Tvornice radnicima!

Kulturna proizvodnja nikako se ne smije uljuljkati u samozaljubljeni egoizam

Usprkos turbo skalameriji kojima su danas olakšani alati života, prečesto nam se čini da sanjamo. I da se baš nikada nećemo probuditi iz feudalne noćne more. Naime, previše je građevnih elemenata ove zemlje autarkično, retrogradno i fosilizirano. Baš u svim sferama društvenog djelovanja – od politike i ekonomije do nauke i kulture. Toliko se proklete nazadnosti razmnožilo i ušančilo, da je to postalo nepodnošljivo za bilo kakav opstanak dostojan čovjeka.

Jedna od najdugovječnijih, primitivnokonzervativnih mantri u Hrvatskoj jeste ona da je kultura samodopadni hram u koji nije dopušteno intervenirati jednostavnim zakonima proizvodnje i tržišta.

Tvrdoglavi apostoli ove trule dogme i samu riječ proizvod – ugrađenu uz neko umjetničko djelo – doživljavaju kao svetogrđe. Njihovu dogmu usrdno podržavaju gomile mediokriteta koje u ime umjetničke razbarušenosti očekuju alibi za lijenost, nekonkurentnost, otaljavanje i niskoenergetsko štancanje artističke „kamilice“. Naravno, ne smijemo biti bukvalni i zaboraviti specifičnosti proizvodnje kazališne predstave, filma ili knjige. Niti je pojam tržišta moguće doslovce primijeniti na područje kulturnih dobara. Ali, pobogu, zašto bi za proizvođača sirnog namaza u kakvoj-takvoj prehrambenoj, ili stolica, u posrnuloj drvnoj industriji, vrijedila nemilosrdna pravila konkurencije, a za proizvođače opera ili drama to ne bi bio slučaj?

Zato je pravi užitak svjedočiti visprenim i dalekovidnim stavovima Jesenke Ricl i Lidije Neznanović, koje prezentno i neuvijeno govore o kulturi kao o svojevrsnoj robi. A o punktovima njezine proizvodnje i potrošnje, kao o tvornicama i marketima. Poštujući, dakako, sve njezine fragilne osobine i ćudljivosti.

Dapače, rekao bih da u njihovoj promišljenoj njezi kulturnoga bitka, ima više inspiracije, hrabrosti i sadržaja, nego u mnogim samozvanim čuvarima kulture.

Idolatrijskim razaračima kulture najdraža je ona jalova zakletva o čuvanju identiteta, kao nečega što je jednom zauvijek kanonizirano i ne treba živjeti u dinamici vremena.

Davor Špišić

Davor Špišić

Takve Jesenka Ricl, predsjednica CroCulToura, Hrvatskog društva kulturnog turizma, razumno otpravlja u lošu prošlost: „Kulturni identitet određen je tradicijom, ali i kontinuirano promjenjivom i dinamičnom kulturom. Kulturni identitet se stvara. On nema konstantu. Podložan je promjenama koje su uvjetovane gospodarskim, ali i demografskim čimbenicima…“

Jesenka Ricl također upozorava da se kulturna proizvodnja nikako ne smije uljuljkati u samozaljubljeni egoizam: „ Kulturne vrijednosti jesu dijelom svakodnevnog života naših sugrađana, ali nisu dio tržišta, stoga tržišna nekonkurentnost kulturnih vrijednosti utječe na neodrživost projekata. Materijalne i nematerijalne kulturne vrednote moraju biti ekonomski vrednovane. Drugim riječima, moraju imati svoju tržišnu vrijednost unutar određene potražnje i odgovora na potražnju – ponudu.“

O „radnom zanosu“ i kvalitetnoj „radnoj snazi“ govori Lidija Neznanović, predsjednica udruge Glazbena mladež u Osijeku, kad procjenjuje osnovne motore kulturnih nosača. Ona također podsjeća da bez stalne pokretačke energije nema opstanka, da jednom dosegnuti umjetnički standardi nemaju garanciju vječnosti, nego: „Važno je prepoznati potencijale, dati im prostora i raditi na tome da isti ne propadnu.“

Neznanovićeva osviješteno poseže za jednom vibrantnom potrošačkom metaforom, itekako primjenjivom na kulturalne proizvode.

„Kulture nikad dosta, a Osječani imaju velike potencijale koje treba hraniti vrijednim programima. Kulture ima koliko je današnja situacija može proizvesti. Svakako bismo trebali iznaći načine da nam informacije o događanjima u gradu budu još dostupnije, a da pritom trošimo razumna, ne prevelika financijska sredstva na marketinšku strategiju u kulturi i na samu realizaciju događanja. Uvijek treba raditi na tome da se zadrži postojeća publika, ali i na tome da se kontinuirano privlači i odgaja nova. Možda je najbolji način za to da se informacije o kulturnim događanjima pojavljuju na neočekivanim mjestima jer na taj način kultura dolazi čovjeku, nudi mu se i privlači ga. To je poput impulzivne, neplanirane kupnje.“

Vrijedi zapamtiti ove Lidijine pozive na impulzivnu, strastvenu glad za proizvodnjom nadograđene verzije našeg bića. Ne može biti jednostavnija, elementarnija vizija društvenog smisla.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s