Zlatko Sviben

Zlatko Sviben, kazališni redatelj
Zlatko Sviben, kazališni redatelj

Da ‘osječko Sveučilište producira prosvijećeni kadar’ je tek slovo na papiru

* U jednom ste intervjuu izjavili kako “kazalište, pa bilo ono i komercijalno, ne može tek ugađati, ono je uvijek i pokušaj promjene postojećega te je u svojoj biti upravo – subverzivno”. Zbog čega je to važno? Idu li u tom smjeru predstave osječkog HNK?

– Da, rekoh onomad, također: ‘Ne samo da se avangardna drama dvadesetog stoljeća trsi i određuje spram nedaća industrijskog društva nego to valjda čini i bulevarski komad. Nije li to stalni pokušaj pozicioniranja čovjekove slike svijeta sa stajališta nečega mogućeg i budućeg? Vjerujem da je kazalište, od kada ga uopće i jest, u svojoj bíti vazda – subverzivno. Ono je u zadnjih stotinjak godina, ako hoćete, baš – subverzija protiv ugode građanskoga života.’ A to jest ili bi trebalo biti važno ukoliko se kazalište ne bavi tek odslikom zbilje nego i slikom svijeta, da ponovim – ‘sa stajališta nečega mogućeg i budućeg’. Predstave osječkoga HNK ne smjeraju baš u tom smjeru, u mogućem smjeru budućega, jer su one uglavnom imitativnim odslikom zbilje, a imitacija nam nerijetko biva zabavnom, to će reći, osječke predstave većma smjeraju u tom nekom pravcu, ali osječki teatar, iako to i ne može izbjeći, ipak nije posvema odslikom stanja hrvatskoga glumišta, to jest, uzmimo za primjer, prijeslikom njegove ravnateljske slike, pogotovo ne skorašnje iskadrovirane novoravnateljske slike najnovijega nam hrvatskoga glumišta.

Uzgred: jedan upravo došavši mi SMS poslije zagrebačke premijere Vučjaka trudi se iskazati mi kako ‘pokazivačka i samopromotivna gluma’ i ne stanuje baš na osječkoj pozornici, nego upravo na onoj središnjoj, ‘u najvažnijoj nam kulturnoj instituciji’.

No, ipak, pokazivanje i samopromocija, ako negdje i pripadaju, pripadaju aspektu ugode i metropole. A, onda, tom logikom, i ugodi njezina Kazališta. Osijeku bi, i njegovu Kazalištu, prikladno bilo i nešto drugo. Suprotno. Riječju, neka neugoda – subverzivnoga.

* A studenti? Jesu li svjesni važnosti subverzije ne samo u kazalištu nego u u umjetnosti općenito?

– Ako je subverzija, rječnički rečeno – ‘rušenje važećih vrijednosti ili postojećeg stanja u društvu iznutra’, onda naši studenti toga, zapravo, i nisu svjesni, pak remetilačke poteze u tom smjeru, to jest – iznutra, za razliku, uzmimo, od pape nam Franje, i ne poduzimaju.Rijetkom je iznimkom bila studentska blokada sa zahtjevom za besplatno studiranje iz 2009. Kako na polju kazališnom neka jača umjetnička subverzija od strane populacije studenata već pola stoljeća i nije naročito vidljivom (posebnost je studentskoga teatra hlapila sa samourušenjem studentskoga pokreta već kasnih 1960-ih), barjak subverzije (ili tzv. subverzije) preuzimaju druge ruke, i, kao što to u neoliberalnoj praksi biva, isto se preuzimanje vrlo lako, i ne samo medijski – institucionalizira.

Višegodišnji je obnašatelj takova preuzimanja, kako u nas tako i u regiji, redatelj Oliver Frljić. Za razliku od studenata, svijest o važnosti subverzije (istinabog manje umjetničke, više one društvovne i političke), kod njega je tvrdo postojana, a i sustavna.

* Predstavljaju li kao takvi potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Što vidite kao najveći osječki kulturni potencijal? Je li dovoljno iskorišten?

– Potencijal dolazi sa sviješću. A istu valja sustavno odgajati. Za odgoj je nužna i struka. A odgoju se pak, dakle – misiji struke, protive mnogi interesi, napose oni mandatni i reizborni, kako u institucijama kulture, tako i na Sveučilištu.

