Anita Schmidt

Anita Schmidt, glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Anita Schmidt, glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Prioritet nam je definiranje dugoročnog cilja i strategije gradske kulture

* Vaša posljednja kazališna uloga gastarbajterice u drami “Crni kruh” Davora Špišića postigla je velik uspjeh u Kölnu krajem prošle godine. Drama je praizvedena na sceni i u produkciji nezavisne kazališne kuće Theater TKO iz Kölna. Što bi Osijek dobio jednim ovakvim kazalištem?

– Osijeku svakako treba jedna nezavisna scena na kojoj bi se, ne samo konstantno propitivali suvremeni domaći i strani dramski tekstovi, nego i kao prostor za njegovanje drukčijih energija i estetika, posebice u rukama mladih talentiranih umjetnika – glumaca, redatelja, pisaca… kojih zasigurno ovaj grad ima. Primjer grada Kölna, u kojemu sam prošle godine radila predstavu u režiji proslavljene i velike redateljice Nade Kokotović, itekako je primjenjiv i u Osijeku. Bez obzira na nemjerljivu financijsku razliku.

Odnos grada prema nezavisnoj sceni svodi se na slijedeće: nebudžetirana off-kazališta redovito apliciraju svojim programima na gradske natječaje za potrebe u kulturi, konkuriraju isključivo svježinom, društvenim angažmanom i umjetničkom razinom predloženih produkcija.

Oni koji prođu na natječaju i dobiju potrebna sredstva za predloženi projekt, i dalje su odgovorni – estetski i financijski za ostvarenu produkciju. Do zadnjeg utrošenog eura sve je transparentno i podnosi se račun po završetku produkcije. Nema šanse da ste dobili lovu a da, primjerice, predstava nikada ne ugleda svjetlo dana. Također je indikativan primjer Kulturhaus Rhenania, kulturnog centra u kojem je naša produkcija koristila prostor i tehničke kapacitete.

Radi se o starom zdanju riječne carine na Rajni, fenomenalnom primjeru industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća, dakle, prostoru kakvih i mi u Osijeku imamo da ti pamet stane.

Grad Köln je financirao kompletnu restauraciju te zgrade i potom je predao na korištenje udruzi građana koja okuplja najrazličitije spektre umjetnika: od kazališta i likovnosti do rock ‘n’ rolla ili klasične glazbe i plesnih skupina. Umjetnici plaćaju najam prostora (glavne hale, manjih dvorana i ateljea) i time se financira hladni pogon. A sva dobit od produkcije ostaje umjetnicima. Formula je jednostavna i njemački praktična. I nitko me ne može uvjeriti da nije primjenjiva i u našim siromašnijim novčanim gabaritima.

* Što vidite kao prioritet Osijeka kada govorimo o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture? Što smo već trebali imati da bismo potvrdili činjenicu da se kandidiramo za ovu prestižnu titulu?

– Prioritet nam je definiranje dugoročnog cilja i strategije gradske kulture, bez obzira na ovaj trenutno najmarkantniji cilj u kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture. Već godinama izostaje jasan, osmišljen i nestihijski angažman gradskih otaca u dostizanju tog cilja urbanog kulturnog identiteta. Uostalom, taj jasan cilj nema ni cijela država. Grad Osijek se samo uklapa u opću bezidejnost.

Hoću reći da se jednom za svagda moraju uspostaviti određeni standardi kulturne njege koji bi trebali vrijediti za sve – bez obzira koja je trenutno politička opcija dobila izbore.

Mi smo stalno u nekom stanju provizorija: nikad niste sigurni hoće li sutra HNK biti poligon za kičaste terevenke ili će, pak, odjednom netko iz sale izbaciti sve stolice i pretvoriti je u auto-salon ili hoće li se nečijim dekretom Tvrđa pretvoriti u kulisu bez sadržaja, a cajke ući u gradski proračun.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Koliko je taj potencijal iskorišten?

– Osijek sigurno ima more potencijala, to je poznato. Jake glazbenike, kazališne umjetnike, jaku likovnu scenu, književnu… I upravo njihovim stvaralaštvom je Osijek danas najmarkantniji. Pogotovo što više praktički ne postoje druge industrije osim kulturne industrije. Tu činjenicu bismo morali osvijestiti.

Ono što nije dovoljno iskorišteno je sinergija svih tih umjetničkih scena. Nekako jedni za druge uopće ne znamo ili ne želimo znati. A samo ispreplitanjem svojih energija bit ćemo još jači.

* Osijek ima dugu kazališnu povijest. Može li na tome graditi svoj kulturni identitet?

– Naravno da može i mora. Samo, pod uvjetom da povijest ne tretiramo kao svetu kravu, kao nešto okoštalo, nedodirljivo i neupitno. Naslijeđeno bogatstvo identiteta i jest pred nama da ga se propituje u suvremenosti.

Konkretno, osječko Hrvatsko narodno kazalište ne bi nikad premašilo stotu a da nisu uvijek bile najaktivnije njegove snage koje su ga vukle prema naprijed.

Čak i u godinama stagnacije, koliko god to paradoksalno izgledalo. Podsjećam da smo ’91. ovdje igrali Becketta i da su se s “haenkaovske” pozornice pržili Nick Cave i Laibach.

* Kako biste vi promicali taj identitet na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Evo, skromno držim da sam igrajući u Kölnu u najdoslovnijoj mjeri sudjelovala u toj uzbudljivoj razmjeni identiteta. Bilo je fenomenalno iskustvo igrati na njemačkom jeziku, u totalno drukčijoj školi glume i scenske energije, a posebno mi je dragocjeno što su u gledalištu bili ne samo Nijemci nego i imigranti, Romi, Marokanci, Turci, Vijetnamci, Poljaci, Kurdi, Ukrajinci, Srbi, Hrvati…, koji su fantastično reagirali na priču o apatridima i ksenfobiji kao nešto što ih se duboko tiče. Nemojte shvatiti kao floskulu ali apsolutno sam uvjerena da identitet možemo promicati samo u što tješnjoj suradnji s drugim identitetima kako u našem neposrednom susjedstvu – Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini-  tako i u širem europskom i globalnom umrežavanju.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Kako je drugdje? Zašto je ona važna?

– Djelomice sam već odgovorila na to pitanje. Labave su nam veze na toj uzburkanoj platformi. Ali to je generalno problematsko pitanje cijele kulturne scene u Hrvatskoj.

Previše je nepovjerenja, pakosti, autarhičnosti, agresije i pasivnog zatvaranja u svoja mala dvorišta.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture.

– Političko kadroviranje i poticanje nestručnosti umjesto njegovanja stručnosti, ideja, obrazovanja i sposobnosti. Opet ponavljam, sve je isto i na razini cijele države.

* Što je potrebno učiniti, a da kulturne vrijednosti postanu dijelom svakodnevnog života najšireg broja građana Osijeka? Je li to moguće u skorije vrijeme?

– Mogu reći da mi u HNK-u nemamo problem publike. Dapače, publika nas vjerno podržava i prati naše produkcije u velikom broju.

Ono o čemu se može češće razmisliti jest o snižavanju cijena ulaznica da i oni koji su slabijeg imovnog stanja a žele uživati u teatru da im se to i omogući.

* Što vidite kao prednosti titule Europska prijestolnica kulture? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

-Dobijemo li titulu nadam se da ćemo ju znati iskoristiti ne samo što se tiče priljeva novca, nego i kao šansu za jačanje samosvijesti o vlastitim sposobnostima i vrijednostima.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.?  

– Odgovornost.

Trebamo sačuvati odgovornost da se snovi o tituli ne istope.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s