Danijela Pintarić

Danijela Pintarić, sopranistica, violinistica i kazališna umjetnica

Danijela Pintarić, sopranistica, violinistica i kazališna umjetnica

Ljubav prema umjetnosti nas je sve dovela tu gdje jesmo, kada se to pretvorilo u sajam taštine i hranjenje ega?

* U čemu vidite potencijal kulturne djelatnosti Osijeka, a na temelju čega bismo mogli dostići titulu Europska prijestolnica kulture?

– Veliki potencijal Osijeka su njegovi mladi, široj kulturnoj publici još neotkriveni umjetnici; glazbenici, glumci i likovnjaci koji tek izlaze s Umjetničke akademije i iz Glazbene škole. Njima treba dati priliku i prostor  da svojim znanjem, umijećem i kreativnošću obogate kulturni život grada. Već godinama se sjajni mladi ljudi, ali i oni stariji i već dokazani iseljavaju iz Osijeka jer u njemu nemaju priliku za umjetnički rast. Onda u drugim sredinama postižu zapažene rezultate i postaju značajni dio kulture nekih drugih gradova, naročito Zagreba, u kojem su mnogi istaknuti umjetnici  upravo Osječani. Taj negativan trend s vremenom treba pokušati zaustaviti ili barem motivirati sve te „raseljene“ Osječane da više sudjeluju u kulturnom programu Osijeka. Naravno da postoji i veliki broj kvalitetnih umjetnika koji su ostali u Osijeku (ili u njega došli iz drugih gradova) i koji su zaslužni za mnoga vrhunska ostvarenja. Krećem se u umjetničkim krugovima u Zagrebu i Osijeku, neprestano upoznajem mlade talente, a i umjetnički sam suradnik na kazališnom odsjeku osječke Umjetničke akademije i stoga jako dobro znam s kakvim snagama Osijek raspolaže.

Vjerujte mi, kada bi se svi ujedinili u realizaciji kulturnih projekata – Osječani izvan Osijeka, oni koji rade i djeluju u samom gradu i mlade nade koje tek dolaze, Osijek bi mogao postati snažno kulturno središte u Hrvatskoj, ali i šire.

Upravo u njima leži najveći kulturni potencijal Osijeka. Kombinacijom tih kvalitetnih i kreativnih umjetnika, novih i svježih kulturnih sadržaja koji bi se približili „običnom“ čovjeku i sadržaja koji su dio osječke kulturne tradicije Osijek bi svakako mogao dostići titulu Europske prijestolnice kulture. No da bi se to ostvarilo trebat će i puno truda, jasnih vizija i naravno – materijalnih sredstava.

* Što vidite kao kulturni identitet Osijeka? Prepoznaje li se on u moru drugog sadržaja? Prema čemu ga treba usmjeriti?

– Osijek je oduvijek bio grad operete i mjuzikla, a te su forme u zadnje vrijeme zanemarene, iako ih je osječka publika željna. Izvođački su vrlo zahtjevne i izazov su svakom glumcu, pjevaču i plesaču,  a istovremeno su publici bliske i pripadaju osječkoj kulturnoj tradiciji. Njihov veliki povratak značio bi ne samo povratak nekadašnjeg kulturnog identiteta Osijeka nego i povratak publici, „običnom“ čovjeku željnom kulturnih sadržaja koji su mu bliski, ne zanemarujući pritom umjetnički dojam i ukus zahtjevnije publike. Osijek bi po tome mogao biti uistinu poseban, jer niti jedan grad ne njeguje te forme, osim jednog jedinog kazališta u Zagrebu, a to je moje matično kazalište Komedija.

U Osijeku bi to moglo i prerasti granice kazališta, mogao bi se napraviti svojevrsni festival, koncertne izvedbe na otvorenome i slični iskoraci koji bi Osijek „gurnuli“ u prvi plan na polju operete i mjuzikla i vratile mu stari identitet i sjaj.

