Ponos obespravljenih

U vremenu drastično izgaženih vrijednosti ljudskosti, Kovač i njegovi desperadosi drčno i nježno ustaju u zaštitu posljednjih atoma čovjeka.

Nekih mjesec dana je prošlo otkako se u Osijek ponovo vratio anarhoidni trubadurski duh Daniila Harmsa. Ukleti ruski avangardist (nakon svojedobnog propitivanja u Studentskom centru, „bezbrižnih“ osamdesetih 20. stoljeća) ovoga puta se popeo na institucionalnu scenu HNK Osijek. Što je ne samo hvalevrijedan repertoarni potez, nego i osviještena poruka teatra odgovornosti.

Predstava „Harmsijek“ u režiji Maria Kovača ne samo da je važna, amblematska gesta za ovaj grad nego i za cijelu pogubljenu zemlju.

Morala bi pod hitno na turneju, da obleti sve strane Hrvatske i ludički vrisne. Jer, u vremenu drastično izgaženih vrijednosti ljudskosti, Kovač i njegovi desperadosi drčno i nježno ustaju u zaštitu posljednjih atoma čovjeka. Posebno štiteći diviziju obespravljenih: odbačene starce (prezreno žrtvovane kultu mladosti); sveučilišne profesore koji se prehranjuju na švedskim stolovima raznoraznih elitnih soareja; protjerane radnike pune snova o radu; individualce koji se ne uklapaju u nametnuti društveni monolit…

U egoističnom vremenu materijalni obrazac megakomercijalnog štancanja skalpirao je sve što unikatno i alernativno strši. Razmišljajući o osječkom polisu, u kojem je upravo ostavio dojmljive tragove svog umjetničkog i ljudskog bića, zagrebački redatelj Mario Kovač zabrinuto upozorava i pobunjenički savjetuje: „Kao da ste sami sebi, potpuno nezasluženo, nabili kompleks prividne provincijalnosti. Zapravo ste grad koji se nalazi na razmeđi nekoliko metropola: Budimpešte, Sarajeva, Beograda, Zagreba…, i trebali bi crpiti najbolje od njih, a ne da ti gradovi crpe vašu energiju i talente. Osijek ima ogromni potencijal, samo, po mom mišljenju, ne smije pasti u zamku samosažaljevanja i kukanja nad vlastitom sudbinom. Odjebite kompleks manje vrijednosti, ignorirajte navedene ‘metropole’ i radite svoju“.

Davor Špišić

Davor Špišić

Jalovo kukumavčenje nad sudbinom, rezignirano pristajanje na predaju, najgori su okovi društvenog napretka.

Zato je i dijagnoza Danijele Lovoković, pročelnice Upravnog odjela za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode Osječko-baranjske županije, arhitektonski jednostavna i jasna: „Mislim da je problem u nama samima i našem mentalitetu. Suviše smo tihi i samozatajni, ne hvalimo se dovoljno i nismo glasni. Kako će netko znati da postojimo i koje vrijednosti skriva naše gradsko tkivo?“

Što se tiče samosvojnog fajta za titulu EPK, Danijela Lovoković je brutalno, sadržajno iskrena, naglašavajući da od lažne gradnje potemkinovskih kulisa baš nitko nema koristi: „Da nam titula prijestolnice treba više nego drugim kandidatima, treba dokazati na originalan i istinit način.

Ne treba nam prijestolnica zato što smo lijepa i savršena kulturna sredina, već, naprotiv, baš zato što smo to nekada bili više nego danas.

Prijavom kandidature, povjerenstvu za odabir moramo predočiti sliku Osijeka danas u svoj njenoj brutalnoj istinitosti, ali i viziju naše slike novog autentičnog grada.“
Vizija Lovokovićeve uopće ne mora biti utopijska projekcija, nego je održiva i puna energije. Valja samo htjeti, a u graditeljstvu niti jedna ugrađena cigla ne smije biti zanemarena, prezrena ili šlampavo uglavljena.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s