Filip Pavišić

Filip Pavišić, ravnatelj opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Filip Pavišić, ravnatelj opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Nacionalno kazalište je vrh elitne kulture i s njim se ne bi trebalo cjenkati

* Prije četiri godine preselili ste iz Zagreba u Osijek te postali dirigent Opere osječkog HNK. Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka. Je li on dovoljno iskorišten?

– Kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka ne vidim ništa, a time ne želim ispasti ciničan. Kultura u Osijeku je u povojima. Puno je amaterizma što je lijepo, ali najveći potencijal bi trebalo biti kazalište. Nacionalne kuće su primarne ustanove i institucije svojih gradova. Smatram da je to vrh kulture, elitne kulture. S kazalištem se ne bismo smjeli cjenkati. Ja kao ravnatelj opere u posljednje tri godine znam koliko novaca tražimo. Također, želim da kazalište podastre sve podatke o tome koliko što košta.

Naše programe treba usporediti s programima u drugim kazalištima pa da vidimo kako ono što mi tražimo nije ništa. Vi ne možete očekivati da jedna kulturna ustanova kao što je kazalište radi za sto kuna.

Istina, u najvećoj neimaštini stvaraju se najveće ideje. No, to možete ostvariti možda nekoliko puta, ali problem je što zbog toga pate neke predstave. Ima predstava koje to ne trpe jer morate stvoriti raskoš kako god znali. Nekada i privid raskoši košta. Na elitnoj se kulturi ne smije štedjeti. To je ono što nas određuje i ono što grad čini gradom. U suprotnom grad postaje gradić, da ne kažem selo.

* Elitna kultura nije samo za elitu?

– Da, kada govorim o elitnoj kulturi mislim na elitni nivo kulture. Ne može ništa biti veće od opere. Da bi ste postavili operu u nacionalnu kuću, ne smije nedostajati novaca jer je to program koji predstavlja državu, grad, kulturu, to je njihova vizit karta. Ako je takva kultura na jadnim nogama, onda se postavlja pitanje što dalje. Na taj način pokazujete na kojoj ste razini. Naravno da potrebe za kulturom zadovoljavamo nakon što smo riješili bitne stvari kao što su hrana, energetika i ostalo. Ali kada se te potrebe zadovolje, onda se ulaže u kulturu. A onako kako vam stoji kultura, takva vam je zemlja.

Osječko je kazalište prošlo i Prvi i Drugi svjetski rat, prošlo je Domovinski rat, ali bih rekao da nikada nije bilo u goroj situaciji po pitanju financija što proizlazi iz (ne)shvaćanja kazališta. Bojim se da donositelji odluka uopće ne znaju što znači kazalište.

Za mene je publika koja dolazi na premijeru elitna. Meni je publika svetinja. Naši novogodišnji koncerti su rasprodani, naše predstave su sve prodane, mi nemamo tih problema. No, u neke stvari moramo uložiti i moramo ih platiti. U naš se HNK mora najviše ulagati jer ono predstavlja status i simbol svakog grada.

* Davor Mandić za naš je blog izjavio kako je “kultura u Rijeci, Osijeku, Splitu i Varaždinu talac ogromnih hladnih pogona HNK-ova, tih mastodonda koji zbog smanjenih programskih sredstava  jednostavno leže polumrtvi u svojim preskupim glibovima”. Kako komentirate ovu izjavu?

– S jedne strane je njegovo razmišljanje dobro, ali s druge površno.  Osijek ima daleko najmanje novaca od svih. Kod nas se stvarno radi samo o hladnom pogonu. Osijek je jedini imao rat, kazalište koje je gorjelo, imao je najgoru situaciju. Ali najveći problem nije razbijanje kazališta nego publike, građanskog načina života i grada kao takvog. Osijek je za Austrougarske bio jači od Zagreba, Osijek je bio centar, ne selo. Kasnije se nekim čudom smanjivao i postajao to što je postao, sve manji i manji, čak i u svojim očima građana.

Što se financiranja tiče, mi svi odvajamo za poreze i država treba odrediti gdje ide novac kojeg odvajamo. Kroz tu prizmu pokazujete što vam je važno, a što nije.

