ljudi koji su tada imali neku inicijativu nije uopće mislio o pripadnosti nekoj političkoj stranci. Ispostavilo se da ako nisi pripadnik neke stranke, ne postojiš. Jer, ti nisi u tom žrvnju trgovanja i manipulacije, tako da je ta pozitivna energija ostala jednostavno na margini, i u ideji. Ovo navodim zato jer se pribojavam da se slična stvar može ponovno dogoditi, nakon jednog kulturnog zamaha, koncentriranog na tu 2020.-u.


* Kako vi osobno možete unaprijediti kulturu grada? Koji su vam planovi u organizacijskom razvoju i podizanju kapaciteta?

– Kako mogu unaprijediti kulturu grada? Da samo podsjetim na neke inicijative u svom životu koje sam pokretao u zadnjih četrdeset godina? Sredinom sedamdesetih sam vodio prve filmske tribine u Klubu ljubitelja filma. Početkom osamdesetih se otvara Studentski centar, gdje sam bio urednik filmskog programa i gdje ste praktički mogli vidjeti sve što se prikazivalo u zagrebačkom Multimedijalnom centru i u Kinoteci, od tada najnovijeg filmskog eksperimenta do filmske baštine.

Spojio sam ono što bih i sada želio da Osijek u svojoj ideji spoji, tu bolju i uspješniju prošlost sa sviješću o trenutku u kojem živimo.

Primjerice, pored retrospektiva velikih redatelja, u Osijeku su tada sa svojim filmovima gostovali svjetski značajni autori, kao što su William Raban, Želimir Žilnik, Steina i Woody Vasulka, Jon Jost, Franci Slak, Slobodan Valentinčić… To je bilo važno mnogim mladim ljudima koji su tu dobivali prve informacije i kasnije upisivali studije filsmke režije, dramaturgije, snimanja. A povijest dolazaka Tomislava Gotovca u Osijek – koji je sa mnom prošao sve moje „propale institucije“ – počinje u Klubu ljubitelja filma 1978., da bi se poslije nastavila preko Studentskog centra, sve do Performance Art Festivala dvijetisućitih. Upravo je nedavno na izložbi Tomislava Gotovca u New Yorku, među ostalim njegovim radovima predstavljen i performans „Govorenje“ kojeg je izvodio, sve dok nije došla policija i uhapsila ga, ispred Studentskog centra u Osijeku 1982. u okviru Osječkog ljeta mladih. Vjerujem da i ta newyorška izložba, predstavljanjem tog rada, na jako dobar način predstavlja Osijek svijetu. Naveo bih, nadalje, da je poslije angažmana u Studentskom centru, uslijedilo ne znam koliko pokušaja otvaranja art-kina u Osijeku, kada sam bio zaposlen od početka devedesetih u Kinematografima, da bih završio svoj „slavni aktivizam“ kao ravnatelj Gradskih galerija Osijek, čiji sam bio prvi ravnatelj, koji u početku nije imao ni svoj ured, ali sam imao ideju i čvrsti koncept kako Osijek staviti na kartu suvremenih umjetničkih izričaja – likovnog, filmskog, plesnog, kazališnog. No, i to je, isto tako, slavno propalo, odnosno, danas modificirano djeluje. Tu je naravno i Dom HDLU-a s Galerijom Kazamat, što je također u početku zamišljeno potpuno drugačije, s međunarodnim rezidencijalnim programom, za aktivnu razmjenu umjetnika i ideja. I sada, vi me pitate kako mogu osobno unaprijediti kulturu grada, kad to pokušavam četrdeset godina? I koji su mi planovi u organizacijskom razvoju i podizanju kapaciteta? Možda prema onoj pjesmi Pshihomodopopa – „natrag u garažu!“.

Naime, danas djelujem u okviru Udruge M-art, koja organizira iduće godine petnaesti po redu Performance Art Festival, na kojem su od 2001. do danas sudjelovali zaista mnogi – negdje drugdje priznati i značajni – hrvatski i međunarodni umjetnici, te kustosi, ali koje Grad Osijek, koji želi biti kulturna prijestolnica Europe, uopće ne priznaje niti podržava.

Festival koji posljednjih desetak godina osmišljavaju ljudi poput jedne Leonide Kovač, Leile Topić, Darka Fritza, Slavena Tolja, Vladimira Stojsavljevića, Saše Božića, Gorana Sergeja Pristaša, Grad Osijek posljednjih nekoliko godina podržava s točno 0,00 Kuna i on se održava isključivo zahvaljujući podršci Ministarstva kulture, što nije dovoljno. Na taj način, teško da možemo govoriti o „planovima u organizacijskom razvoju i podizanju kapaciteta“. Isto tako, pokrenuli smo 2006. program za kulturnu revitalizaciju Barutane, koji Grad Osijek već godinama cijeni u istom, navedenom iznosu, no Ministarstvo, koje je i uložilo sredstva u obnovu Barutane kroz program zaštite kulturne baštine, podržava i ovu inicijativu. Tako će se program „Barutana 014“ ove godine održati, ali ne u Barutani, jer nam je to onemogućeno, i ne zahvaljujući podršci Grada. U zaključku mogu reći da bi u Osijeku zaista mogla postojati jaka nezavisna scena. Postoji ta velika i vrijedna povijest umjetničkih događanja, od dadaističke matineje 1922. ili gostovanja Katalin Ladik šezdesetih godina. Postoji povijest Radničkog doma, u kojem je bio prvi veliki kulturni centar u Osijeku, gdje je postojala alternativna kazališna scena „Miniteatar“ na kojoj su svoje prve glumačke početke imali Zlatko Burić i Dunja Koprolčec. Zatim je tu djelovala čuvena rock grupa „Dinamiti“, iz koje su kasnije njezini članovi osnivali nove bendove, kao što su „Korni grupa“ ili „Time“. U tom periodu, to je bio rasadnik talenata koji su odlazili iz svoga grada, koji nisu imali uvjete za nastavak svoje djelatnosti. U „Radnjaku“ je djelovala i Galerija „Zodijak“ za suvremenu umjetnost, u kojoj je prvi puta u Osijeku izlagao Knifer – da i to spomenemo, kad već obilježavamo godinu Knifera. Bio je tu i čuveni plesnjak, kao i kino.

Znači, mislim da bi nam ipak trebao i nekakav pogled u tu, ne samo daleku prošlost, u barok i secesiju, i u tradicijsku kulturu, nego i u bližu prošlost, u povijest urbane kulture ovoga grada, od šezdesetih naovamo.

Osijek je uvijek bio jak srednjoškolski grad i naglo je postao i sveučilišni, ali osječke su gimnazije uvijek bile rasadnik velikih talenata, da ne spominjemo samo nobelovce i akademike, već i velik broj ljudi koji nikada nisu zaboravili miris lipa u Osijeku.

Join the conversation! 2 Comments

  1. potpisujem sve rečeno,a slikovni performans je savršen….

    Odgovori
  2. Nazovimo “M” (Mozak, Moral, Mladost, Mobilnost, Motiviranost…) radi Medijacije u kulturi…a ne radi “umor-stva” iste..

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s