Pozorničenje

U vremenu poljuljanih vrijednosti osječki HNK tvrdoglavo odlučuje ponuditi repertoar čijih se standarda ne bi postidjele ni daleko situiranije europske zajednice

Najradije bih novu, 109. kazališnu sezonu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nazvao „pozorničenjem“. U značenju borbenog, gordog i udarničkog garda. Kao da su društvene nevolje (prije svega financijske), paradoksalno, najbolje gorivo za ustrajnost i umjetničko pokriće. Vodstvo i ansambli te kuće ne odustaju ni u posnim danima. Naprotiv, repertoarni, organizacijski i kadrovski potezi pokazuju vitalnost i promišljenost. Ne robujući jednokratnim ospjenarskim formama, nego strpljivo planirajući dostojanstven cilj: brak s publikom.

Sadržajan, bogat u estetskim različitostima i scenskim traganjima za refleskijama životnih uspona i poraza. Brak pun ljubavi. Ostvarenje takvog smislenog formata nipošto nije lako ostvarivo, nego zahtijeva iznimnu posvećenost.

„HNK nije kazalište forme. Forma a priori ili biti moderan i inovativan po svaku cijenu, biti provokativan, često isključuje razumljivost kod publike. Presudan je sadržaj. Pažljivo odabrane teme s ciljem. Edukativnim“, pametno rezonira Aleksandar Bogdanović, rasni glumac Drame HNK Osijek, u interviewu za Oskulturu: „Kazalište može educirati. Zabavnim, katarzičnim, mitskim, domoljubnim, socijalnim. Ali pažljivo, studiozno odabrati temu pa ju obraditi na suvremen način. Približiti svakodnevici. Jeziku svakodnevice. Ne koristiti već iskorišteno. Donijeti nešto novo, ali ne samo da bismo bili drugačiji, moderniji već čitkiji, jasniji. Osluškivati publiku svih generacija i pratiti događanja.“
Kao što rekoh, u vremenu poljuljanih vrijednosti osječki HNK tvrdoglavo odlučuje ponuditi repertoar čijih se standarda ne bi postidjele ni daleko situiranije europske zajednice. Gradu koji pretendira postati Europska prijestolnica kulture, izabrana vizija može biti samo na čast. I korist, dakako.

Revitalizacijom pučki sočnog Janka Matka („Moć zemlje“) kazalište će poput Margaret Mitchell u „Prohujalo s vihorom“ pokazati da melodramska snaga zemlje/zavičaja nipošto nije izgubila na snazi u 21. stoljeću.

Čehovljeve „Tri sestre“ upravo će prirodno nadostaviti niz istraživanja pustopoljine prostora gdje se ljubav i čežnja tako lako izgube. Propitivanje tradicije novim iskustvenim alatima izvrsno je u svojoj montipajtonovskoj parafrazi Goldonia, komediji „Jedan čovjek, dva šefa“, učinio Richard Bean, jedan od najznačajnijih suvremenih engleskih dramatičara. Na Noćnoj sceni očekuje nas također zamamni komad „Muška stvar“ Franza Xavera Kroetza, njemačkog majstora zaštitnika luzera. Ovom odgovornom i izazovnom dramskom repertoaru ergonomski je pridružen operni željezni klasik „Tosca“ Giacoma Puccinia te prava poslastica: uz obilježavanje 50 godina otkako je kultni film „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) zatravio milijune, ovaj mjuzikl Richarda Rogersa će po prvi put doživjeti svoju teatarsku verziju!
Što se tiče Opere, ansambl se može pohvaliti zvučnim transferom. Naime, u prijelaznom roku je za osječki teatar četverogodišnji ugovor potpisao jedan od najzvjezdanijih domaćih tenora Domagoj Dorotić (dosadašnji član HNK Zagreb) i predstavit će nam se u svom svjetskom kalibru kao Cavaradossi u „Tosci“, prvoj ovosezonskoj premijeri.

Da medijskih platformi nikada dovoljno za sustavno praćenje umjetničkog udarništva svjesni su i u osječkom HNK-u, odlučivši se za ponovno izdavanje kazališnih novina.

„Osječka pozornica“ izlazit će kao dvomjesečnik (glavna urednica Ivana Šojat), a u uvodniku ovog korisnog projekta intendant Božidar Šnajder podsjeća da su ove novine najsvježiji nasljednik u nizu časnih i marnih prethodnika (publiciranih s prekidima od 1922. do 1981.) koji su mijenjali imena u zaglavlju (Kazališne novine, Kazališni list, Osječka pozornica, Kazalište) i urednike (od Tomislava Tanhofera i Marka Foteza sve do Ljubomira Stanojevića) ali dijakronijski prenoseći plemenitu potrebu da se pozornička zbivanja memoriraju za generacije koje dolaze. „Nakon više od trideset godina rada u kazalištu stekao sam određena znanja i učio u hodu od eminentnih i priznatih intendanata, redatelja, glumaca, dirigenata, scenografa, kostimografa, …. dakle ljudi koji su svoje živote vezali uz kazalište. Takva su iskustva neprocjenjiva“, piše intendant Šnajder, govoreći o potrebi za kazališnim novinama ali i o potrebi kontinuiteta. One stalne izgradnje novog na temeljima hvalevrijednih iskustava prethodnika. U zemlji gdje se dramaturgija kontinuiteta nekako najčešće prezire i ruši, ovaj napor je još dragocjeniji.
Ili, da se vratim riječima Aleksandra Bogdanovića o željama scenske palube na kojoj hrabro jedri, tražeći nove svjetove: „Misli lokalno, djeluj globalno. Djeluje kao parola, ali, mitovi, legende, sudbine ovih prostora, priče običnih ljudi našim jezikom… Svi će ih razumjeti. S emocijom i široko. Hrabro, bez previše forme.“