Ako maknete Grad i Županiju s davanja, po čemu je njihova veza s kazalištem? Oni nas trebaju financirati, ali i nadgledati što radimo. Mi možemo i moramo ulagati u dobre pjevače koji manje koštaju, naše pjevače. Potvrda tome je što operu Don Giovanni radimo s Leonom Košavićem koji je osvojio prestižne međunarodne nagrade. On je uskoro jedan od vodećih svjetskih imena. To moramo razvijati i u to ulagati. To je elitizam u kojeg moramo priuštiti građanima.

Operu La Boheme smo napravili za 150.000 kuna što moramo svuda istaknuti jer to nije nikakav novac.

Napravili smo odličnu predstavu koja je rasprodana, doživjela ovacije, ne možemo više poželjeti. Ali ne možete i to gasiti. Smanjenje sredstava kazalištu pokazuje koliko Grad ili država shvaćaju što znači opera. I vodovod je neprofitabilan, hoćemo i njega zatvoriti ili privatizirati?

* Može li Osijek graditi svoj kulturni identitet na spoju svoje glazbene prošlosti i sadašnjosti? Kako promicati taj identitet na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Važna je multikulturalnost i multinacionalnost, blizina drugih zemalja. Osijek to više nego ima što treba staviti na “entu” potenciju. Osijek ima kazalište staro preko sto godina.

Nije ta zgrada nekakva škatulja napravljena iz neuspjelog skladišta. Mi konja za utrku imamo, nije ni star, ali ga treba istrenirati i do njega držati. U protivnom nemate ništa.

Ni jedan grad kulture titulu nije dobio na lijepe oči. Svaki grad koji je postao Europskom prijestolnicom kulture već je prije imao nešto. Bilo koji grad kandidat si nesmije dozvoliti da mu kulturna scena tone. Kako ćete vi uvjeriti europsku komisiju da je Osijek grad kulture. To neće ići samo tako. Tako jak lobi ne možete imati. Mora se nešto više ponuditi, odnosno dobar plan razvoja za budućnost.

* Što je potrebno u Osijeku izgraditi, odnosno koje programe pokrenuti, a da bi opravdao tako važnu titulu?

– Pogledajte samo Tvrđu. Je li tamo sve u funkciji? Ondje se može iskoristiti milijardu stvari. Kao i Eurodom koji je još uvijek prazan. Ali to netko treba odlučiti i netko treba htjeti. Koliko je neiskorištenih državnih površina i zgrada. Stanovi zjape prazni i propadaju, ali naši dužnosnici plaćaju hotele. Svaki dirigent mora dobiti stan na korištenje u blizini centra. Ja sam preselio čitavu svoju obitelj u Osijek, bez zadrške. Nedavno mi je prišla žena koja me je prepoznala s Novogodišnjeg koncerta i drugih predstava, čestitala mi i popričala sa mnom. Dakle ima ljudi koji ne prepoznaju samo nogometaše nego i nas muzičare, dirigente, a to je važno za imidž grada. Prioritet Osijeka je koncertna dvorana jer svaki veći grad ima koncertnu dvoranu.

Kazalište zahtjeva veliku rekonstrukciju kao što je napravljeno u Mariboru. Važno je paziti na akustiku, a naša opera zahtijeva akustičku rekonstrukciju jer se zvuk glazbe samo na nekim mjestima se čuje dobro.

Akustika je nauk, a naša je glazba prvenstveno stvaranje uživo, bez tonskih pojačala. Sva dinamika koja se radi je zvuk koji nastaje, živa glazba, umjetnost, ta elitna umjetnost. Publika se mora naježiti od pravog zvuka koji se stvara. Naša je dvorana dosta neakustična. Druga stvar su uvjeti i prostori. Smatram da je nedopustivo da je ispod HNK McDonald’s restoran. HNK je spomenik kulture nulte kategorije. Kazalištu nedostaje puno prostora za probe, baletni prostor i slično. Zgrada je sama po sebi mala za jedno kazalište i taj bi nam prostor dobro došao.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.-e?

– Najvažnije je to što će ostati. Sve valjda i radimo zbog toga. Koncertna dvorana može služiti i kao kongresna poput one u Pečuhu.  Osijeku je ona potrebna. No, kod bilo koje izgradnje treba paziti da izgrađena ili prenamijenjena infrastruktura ne skuplja tek prašinu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s