Ruska bajka

Motivacija, borba, samosvijest, znanje i stvaralački zanos… nisu li to stavke simfonije po kojima bi se morala odvijati svakodnevica bilo kojeg održivog društva

Poput Nataše Rostove osvanula je kćer moje frendice, s pozadinom zaleđene Neve i fasade Ermitaža. Čim je ponosna majka okačila fotku na fejs, znao sam da ruska zima neko novo zlato valja. Naime, jedinica mezimica moje prijateljice članica je planetarno iznagrađivanog osječkog Djevojačkog zbora Brevis. Kako bi u ozračju Sankt Peterburga valjda i černobilski reaktor zvučao poput simfonije, a gdje neće Brevisice, vjerovali smo da dobre vijesti o uspješnoj polufinalnoj etapi na 3. Svjetskom prvenstvu mladih zborova, neće biti i posljednje. Uostalom, njihovi dragocjeni akumulatori napajali su se i vibrom u petrogradskoj Velikoj filharmonijskoj dvorani. Onom istom velebnom zdanju gdje je u vrijeme trogodišnjeg herojskog otpora Lenjingrada, opkoljenog nacističkim trupama, u augustu 1942. praizvedena Šostakovičeva maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, poznatija kao „Lenjingradska“.

Davor Špišić

Blagotvorni pupoljci slobode remek-djela kvantne muzike, armirani su u temelje ruskog grada iz kojeg su Brevisice odaslale svoje nove glasovne galaktičke staze.

I onda se, u nedjelju 21. veljače 2016., u ruskoj zimi iskovala zlatna medalja – prvo mjesto na natjecanju 38 vrhunskih svjetskih zborova osvojile su osječke djevojke! Predvođene dirigenticom Antoanetom Radočaj Jerković i klavirskim suradnikom Davorom Dedićem Brevisice su još dobile i posebnu nagradu žirija, za zvijezde prvenstva.
“Iako se još uvijek sve čini nestvarnim, naša je ruska bajka itekako stvarna. Moje su princeze bile sjajne! Motivirane, borbene, samosvjesne, ljupke u predstavljanju svoga grada i domovine”, uzbuđeno je izjavila dirigentica Antoaneta Radočaj Jerković.

Motivacija, borba, samosvijest, znanje i stvaralački zanos… nisu li to stavke simfonije po kojima bi se morala odvijati svakodnevica bilo kojeg održivog društva. Morali bismo itekako osluhnuti što nam njihovi glasovi poručuju.

U svjetlu najnovijeg Brevis bljeska valja se podsjetiti interviewa za Oskulturu u kojem je Antoaneta Radočaj-Jerković, prodekanica za nastavu i studente Umjetničke akademije u Osijeku, rekla: “Kultura je jedna od temeljnih sastavnica identiteta grada. Stoga grad ne smije imati problema s kulturom, jer bi to značilo da ima problem sam sa sobom. Svaki problem je tu da bi se riješio i mi ga, evo, postupno rješavamo. Problemi kulture vezani su uz uobičajene teškoće koje u ovom trenutku tište hrvatsko društvo. Nedostatak vizije, kriza vrijednosti, nesigurnost, strah od konkurencije, s jedne strane besparica a s druge neracionalno trošenje, odljev potencijala… Zbog takvih problema stvaraju se drugi, oni po grad i kulturu grada vidljiviji: izgled gradskih ulica, fasada, lica građana, zvukovi iz kafića, zvukovi dotrajalih instrumenata…” Od ovih Antoanetinih programatskih riječi Hrvatska bi sigurno imala što naučiti.