To da ‘osječko Sveučilište producira prosvijećeni kadar’ lijepo zvuči, recimo u Nacrtu strategije kulturnog razvitka, ali to je ipak samo naručeni – nacrt. Upravo – slovo na papiru.

Koji postotak osječkih studenata posjećuje, na primjer – kazališne nam predstave? I obnašatelj dužnosti Intendanta vam ovdje veli (isp. https://oskultura.com/scena/miroslav-cabraja/) da je s postotkom od 3% studenata koji idu u kazalište pretjerao. Čini se i – dobrano. I posjet mojih studenata Glume i lutkarstva, a kojima bi to imala biti buduća struka i kojima osvrt s predstvā bodovno nudim i kao nekovrsnu obvezu, ne premašuje tijekom semestra brojku prstiju jedne ruke. (pritom, tu odgledanih lutkarskih predstava uopće i nema.) A kad im ja kao nastavnik, s razloga upoznavanja profesionalne scene, k tomu i s ciljnom nakanom njihove glumačke prakse u profesionalnom teatru, s još nekoliko njihovih nastavnikā koji su ovoga semestra radili u HNK, baš kao i Uprava HNK, nudimo honorarno sudjelovanje u predstavi, onda im to njihova učilišna Uumjetnička akademija u Osijeku uopće i ne želi dopustiti, a svaku moguću nastavu u HNK, radije tretira birokratski, naime, kao tzv. – terensku nastavu. Prosvijećeni nam akademski kadar, dakle, ne stasa baš lako. Uzgredice: na pamet mi padaju nazivi prvih kolegija negdanjega, s mojim otkazom i ukinuta predmeta Kazališni odgoj, kolegijā koje sam pri osnutku osječke Umjetničke akademije, a prema Goetheovim romanima, ‘odgojno’ nazvao Kazališnim naukovanjem s Wilhelmom Meisterom i Kazališnim poslanjem s Wilhelmom Meisterom.

Činilo mi se da je svrhom naukovanja, a napose onoga umjetničkoga, upravo – poslanje.

S generalnoga nedostatka kulturne politike, kao i one obrazovanja, vidljivijega poslanja danas i ne može biti, a u koruptivnom državnom sučelju, umjesto umjetničkoga poslanja ciljnom svrhom biva ono za što naukovanje i nije odveć nužno, a što jednostavno zovemo – zaposlenje. Što se kazališta tiče, to na prvom mjestu znači stalni angažman u kazalištu koje je statusom i – nacionalno. U odnosu na mnoge druge hrvatske teatre ondje se ponajmanje igra, to će reći, i ponajmanje – radi. A uspjeh, ipak, ne izostaje. Bude ga. No, on, pa i sama težnja za uspjehom, svaki zametak toga tzv. poslanja slasno proguta. Međutim, to danas i nije neki problem. Ako se socijalna intencija glumca prije tri-četiri desetljeća manifestirala u tome da je časno biti članom određenoga ansambla, ona se, socintencija današnjega glumca, već koju deceniju-dvije, svodi na ovodobno ponajvažniju činjenicu koja glumcu sveudilj grmi da prije svega mora biti medijski (sve)prisutan.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Stranačko kadroviranje u institucijama kulture. Podcrtavam ono – stranačko. Oduvijek ga je, manje-više, i bilo, ali sada je prevršilo svaku pristojnu, a možda i svaku moguću – mjeru. To se kadrostrančarenje ne uprizoruje samo na ravnateljskoj razini ili na onoj nadzornoj razini kazališnih vijećā, nego se to kadroviranje, baš i u slučaju osječkoga nacionalnoga teatra, kako s ministarske, tako i s gradskopoglavarstvene strane, posvjedočeno, otvoreno i bez pardona upliće čak i u glumačku podjelu. Pak se izravno traži da netko nešto igra ili pak – ne igra. A s vlasničke se pozicije iskazuje, od strane tih trenutnih stranačkih vlasti, i želja za kontrolom umjetničkih audicijā. Ta se želja nalogno pokazuje i prigovorno iskazuje. Ponavljam ne odveć davno iskazanu tvrdnju novinskoga kolumnista Beškera: ‘Vlada ne vodi politiku, nego trči za događajima poput Saveza komunista u osamdesetima. Vladajuće stranke razumiju politiku kao drug Mao: “Povijesno pitanje tko će koga” (uhljebiti, eliminirati itd.)’, a ponovit ću i sebe kazavši da bi se tȃ tvrdnja posvema mogla primijeniti i na strukovni obzor recentnoga hrvatskog glumišta.

