Uzurpatori grada

Sviben je do kosti rastvorio onu muku Krležine (auto)ironije

„Uzurpirali smo grad“ rekao je Miroslav Čabraja, v.d. intendanta HNK Osijek i novozaluđeni Krešimir Horvat ispod oživjelog čekića Miroslava Krleže, od srca zahvaljujući svojoj megadružini. Eh, kamo sreće da nam je što više takvih uzurpatora i okupatora, odavde do vječnosti. Jer, ta manijakalna etičnost i estetičnost predstave „Vučjak“ u rukama redatelja Zlatka Svibena i unisone izvedbene momčadi – od neposrednih performera do pozadinskih udarnica i udarnika iz radionica ove napregnute kuće – ne samo da vam daje snage da se u vremenu jeftinih trivijalnosti duboko poklonite ljudskom umijeću, nego se, zajedno s njima, napajate društvenom odgovornošću. Bogatom kaucijom za svaki ponovljeni svevremenski Krležin vrisak, za svaku uloženu kunu poreznih obveznika.

Opremljen koncentriranom dramaturškom sondažom kroz metaliterarne Krležine zalihe ili njegovih jednako raskošnih srodnika (primjerice Boru Ćosića i njegov roman „Doktor Krleža“), Sviben se na put izazova uputio gonjen tragično-farsičnim jedinstvom našeg bolnog prostora.

Ukletog tla na kojem se historije nikada ne završavaju. Nego se uporno vraćaju kao histerije. Sviben je do kosti rastvorio onu muku Krležine (auto)ironije. Otuda i taj potresan hod na osjetljivoj liniji groteske i antičkog usuda, usađen u „Vučjakov“ spleen – od glavnog trojca (Miroslav Čabraja, Ivana Soldo-Čabraja i Areta Ćurković) do posljednjeg prevažnog scenskog lica ove opere (Darko Hajsek komponirao je vrhunsku samosvojnu partituru) sudnjeg dana.
Martirijski spektakl blata i pseudozlata, tako bi se najkraće sažela povijest ukopane budućnosti u oderanom truplu „Vučjaka“. Skladne interkulturalne reference (moćne likovne priloge ostvarili su scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimograf Željko Nosić i dizajneri svjetla Ivo Nižić i Tomsilav Kobia) na ekspresionističke lekcije Ljube Babića, Georga Grosza, barok Velasqueza, kabuki teatar… daju predstavi neponovljiv ukus atomskog skloništa memorije.
Predstava je to za koju se temeljno mogu usidriti razmišljanja Biljane Urban, nizozemske pijanistice i glazbene pedagoginje osječkih korijena: „Ukoliko kulturni identitet grada posjeduje uz svoju specifičnost i univerzalnu vrijednost, onu komponentu u kojoj se  da prepoznati i kao evropski, grad postaje otvorenom kulturom. Glazba je jezik koji počinje ‘govoriti’ tamo gdje prestaje riječ pa je zato najsretnija komunikacija koja kao slavoluk teži Drugome i time nas povezuje.

Previše inzistiranja na identitetu ukazuje na krizu identiteta.“

Biljanin djed, kompozitor Jan Jovan Urban, nepatvoreni je krležijanski lik. Rođen 1875. u uglednoj praškoj aristokratskoj obitelji, u Pragu je diplomirao kompoziciju i dirigiranje. Bio je jedan od istaknutih mladih čeških intelektualaca koji su gorljivo zagovarali ideju slavenskog jedinstva. Život ga je odnio na jug tadašnje Austro-ugarske monarhije, u Novi Sad, a potom u Kraljevinu Srbiju jer je u Valjevu ostavio srce, zaljubivši se i oženivši djevojku Milku. Uz bračnu sreću, Urban je nastavio i svoju umjetničku glazbeničku strast, osnivajući zborove i glazbene orkestre, komponirao je drugu srpsku operu „Majka“ stekavši nadimak „srpski Dvoržak“. Kao kapel-majstor službovao je u srpskoj vojsci i u Prvom velikom svjetskom pokolju prošao golgotu Solunskog fronta.

Nakon rata Urban se obreo u Osijeku gdje je ostavio vrijedan pečat u Operi osječkog Hrvatskog narodnog kazališta i glazbenog života grada uopće: osnivač je Osječke filharmonije (zajedno s maestrom Lavom Mirskim), autor opere „Đul-beaza“, opereta „Igumanov grijeh“ i „Terpsihora“, praizvedenih u Osijeku.

U vrijeme mraka fašističko-ustaške okupacije, vraća se u Valjevo gdje umire 1952.
Jan Jovan Urban u sebi itekako sažima internacionalizam i panslavenizam ovih prostora. Sudbina dostojna za neku od Svibenovih budućih avantura. „U svijetu vlada strast stjecanja, pohlepe, pa se i kultura svodi na kulturu pohlepe, a pravi kulturnjaci, ukoliko nisu izumrli,  imaju veliku dozu umjetničkog idealizma“, veli Urbanova unuka Biljana. Recentni osječki „Vučjak“ paradigma je takvih ideala.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s