Također mislim da je dobra ideja osposobiti što više pozornica na otvorenome gdje bi se mogli održavati koncerti i predstave dostupne široj publici. Ukoliko želimo da Osijek uistinu postane kulturna prijestolnica, cijeli grad mora živjeti tu kulturu, što znači da ju treba približiti ljudima koji inače ne idu u kazalište, na izložbe niti prate klasičnu glazbu. Pritom uopće nije potrebno publici povlađivati na način da se gubi umjetnički dojam. Lijepi je primjer bio nedavni nastup Simfonijskog orkestra HRT-a ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu – na početku nije bilo puno ljudi, no malo pomalo sve ih je više zastajalo, sjedalo na travu, donosilo dekice i uskoro je cijeli prostor bio ispunjen ljudima koji su uživali u klasičnoj glazbi i burno pljeskali (a da ih se pozvalo na koncert u „Lisinski“, vjerojatno više od pola njih ne bi došlo). U tome nekom smjeru vidim kulturnu strategiju Osijeka – približavanje kulture svakom čovjeku kroz koncerte na otvorenom, povratak operete i mjuzikla i jedan novi i nekonvencionalni pristup kulturnim sadržajima, bez elitizma koji ljude odbija od umjetnosti.

* Na koji biste ga način promicali i zaštitili na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Nikako zatvaranjem, nego upravo razmjenom i suradnjom, točnije otvaranjem prema regiji, cijeloj Hrvatskoj i Europi. Npr. ako Osijek uistinu vrati svoju titulu grada operete i mjuzikla, ne smije biti zatvoren za suradnju nego dapače – otvaranjem za kulturnu razmjenu i gostovanja on sebi otvara nova vrata i uistinu postaje centar u koji svi ostali žele doći.

Recimo, nekakav festival mjuzikla i operete mogao bi biti mjesto gdje bi se našle produkcije s raznih strana Hrvatske i Europe.

S druge strane, osječki umjetnici i osječki projekti bi gostovanjima u drugim gradovima promicali kulturni identitet Osijeka. Tako da poanta nije zatvaranje i zaštita, nego otvaranje i razmjenjivanje kultura i ideja.

* Gledajući sa strane, smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Što je potrebno činiti?

– Nisam sigurna postoji li jasna kulturna politika, vjerojatno postoji nekakav strateški plan za idućih šest godina, ali ja nisam u njega upućena. No gledajući onako sa strane, mislim da bi se umjetnici u Osijeku trebali više povezivati i međusobno surađivati.

Imam dojam da se svi drže nekog svog zatvorenog kruga iz kojega ne izlaze.

Zajedničkim projektima, udruživanjem i međusobnim pomaganjem mogli bi puno toga pokrenuti, ali i lakše utjecati na kulturnu politiku u gradu. Na određenim je razinama suradnja i pokrenuta, ali toga bi u budućnosti trebalo biti više.

* Ukoliko postoji, navedite jedan temeljan problem osječke kulture.

– Problem kulture u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u Osijeku je pomanjkanje stručnosti i kompetencije u krugovima onih koji o mnogo stvari odlučuju. Naravno da postoje iznimke, ali ti pojedinci ne mogu puno napraviti ako nema kvalitetnog timskog rada, slušanja i uvažavanja struke.

Sve se češće suočavamo s negativnim utjecajem političkih struja koje se prepucavaju preko kulture (i ne samo kulture, ali to je već druga tema) i onima kojima je najvažnija osobna korist.

Da sada ne ispadne da je samo politika kriva, još su žalosniji primjeri kada netko tko je uistinu stručan odlučuje na osnovu osobnih interesa. Mnogo sam puta od kolega čula: „Ta i ta osoba je tamo došla na vlast, sada nema šanse da ću tamo išta raditi.“ To me najviše žalosti. Mi umjetnici bismo se trebali držati zajedno i međusobno podržavati. Ljubav prema umjetnosti nas je sve dovela tu gdje jesmo, kada se to pretvorilo u sajam taštine i hranjenje ega? Stisnuti ruku boljemu i učiti od boljih da bismo sami napredovali, dati priliku i zapljeskati novom talentu i vidjeti u njemu poticaj da se i dalje trudimo i prihvatiti da umjetnost ne postoji zato da bismo se razbacivali svojim talentima, nego baš obratno – našim talentima moramo obogaćivati umjetnost – to su stvari koje niti jedan umjetnik nikada ne smije zaboraviti.

Dakle, na ključnim pozicijama treba nam više stručnih ljudi u punom smislu te riječi.


* Na koji način kulturu što više približiti građanima i njezine kulturne vrijednosti učiniti dijelom njihova svakodnevnog života?

