Pokret otpora

Egzistencijalno je bitno ne kompromitirati se, ostati svoj i uspravan, staviti na kocku posljednje atome izdržljivosti vlastitog ponosa

Pokret otpora nam je potreban hitno, najhitnije! Kao zrak, voda, kruh. Društvo je ogrezlo u lumpenproletersku bijedu i kičaste surogate žute slave i prazne moći, kojima se čemer bezuspješno gura pod olinjale tepihe. Otpor nam je očajnički potreban, u protivnom će nam duh odumrijeti, a tijelo se još neko vrijeme šlepati dok i ono ne krepa zauvijek.

O tome na valovima Oskulture nedvosmisleno govori i književnik Nenad Rizvanović, sjećajući se legendarnog FAK-a. Festival A književnosti rođen je prije 14 godina u Osijeku i ubrzo je stasao do relevantnog akumulacijskog nosača energičnih spisateljskih osobnosti s područja ex-Jugoslavije. „Danas FAK više nije izvediv. Slično punku i novom valu FAK je bio više pokret književnog otpora nego festival. FAK  je bio samoodrživ kulturni projekt, realiziran u potpunosti bez dotacija Ministarstva kulture. Književni establišment ga je na kraju lako smoždio ali ga barem nismo kompromitirali. Pokret otpora u književnosti danas je potrebniji nego ikada“, kaže Rizvanović. Da je egzistencijalno bitno ne kompromitirati se, ostati svoj i uspravan, staviti na kocku posljednje atome izdržljivosti vlastitog ponosa čak i u najdoslovnijem paklu preživljavanja, podsjeća Rizvanović memorirajući jednu važnu epizodu osječke historije. Važnu po rebelijanskom odupiranju izrabljujućem kaosu, nastalom nakon podjele plijena Prvog velikog pokolja.

Naime, 20. kolovoza 1922. u osječkom je kinu Royal održan prvi dadaistički (aktivistički protopankoidni društveno-umjetnički pokret začet u Zürichu 1916.) performans na balkanskim prostorima. Vrela nedjeljna ljetna matineja izvedena je pod drčnim auotoironijskim vodstvom književnika, novinara i filmaša Dragana Aleksića.

Prvog novembarskog dana iste godine mladenačka dadaistička pljuska odjeknula je i u vinkovačkom hotelu Slavonija a u istom je mjesecu klica avangardnog udara prebačena u Suboticu.

Davor Špišić

Davor Špišić

Koliko nam je potrebna jedna nova neobuzdana demontaža društva beščašća, pohlepe i partitokracijskog terora, upravo je pokazalo gostovanje subotičkog Narodnog pozorišta s predstavom „Mister Dolar“ Branislava Nušića, u režiji Snežane Trišić. Genijalnost Nušićeve anarhoidne satire jest u tome što je još početkom 20. stoljeća vizionarski izvrnuo naglavačke sve naše primitivne balkanske vukojebine i ogolio ih istim grohotom – zauvijek. Nešto kao Tesla za kvarne ljudske duše. Uzgred, ne budimo sitničavi: našlo bi se sijaset Nušićevih likova i po globalnom selu, sve do vrhova svjetske moći. Ali, zadržimo se ipak na lokalnim mentalitetima.

Temeljnim spleenom svog britkog pajtonovskog nagona Nušić je fantastično umio zarezati pod kožu našeg poludivljeg prostora i ljudi koji očajnički žele progutati epohe u jednom danu, u jednom mandatu. Društvo koje radi pukog opstanka ili pohlepne nadgradnje, bešćutno otpravlja ljude među pokojnike (stvarno ili administrativno, Nušić s pravom opaža da je grijeh isti) i umrtvljuje identitete, kronično je bolesno društvo.

Tamnica ljudskosti u kojoj je vlast i danas takav prokleti narkotik da se svaki zabačeni načelnički a kamoli ministarski kabinet doživljava kao ulaznica za raj. Kakvih smo se mi sve hulja, tragikomičara i pogubljenih karaktera nagledali u našim vječnim nušićevskim zemljama: ražalovanih generala koji vode operetne feude; nakresanih ideologa; debelokožih premijerskih manekena što nemilice privatiziraju Bukovce, Rolexe i milijarde narodnih para; ubogih kaćiperki što se vinuše do šefovanja državom; obavještajnih ćata u parlamentarnim klupama… Sve to bespoštedno, herojski šiba „Mister Dolar“ u adaptaciji Snežane Trišić i dramaturga Dimitrija Kokanova. I nema tu puno razloga za smijeh. Čak i kad se odvijaju notorne vodviljske situacije, ispod njih treperi apsurdni čemer i gorak okus, a svako malo odjekuju krici bijesa poniženih.

Osviještenim društvenim stavom i nenadmašnim performerskim pokrićem, požrtvovnim revolucionarnim zanosom cjelokupnog glumačkog ansambla, vjerom i utopijom, ova predstava postaje garaža otpora. Neosvojivi partizanski bunker za rušenje sile i nepravde.

Osječka publika ovacijama je prepoznala ovu pukotinu zajedničke slobode.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s