Struka ne vodi kazalište, niti njime vlada, nego, poput političkoga joj i/ili vlasničkoga poslodavca – trči za događajima.

Na tu temu napisah i sljedeće: ‘A i onu politiku koju zovemo repertoarnom tȃ naša struka glavninom razumije i manifestira tako da svoje – uhljebljuje, a tuđe – eliminira. Dakle, potpunoma politikantski. Kazališna nam struka trči upravo tako. Ili: vrlo se rado realizira sferom političke potrošnje.’ Riječju: temeljni problem i osječke kulture, za koji me pitate, jest njezina puka realizacija u koalicijskoj sferi političke potrošnje.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– Kulturna nam se politika ne očituje ni kao mutna, a nekmoli kao jasna. O onoj pak koja dolazi s razine Ministarstva kulture i ne vrijedi odveć, budući je ista, kulturna politika tijekom mandata aktualne Vlade, sve to više dnevnom i stranačkom politikom političke potrošnje, a puno manje onom izvanpotrošnom i nepotrošnom – kulturnom. Ni primjer Osijeka nije puno politkulturno primjereniji. Navest ću dva primjera. Prvi govori o platformskoj nesuradnji ‘kulturnih dionika’ iza koje, nesuradnje, stoji kulturna praksa Grada. Opširnoj Strategiji kulturnog razvitka unatoč, a koja, travnja 2014., navodi kako je Osječko ljeto kulture ‘kruna kulturnoga stvaralaštva na ovome prostoru’ Grad dopušta, ne samo iz godine u godinu sve skraćeniji i oskudniji program te svoje kulturkrunske manifestacije, nego ovoga ljeta dopušta da za tu krunu ne angažira onu instituciju za koju daje 66% sredstava iz proračuna Programa javnih potreba u kulturi Grada Osijeka, tj. – HNK. K tomu organizaciji te svoje krune Grad pristupa i neosječki i agencijski. Nije nekulturno pitati: čemu tako?

Mogu li recesijski izgovori opravdati činjenicu da se nečemu što je ‘najveći kulturni događaj u istočnoj Hrvatskoj’ (takvim ga sȃm Grad titulira) pristupa tako usputno i izvanosječki?

Drugi je primjer veseliji. U navedenoj Strategiji naiđoh i na podatak da postoji Umjetnička organizacija Teatar 054, koju su osnovale dvije mlade glumice, a koje su 14. listopada 2011., citiram: ‘održale vrlo uspješnu premijeru predstave Gospodin Foka (prema tekstu srpskog autora Gordana Mihića), čime je „Teatar 054“ službeno počeo s radom. Nekoliko izvedbi održano je i u Barutani uz veliki interes publike, stoga kulturni krugovi imaju velika očekivanja od ovog umjetničkog dvojca, a Grad Osijek je prepoznao njihovu kvalitetu i kontinuirano ih podupire.’ Sve u redu. Treba kontinuirano podržavati nadolazaće snage. I, doista, me mogu imati ništa protiv da ‘kulturni krugovi imaju velika očekivanja od ovog umjetničkog dvojca’ (što se mene tiče, ako kulturnim krugovima uopće pripadam, iz puke neupućenosti, iako je jedna od osnivačica i moja studentica, očekivanja nisam ni mogao imati), međutim začuđuje ne samo to što se navedena gradska Strategija koja planira sedmogodišnju periodu od 2014. do 2020., oslanja tek na nekoliko izvedbi Gospodina Foke iz 2011., nego također želi, podcrtano: ‘ojačati stručne umjetničke kadrovske kapacitete organizacije’, pa kao svoj ‘specifični cilj’ iskazuje kako želi – ‘do 2019. postići da organizacija ima 5 stalno zaposlenih visokokvalitetnih umjetnika i 10 – 20 povremenih’. (Usput: i za mnogo poznatiju Barutanu planira se radno mjesto, doduše ne baš ono visokokvalitetno umjetničko, ali se ipak traži – ‘barem 1 stalno zaposlena osoba, više vanjskih. Rok: do 2018.’). Brojci od 5-6 novozaposlenih visokokvalitetnih umjetnika teško da se mogu nadati ona druga dva osječka kazališta. No, i time valjda Strategija interesno iskazuje i jasno pokazuje određenu, iako ne baš jasnu, a ono baš tu svoju trenutnu specifičnociljnu – politiku nekih ‘kulturnih krugova’.