– Zanimljivo je da veliki dio ljudi općenito, ne samo u Osijeku, pojmove kulture i umjetnosti doživljava kao nešto komplicirano, sumorno i elitistički, a ni sami nisu svjesni koliko su umjetnička djela već sada dio njihovog svakodnevnog života. Uvijek se toga sjetim kada vidim oduševljenje klasičnom glazbom kada ju ljudi čuju na filmu ili u nekoj reklami (pa me onda pitaju: „Što je to? Odakle je to?“), kako je muškima špica UEFE veličanstvena i moćna (a kad ono – Handel!) i koliko često citiraju Shakespearea, a da to ni sami ne znaju. Puno je takvih primjera, ali kad ih pitaš o kulturi i umjetnosti i dalje imaju negativan stav. Dijelom su tome krivi i sami kulturni djelatnici jer se, povrijeđeni zbog nametnutih trendova i podcijenjenosti kulture i kvalitete uopće, sami otuđuju i odvajaju od šire publike.

Osobnog sam uvjerenja da u kulturnoj ponudi baš svatko može pronaći nešto za sebe i naučiti uživati u vrhunskim djelima i izvedbama, samo ih treba ljudima približiti i učiniti dostupnima.

U to sam sigurna iz osobnog iskustva – kad sam bila dijete opera mi je bila teška i dosadna, a moja je mlađa sestra Antonija (koja je danas glumica) u istim tim godinama umjetnost onako djetinje opisala kao „ono kad ništa ne kužiš“. Iako smo obje od malih nogu pokazivale sklonost prema glazbi i kazalištu niti nama puno toga nije „sjedalo“, no malo po malo obje smo uspjele shvatiti i uživati u ljepoti umjetničkih djela raznih vrsta jer su nam bila dostupna, jer nam je netko na njih ukazao, pojasnio ih i na neki nas način „zarazio“. Ako smo mogle nas dvije, zašto ne bi i ostali? To se može postići kroz koncerte i općenito programe zabavnog i istovremeno edukativnog karaktera (osobito za mlađe naraštaje), sadržaje na otvorenom, tematske večeri itd., a sve to podržano jakim marketingom s jasnim ciljem i idejom. No potrebno je i svojevrsno otvaranje umjetnika prema široj publici. Zasada mnogi od njih u svom stavu i pristupu čini jedan uski i zatvoreni krug jer su „digli ruke“ od „običnog“ čovjeka.

* Što vidite kao najveću prednost titule Europska prijestolnica kulture? Što bi Osijek njome dobio?

– Povezivanje i suradnju na europskoj i svjetskoj razini, priljev sredstava, ali i turista. Mislim da bi se dogodio domino efekt od kojeg bi svi imali koristi, a posebno je važno da to shvate oni koji imaju materijalnih sredstava da podupru kulturne projekte. S druge strane, važno je i da ti kulturni projekti budu dobro osmišljeni, s novim pristupom, inovativni, jedinstveni i zanimljivi što većem dijelu građana. Kad bi se to „poklopilo“ mislim da bi upravo kultura mogla postati jedna od glavnih turističkih aduta Osijeka.

* A vi, da možete, na čemu biste prvo inzistirali? Koji su to infrastrukturni projekti i programi koje biste prve pokrenuli?

Već i ptice na grani znaju da Osijeku nedostaje prava, multifunkcionalna koncertna dvorana. Nešto poput zagrebačkog „Lisinskog“, koji u svom sastavu ima dvije dvorane – jednu veliku i jednu manju i te dvorane „pokrivaju“ sve izvođačke zahtjeve.

Takva dvorana ne samo da bi pružila osječkim umjetnicima raznih profila mjesto za nastupe nego bi u Osijeku mogli nastupiti i mnogi strani gosti, veliki orkestri, kao i velike kazališne produkcije.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon naslova Europska prijestolnica kulture?

– Osijek bi trebao i dalje njegovati i unaprjeđivati kulturne projekte, s vremenom uzdići Osječko ljeto kulture do razine Splitskog ljeta ili Dubrovačkih ljetnih igara te u tom smislu njegovati međunarodnu suradnju.

Vidim Osijek kao novo kulturno središte s neprestanim protokom novih ljudi i ideja, ali i posjetitelja s raznih krajeva svijeta i Europe.

Vidim novi uzlet Osijeka ne samo u kulturnom ili turističkom smislu nego i u smislu povratka njegovog nekadašnjeg identiteta pravog malog europskog bisera.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s