Profesionalci od srca

Znam, možda će nekome ovo zazvučati demagoški, ali ja doista ne priznajem podjelu na profesionalce i amatere. Ni u čemu. U kulturi nikako.

Dopustit ćete, meni je ipak najvažniji rad, uložena muka koja donosi vrhunske rezultate a pogonska energija joj dolazi iz čistog srca. Od neokaljane ljubavi za plodove vlastitog stvaranja. U životu sam se nagledao prekostrašnih predstava koje su proizvodili „profesionalci“, ne vjerujući u ono što rade, ne shvaćajući svoj posao kao poziv, poslanje. Načitao sam se, bogme, knjiga potpisanih od viskoparnih veličina s akademskim titualama a bile su, te knjige, na granici pismenosti. S druge strane, nebrojeno puta su me razoružali i ushitili čudesni uzleti amaterskih kazališnih družina ili strastveno savršenstvo plesa pohranjeno u tkanicama folklornih skupina.

Ako želimo da duh stvaralaštva i onaj ljekoviti kult kulture dugovječno žive, pravilo je vrlo prosto i održivo: i profesionalci i amateri moraju živjeti za ono što proizvode u svojim nadahnućima.

Vrijedi to za cijeli svijet, vrijedi i za Osijek. Teško biste premorenu kućanicu, blagajnicu ili profesoricu još navečer natjerali da glumi u grčkim tragedijama ili da do savršenstva uvježbava koreografiju narodne baštine. I svaki onaj profesionalni glumac ili redatelj koji prvo pita za brojeve nula na ugovoru, a tek onda se krene mučiti, zapravo je smiješan. Naime, što uopće radi tu na pozornici, ako mu je samo do love? Daleko veću lovu zaradit će negdje drugdje.

Zaljubljenici nam trebaju i posvećenici mukotrpnog rada, i to nije nipošto prevladan koncept. Na tim blještavim iskrama itekako se može zasnivati kulturna strategija Osijeka.

Jako me veseli što slične ideje nalazim u idejama dvojice svojih sugrađana – Miroslava Čabraje i Damira Doležala. Pročitamo li pažljivo njihova razmišljanja iskazana u intervjuima svježe objavljenim na Oskulturi, vidjet ćemo da obojica govore isto. Čabraja kao v.d. intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (profesionalni glumac koji je na čelu profesionalne kazališne kuće) i Doležal, kao umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Osijek 1862“, jako su povezani u vizijama družina kojima su trenutni lideri. Što je činjenica korisna sama po sebi, već iz prirode isprepletenosti njihovog scenskog stvaralaštva. I obećava sinergiju, bez koje više ne možete ni krumpir okopati, a kamoli sudjelovati u produkciji kulturnih dobara.

Davor Špišić

Davor Špišić

„Često se pretenciozno pristupa poslu i gleda se samo na uspjeh, ne osluškuju se ansambli“, ističe Čabraja, govoreći o onim ishitrenim i egoističnim spektaklima koji se nerijetko rade po našim kazališnim kućama, isključivo da bi zadovoljili nečije taštine u lovu na nagrade. Zaboravlja se ona svakodnevna disciplina osluškivanja, njegovanja svojih snaga. Osluškivanja i njegovanja grada, u krajnjoj liniji. I Doležal razmišlja na istoj frekvenciji: „Vrijednosti kulturnoga amaterizma treba približiti građanima. Potaknuti ih da i sami sudjeluju u radu amaterskih kulturnih društava.“ Što više budu kudovski projekti nailazili prisnih veza ne samo s vlastitim prijateljima, susjedima i rodbinom nego i s drugim suputnicima grada, toliko će njihova stvaralačka energija ostvariti zaslužno vrednovanje. Bez obzira, hoće li se građanin i sam okušati u stvaranju (jer, tko jednom okusi muku pozornice, zauvijek nauči cijeniti tuđu muku) ili će ostati u gledalištu i samo uživati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s