Tena & Nick Cave

Podivljala estradizacija svega postojećeg ono je što ždere i posljednje atome zajednice.

U sezoni 92./93. Balkan se mrcvario u još jednom od svojih omiljenih ratova. No, tada su se, kao iz nekog inatnog i drčnog kapitala, proizvodile i dokumentirale značajne stvari. Od one vrste koje, usprkos svemu, dokazuju da se isplati dograđivati beta verzije ljudskog duha. Elem, treba se podsjetiti kakvom se ingenioznom, fassbinderovskom nježnošću i strašću Kozarčeve „Tene“ prihvatio dramatičar Borislav Vujčić (nažalost, prerano nas je ostavio i nikada nećemo nadoknaditi njegov odlazak zvijezdama), radeći s redateljem Zoranom Mužićem predstavu u HNK Osijek. Bila je to geteovski precizna a opet tako balkanski čulna, divlja i nemirna drama o ožiljcima jedne Žene/Zemlje. Istovremeno je Darko Jerković, novinar, publicist i filozof rock ‘n’ rolla, u grad donosio svježe impresije s koncerta Nicka Cavea na ljubljanskim Križankama. I u svojim nenadmašnim esejima i reportažama po Glasu Slavonije i Književnoj reviji, dokumentirao uplive Caveove poezije na jedno razoreno nepoetično društvo.

Bio je to Tenin grad dostojan Nicka, i Nickov grad kome je Tena jedna od prirodnih tamnih heroina.

Nije tada bilo nezrele „ili-ili“ dileme: Cave ili Tena? Dakle, zašto bi takva jalova isključiva podjela trebala postojati i danas. O tome znalački zbori Miroslava Vučić, ex-Osječanka, urednica u Školskoj knjizi, podsjećajući da je samo brižno odnjegovana kvaliteta jedini mogući orjentir onoga što proizvodimo i pamtimo: „Nigdje nije bilo šlamperaja, nigdje kmetske poniznosti ni provincijske arogancije, uvijek i zavijek – produkcija kao paslika svega pročitanoga, odslušanoga, viđenoga, mišljenoga…

Davor Špišić

Davor Špišić

Kao da smo živjeli u Londonu, Berlinu ili nekom drugom sretnom meridijanu, koji iz pozicije građanske sigurnosti komentira svoje vrijeme, bavi se esencijom, gradi identitet, proizvodi…“

To što bi trebala biti esencija jednostavnosti u težnji najboljih održivih dostignuća međugeneracijske pameti jednog grada ili države, u praksi se prečesto izjalovi. „Dogodi se da se ravnoteža poremeti  a ponekad i posve izgubi, pa se dogodi da je jedino važna Tena ili je jedino važan Cave. A znamo, da su i Cave i Tena jednako važni, da su, zapravo, oboje dijelovi složenog mozaika koji čine kulturu Osijeka i Slavonije“, lucidno upozorava Miroslava Vučić.

Izvrsno je detektirala da se u tom kvaziopredjeljenju za jednu stranu rova i namjernom šlampavom ignoriranju kvalitete na obje strane, upravo otvara savršen prostor za sirovu posvemašnju estradizaciju.

Podivljala estradizacija svega postojećeg, od svakodnevne egzistencije do politike, obrazovanja i duhovnog treninga, ono je što ždere i posljednje atome zajednice. Ili, kako analizira Vučićeva: „Nužno je zahtijevati, strogo i beskompromisno, mjesto na kojem se zauvijek razdvajaju proizvodi kulture i umjetničke scene od estrade, od njezinih najviših produkcija do onih najnižih, primitivnih, na koje se s lakoćom odazivaju ti široki narodni slojevi, poniženi, opljačkani i nespokojni.“ To mjesto o kojem govori Miroslava, nikako nije neki utopijski klub razmaženih kulturnjačkih elita, nego nužnost preživljavanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s