Igor Tretinjak

Igor Tretinjak, teatrolog, asistent na programu za lutkarstvo Odsjeka za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku

Igor Tretinjak, teatrolog, asistent na programu za lutkarstvo Odsjeka za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku

Osijeku silno nedostaje treća scena

* Kako ste kao Zagrepčanin doživljavali Osijek prije nego ste postali asistentom na Umjetničkoj akademiji?

– Prije no što sam počeo raditi u Osijeku, susretao sam se s njim samo u prolazu i pokojem vikend-druženju. Bio mi je tad Osijek mlađahan i veseo grad. U ovih nešto više od pola godine, koliko radim ovdje, grad se preda mnom polarizirao. Mladenačka energija je i dalje tu, no s druge strane otvorila se preda mnom turobna i opterećujuća atmosfera koja me omata u kafićima, dućanima i šoping centrima, na ulicama i ostalim “životno bitnim” prostorima.

* Što prepoznajete u Osijeku kao njegovu najveću kulturnu vrijednost?

– Najveću kulturnu vrijednost i potencijal vidim upravo u mladosti, odnosno studentima Umjetničke akademije koji kulturu i umjetnost sagledavaju svježe i neopterećujuće te koji bi u vrlo skorim budućnostima trebali promijeniti kulturnu i umjetničku sliku grada.

Također, grad koji ima 20-ak tisuća studenata na stotinjak tisuća stanovnika (još uvijek samo) skriva silan potencijal nužno potrebnih kvalitetnih konzumenata umjetnosti.

Jer bez publike gubi se potreba za umjetničkim činom.

* Igor Gajin je u svom intervjuu izjavio kako je “Osijek konglomerat identiteta i još uvijek nije gotov proizvod”. Možemo li govoriti o kulturnom identitetu Osijeka?

– Osijek dijeli sudbinu većine hrvatskih gradova čija se krvna slika u posljednjih dvadesetak godina korijenski promijenila, odnosno ruralizirala. Od toga se ne može pobjeći, ali niti plakati nad prolivenim mlijekom, već se maksimalno potruditi da se grad ponovo urbanizira, odnosno “pokulturi”. Osobno, u osječkoj kulturi osjećam zov prošlosti koji elegantno zavodi sjetom i nostalgijom ili vrlo uvjerljivo šamara oštrim osvješćivanjem. Jasno, naša je sadašnjost satkana od prošlosti, no bilo bi mi draže da osječki umjetnici više usmjere poglede prema naprijed. S druge strane, Osijek ne uspijeva dovoljno profitirati na svojim velikanima.

U Kniferovoj godini grad nije živio s Kniferom i njegovim meandrima, vrlo zahvalnim i prepoznatljivim umjetničkim izrazom.

Na primjer, zagrebački Zoološki vrt oblikovao je na cesti pred svojim ulazom “zebru” u obliku zebrinih šara. Osijek je isto tako mogao nekoliko pješačkih prijelaza urediti u obliku Kniferovih meandara, ali nije.

* Koji je najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li taj potencijal prepoznat kako od stvaratelja kulture tako i od njezinih konzumenata?

– Najveći potencijal je osječka mladost koja jedina može napraviti odmak od trenutnih uspavanosti (koje su prisutne u svim dijelovima Hrvatske, ne samo u Osijeku).

Gledajući iz perspektive teatrologa, Osijeku silno nedostaje treća scena.

Dječje kazalište radi vrlo dobar posao u uvođenju djece u kazališni čin, no nakon što ga prerastu, osječko kazalište odriče se gledatelja na duži period. HNK sa svojom programskom eklektičnošću i kvalitativnom skokovitošću ne uspijeva iznova vraćati publiku kazalištu, a alternative nema. Studenti Osječke akademije kriju u sebi silnu kreativnu energiju obogaćenu svježim, mudrim i tehnički potkovanim pogledom na kazališni čin. To se vidi i u njihovim ispitnim predstavama u kojima se vrlo često obraćaju svojoj generaciji na njima privlačan i blizak način, no, zbog manjka prostora, ista ta generacija ih nema priliku vidjeti. Mislim da bi treća kazališna scena bila ta umjetnička kopča koja bi donijela jako puno kazalištu i umjetnosti u Osijeku.

* Što je potrebno učiniti da bi kulturne vrijednosti postale dijelom svakodnevnog života najšireg broja građana?

– Treba maksimalno prići potencijalnim konzumentima, i to na njihovom terenu. Danas više nije dovoljno objesiti raspored predstava ili koncerata na zgradu umjetničke institucije, niti je dovoljno oglasiti se u lokalnim novinama. Treba prodrijeti na trgove i društvene mreže, u kafiće i šoping centre, od kojih umjetnost ne smije bježati, budući da su danas zamijenili nekadašnju ulogu trgova.

Treba pridobiti publiku na prevaru, zavesti ih umjetnošću na mjestu na kojemu to ne očekuju i na kojemu se osjećaju ugodno i opušteno.

Ako ih tamo pridobijemo jednom, dvaput, treći ih put nekom gerila akcijom ili performansom dovedemo do kazališta, peti put će doći sami. Umjetnost u ovoj silnoj buci informacija mora od početka stvarati konzumente, i to na bitno drukčiji način nego prije.

* Koliko je važna jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Smatrate li da ona u Osijeku postoji?

– Silno su potrebne i osmišljenost i otvorenost i umreženost. Grad mora znati kamo ide i što želi postići kulturnom politikom.

Mislim da je u ovom trenutku najmudrije usmjeriti se prema mladima.

S jedne strane ima ih više nego dovoljno, s druge oni su zalog za budućnost.

* Iako vam je možda još uvijek teško prepoznati, što smatrate temeljnim problemom osječke kulture, onako, na prvu loptu?

– Mislim da je najveći problem osječke kulture manjak publike, nedovoljna zainteresiranost za kulturne sadržaje kojih ima u Osijeku, a preko kojih potencijalni korisnici olako prolaze sa sasvim krivim, no sveprisutnim alibijem: “Ovdje se ništa ne događa”.

S publikom doći će i novac, pažnja moćnika, zdrava konkurencija… i u svemu tome profitirat će Osijek i njegovi građani.


* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Ucrtao bi se u kartu europske kulture, godinu dana bio bi jedan od njenih centara, kulturni turizam bi procvao, a otvorila bi se i brojna radna mjesta!

Ne zaboravimo da Europa izlazak iz krize vidi upravo u kulturi u kojoj vidi i silan gospodarski potencijal.

To potvrđuje i činjenica da unutar sveprisutnog rezanja budžeta novčani kolač za kulturu raste. Uz radna mjesta, dobili bismo i novu publiku… Ukratko, dobio bi jako puno! Posebice jer Osijek krije silne potencijale te bi titula Europske prijestolnice kulture bila veliki vjetar u leđa samoj realizaciji tih potencijala.

* Što je gradu kao što je Osijek potrebno – koji kulturni programi i infrastruktura, a da bi opravdao ovu titulu?

– Mislim da mu je potrebno jako puno toga. Ne poznajem dovoljno infrastrukturu, no zasigurno kazališni prostor koji bi bio dan na korištenje Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Od programa scena za mlade, ne samo kazališna, već glazbena, likovna, koncertna, književna. Ovaj grad mora iskoristiti tu veliku broju studenata. Oni su uvijek bili kreativni motor i pokretač.

Izbacimo ih iz njihove uljuljkanosti i pasivnosti i izazovimo ih da opet probude svoj umjetnički mladenački bunt!

Jer samo mladost nas eventualno može izbaciti iz kaljuža u koje smo potonuli.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s