* Kada govorimo o kulturnom identitetu, mnogi se ne žele ograničavati tom odrednicom. Koji je osječki kulturni identitet?

– To je identitet više gradskih cjelinā, prvo onih povijesnih: Gornjega grada, Tvrđe, pa, naravno, i identitet dolnjogradski, a svakako mu se priključuju i onaj Retfale ili Juga 2.

U svakom se slučaju kod Osijeka radi o jednom multiidentitetu, kojega možemo krstiti i srednjoeuropskim, i urbano esekerskim, i panonsko podunavskim, a svakako i blizugraničnim.

* Na koji biste ga način vi promicali na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Promicao bih ga i brendirao kao identitet mnogovrsne blizine.

 

* Što Osijek ima, a čime bi zaslužio titulu Europska prijestolnica kulture?

– Pa, ima tu mnogovrsnu i međašnu blizinu. Ona mu daje kontekst. To je moguća prednost i vrlina. No, naravno, sȃm kontekst bez teksta nije čitljiv i ne služi ničemu.

Za formulaciju i stvaralačko projektiranje, pa onda i za ispis teksta trebalo bi (nestranački) zadužiti kulturne i umjetničke djelatnike, i to više timova onih tzv. – vrhunskih.

Tek bi se tako (sa znalačkim tekstom) mogla rečena europska titula –‘zaslužiti’. No, možda se može i lakšim i kraćim putem. Prijestolnica se kulture može zadobiti i – politički. To je pravocrtniji prečac i tu zasluge ne igraju neku veliku ulogu. Pogotovo ne onu protagonističku i znalačku. Na Gradu je da vidi što će i kako će, a napose: zanima li ga uopće neizvjesno trasiranje onoga puno duljega i krivudavijega višetimskoga puta?

* Koje su prednosti te titule? Što bi Osijek njome dobio?

– Prednosti mogu biti i političke i/ili kulturnjačke, također: i časovito godišnje i/ili trajnije. A gledano iz pojedinih iskustava bivših prijestolnicā kulture možda naročitih veleprednosti i/ili dobitaka i nema. Pogotovo ne na planu financijskome. Ali bolje je i mudrije pitanje je li Osijek sposoban, bolje reći kulturno-politički spreman, tu titulu doista i primiti?

Prisjećanje na ponude koje je grad-prijatelj Pečuh davao Osijeku kad se pripremao za europrijestolnicu 2010. i relizacija te ponude govore o minimalnom kulturnom interesu onodobnih osječkih gradskih vlasti za prihvat gostujućega mjeseca kulture.

A sada se ne prihvaća tek mjesec nego se kulturno producira i cijela godina. Pred godinu-dvije Srbija je Novi Sad odredila za svoga kandidata za prijestolnicu kulture, a predsjednik njihovoga odbora za tu kandidaturu (ne samo kod gostovanja osječkoga HNK na Sterijinom pozorju nego i opetovano) nudio je gradu Osijeku susrete i moguću suradnju na tu temu, ali osječkoga odaziva nije bilo. No, nisam uopće pesimist. Dapače. Ima li vrle poglavarstvene volje stvari se i stubokom mogu izmijeniti. I kulturumjetnički pokrenuti. U tom smislu valjalo bi europrijestolnicu stvaralački i autorski projektirati, bez obzira na tzv. prednosti i primisli na tzv. dobitak. Uostalom tzv. prednosti i/ili dobitak ne pripadaju domeni kreacije, nego onoj čije je ime izlišno i ponavljati.

* U slučaju da zaista postanemo Europska prijestolnica kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva za pokretanje različitih programa i izgradnju infrstrukture. Što je prioritet Osijeka? Što biste vi prvo napravili?

– Koncertnu dvoranu i nekoliko montažnih gledalištā za ambijentalni teatar Euroosječkoga ljeta kulture.

* Što Osijeku treba ostati u godinama poslije 2020.-e?

– Kvalitetnija publika (tj. gledateljstvo, slušateljstvo, posjetiteljstvo i čitateljstvo). I to ne samo kakvoćom, nego i kolikoćom. I ne samo kulturkonzumentskom kolikoćom publike, nego i njezinom odgojenom (pa i preodgojenom) – sustvarateljskom kakvoćom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s