Radna akcija

Nadmetanje gradova za poticajnu titulu Europska prijestolnica kulture, idealna je prilika da Hrvatska izliječi neke boljke svog bezumnog i komičnog centralističkog uređenja

U eri predatorskog kapitalizma dobrovoljne radne akcije možda izgledaju kao relikt prohujalog socijalističkog vremena. Ali, taj udarnički rad uložen u dobrobit zajednice itekako je bio moćan građevinski materijal. Njime ne samo da je izgrađivana infrastruktura, nego su oblikovani i ljudi. Cementirajući neke temeljne vrijednosti zauvijek.

S obzirom na kataklizmičke dimenzije zapuštenosti našeg društva, Hrvatskoj je nasušno potrebna žestoka i žuljevita ho-ruk operacija obnove – duha, prije svega. Uvjeren sam da entuzijastički, akcijaški instinkt izgradnje zajedničkog dobra ne mora biti preživjeli model. Dapače. Podsjećam da u zlatna vremena radnih akcija nisu realizirani samo megaprojekti poput novih naselja Beograda i Zagreba ili transdržavnih pruga i autoputova. Mišići voluntarizma itekako su se napinjali na terenima lokalnih zajednica – donoseći asfalt do zabačenih gradića i sela, pošumljavajući gole vrleti, kopajući kanale za pitku vodu…

Elem, ta jaka volja za disperzijom jednakih potreba, za „bauštelama“ koje niču izvan samodopadnih metropola i osluškuju puls građana na terenu daleko od visokoparnih državnih interesa, to Hrvatskoj alarmantno treba.

Zato je i nadmetanje gradova za poticajnu titulu Europska prijestolnica kulture, idealna prilika da Hrvatska izliječi neke boljke svog bezumnog i komičnog centralističkog uređenja.

Davor Špišić

Davor Špišić

Kako u svom znalačkom i analitičkom tekstu na Oskulturi podsjeća Kornelija Mlinarević (promotorica projekta kandidature Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture 2020.) tu krunu su često, a osobito u posljednjih desetak godina, nosili manji, čak i posve mali gradovi koji su imali neku samosvojnu energiju. Da je riječ o izuzetnoj prilici za „revitalizaciju kulturnog života grada, urbanu obnovu, poboljšanje imidža grada u očima njegovih stanovnika…“, veli Mlinarevićeva.

Taj refleks grada u oku njegovog vlastitog građanina, koji napokon počinje vjerovati njemu – Gradu, i sebi samome, to je osnovni kapital kojemu nisu ravne ni sve europske pare.

Spominjući u svojoj analizi iskustava bivših i budućih nositelja EPK-lente, Kornelija Mlinarević ističe i primjer nizozemskog Leeuwardena (titulu će preuzeti 2018.) u pokrajini Friziji koji je svoje aktivnosti sažeo u pojmu starofrizijske riječi „mienskip“ (nastale u doba bitaka protiv vodene stihije) a koja označava cijeli niz ljudske pozitive: samoorganiziranje, solidarnost, uzajamno poštovanje, jednakost, odgovrnost… „Pobjeđuju oni gradovi“, kaže Mlinarevićeva, „koji su svjesno iskoračili u zajednički napor stvaranja boljeg mjesta za život.“

Bolje mjesto za život sigurno nam stvara Marijana Bošnjak, direktorica Kinematografa Osijek. Da se razumijemo, ja sam jedan od onih zakletih fanova multipleks hramova što đikljaju po parkiralištima gradova. I ne pripadam onima koji kukumavče da su nam multipleksi oduzeli dušu.

No, također smatram da su mala urbana klupska kina idelna pribježišta za njegu čistog arta, recentnih autorskih i antologijskih filmova, za edukacijski trip, otporan na zakone profita. Još kad se nalaze u remek-zgradama poput osječke Uranie (secesija Viktora Axmanna) i Europe (prvorazredna refleksija Bauhausa na ovim prostorima u viziji Ljudevita Pelzera), uuuuh, gdje ćeš boljeg mjesta za novi život.

Osobito ako je ta baza shvaćena kao mjesto intermedijskog dijaloga s baštinom i futurom, a kako to zdušno provodi Marijana Bošnjak. Prostor u kojemu se tijesno isprepliću izvedbeni mediji (film, teatar, glazba), gastronomski užitak i građanski snovi. Nije stoga čudno da je kino Urania prošloga maja ponijelo titulu „europskog kina mjeseca“ po izboru web stranice Film New Europe (prati rad više od 1100 kina u 69 zemalja), posebno fokusirane na zemlje koje njeguju europsku kinematografiju u razvoju audiovizualne djelatnosti.

Marijana Bošnjak naglašava da je urbanitet prije svega stanje duha, a to se ne prenosi inercijom, s koljena na koljeno, nego se uvijek iznova valja boriti. „Urbana kultura je nešto na čemu se treba raditi od najranije dobi. Ona bi morala biti obveznim dijelom nastavnog programa, sveučilišnog programa i dijelom življenja svih građana“, kaže ona i borbeno daje sve od sebe, naglašavajući imperativ male važne tvrtke koju vodi: „Naš je izbor, koliko god težak bio, staviti interes građana ispred interesa kapitala dokle god se budemo mogli nositi s tim.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s