Živjeti od srca

Ustrajnom tradicijskom njegom malih licitarskih dobrih želja obitelj Ranogajec među najzaslužnijima je što su licitari upisani na UNESCO-vu listu nematerijalnih kulturnih dobara.

Proizvoditi srca i od toga živjeti, mora da je predivno. Uz sve teškoće. To je život kojem srčanosti, plemenitosti, ljepote i cilja nikada ne manjka. Takav život iz dana u dan proizvode Antonija i Josip Ranogajec u svom medičarsko-voskarskom obrtu „Blažeković“.

Zbog njih UNESCO već stanuje u Osijeku.

Naime, ustrajnom tradicijskom njegom malih licitarskih dobrih želja (obrt postoji već maratonskih 60 godina, Antonija ga je naslijedila od oca) obitelj Ranogajec među najzaslužnijima je što je umijeće licitara iz Hrvatske upisano 2010. na UNESCO-vu listu nematerijalnih kulturnih dobara.

„Za jedan obrt poput našega, za Antoniju kao vlasnicu i mene, trenutak u kojem smo saznali da smo nositelji tog naslova donijelo je oduševljenje i radost kao da smo osvojili zlatno olimpijsko odličje za svoju domovinu i svoj grad“, ushićeno opisuje Josip Ranogajec: „To saznanje nakon niza godina potvrdilo je naše uvjerenje da obrt kojim se bavimo prije svega ima kulturološku vrijednost, da i dalje moramo unatoč poteškoćama nastaviti s radom i stvaranjem.“

Davor Špišić

Davor Špišić

Znajući koliko je ljubavi, zanata i upornosti potrebno za kućnu manufakturu koja neće pokleknuti zovu kiča ili traljavosti, nego marno usavršavati vrijednosti predaka, Ranogajec je svjestan da puko otaljavanje tradicijske forme ništa ne znači.

Samo živa, pametna sinergija s današnjicom ima smisla.

Zato se i bljesak malog srca iz radionica Ranogajec posve prirodno umrežio na blogu Oskultura i postao jedan od njegovih zaštitnih urbanih amblema. Do spoznaje o vlastitim vrijednostima, kaže Ranogajec, nije lako doći, treba puno odricanja u stvaranju: „Bilo ona lokalna, nacionalna, europska pa i svjetska – nije važno, koliko je važno da je priča dobra, da će donijeti i vama i onome kome je upućena bogatstvo novih spoznaja.“

O nespretnom i retrogradnom gušenju urbaniteta Osijeka (koje nema ama baš nikakav alibi u istinskoj analizi tradicije) razložno upozorava Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica. „Ono što je problem ne samo osječke, nego i šire, hrvatske kulture jest to da se neko vrijeme iz petnih žila trudila izgurati urbanitet, kao temeljnu odliku grada koja se nalazi u samoj njegovoj biti, i posve se pogrešno bacila na ‘prepisivanje’ (a ne iščitavanje) tradicije i baštine, koja je poželjna i dobra samo ako je se gleda kroz dioptriju novih, suvremenih naočala, u novom kontekstu i bez primisli kako se nešto iz povijesti može ponovo dogoditi ili presaditi u nove uvjete“, veli Pogačnikova.

Ona pametno koristi termin KOMUNIKACIJE, srčanog krvotoka koji nam rapidno nedostaje, gorljivo dokazujući da se razderane komunikacije pod hitno moraju reanimirati.

Komunikacijski kanali s naslijeđem i oni sa suvremenošću. Ili ćemo se ugušiti u vlastitom autizmu. Izbor je vrlo jednostavan.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s