Netrpeljivost, van!

Ne postoji alkemija napretka koja bi se i u najmikronskijoj čestici bazirala na nasilju i odbacivanju drugih

Ne tako davno, u ognju lokalnih izbora 2009., jedan je osječki političar napravio strašnu grešku u koracima. Krčmeći biračke glasove za svoj bijedni prelazak praga, on je s govornice arlaukao: „I neka zauvijek odu odakle su došli, svi ti dotepenci, svi ti Hercegovci u bijelim čarapama koji su upropastili mitteleuropsku dušu ovog grada!“ Iz džepova svog elegantnog odijela, maneken navodne uljuđenosti istovarao je sirove porcije netrpljivosti i rasizma. Da stvar bude još apsurdnija, smiješna stranka na čijim se plakatima taj neznalica cerio, kitila se liberalnom etiketom. Nabacujući se predrasudama, oholo se hvalisajući maglovitim poimanjem što gradskost zaista jest, tupan je ne samo rasistički pljunuo neke svoje sugrađane, nego se i pridružio neslavnoj plejadi onih koji su se vjekovima bavili istjerivanjem. Svrstao se među one kukavne čistače što su, u ime raznoraznih teorija moći, vječno progonili ljude iz ovoga grada. Kako bi se to prosperitet mogao temeljiti na izgonu bilo koga s gradskih pločnika, nedokučiva je misterija i njome očito ovakvi aparatčici nikada ne muče svoje glave. Njima je uvijek lakše da razbiju tuđe glave. Doslovce.

Ne postoji alkemija napretka koja bi se i u najmikronskijoj čestici bazirala na nasilju, na odbacivanju drugih, na jalovom jalu koji protjeruje nepoćudne. Osijek se toga u povijesti krvavo nasitio.

Davor Špišić

Davor Špišić

Nikada više ne bi smio biti grad iz kojega ljudi odlaze da se više ne vrate. Preneseno ili stvarno, ne daj bože namrtvo.

Nema drugih nota kojima se može odsvirati blagoslov prosperiteta nego kad u njedrima grada osluhnete vraćene uloge, nekadašnja darovita djetinjstva koja vam se vraćaju kao vrhunski umjetnici. Ili kako to bogatim iskustvom glazbenog rasadničara i pedagoga veli Josip Uglik, ravnatelj Glazbene škole Franje Kuhača:

„Želja mi je da u budućnosti u našem gradu koncertira što više naših bivših učenika koji su postali vrsni reproduktivni umjetnici u zemlji i inozemstvu i koji su se i do sada rado odazivali našim pozivima da svojim nastupima obogate kulturnu ponudu Osijeka.“

Zaista, njihove su virtuozne izvedbe čvršće vezivno tkivo od najarmiranijeg betona.

I đakovački književnik Mirko Ćurić, predsjednik slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka Društva hrvatskih književnika, bez ustručavanja prokazuje netrpeljivost kao zloćudnu, često kroničnu bolest na tijelu kulture ovih prostora. „Osobne biografije i karakteri, stranačka pripadnost, ljudske slabosti ili vrline ne bi smjele imati utjecaja na prosudbu književnih vrijednosti.

Najveći problem je na nekim osobnim razinama ljudske ili političke netrpeljivosti.

Osječka kultura, slavonsko-baranjsko-srijemska kultura moraju biti iznad toga: umjetničko djelo i njegova vrijednost mora biti iznad dnevne politike“, kaže Ćurić.

Imperativ koji se možda trenutno doima kao čisti SF, ali bez njega se nećemo pomaknuti niti pedlja, jeste nadrasti te niske animoziotete, a dopustiti vrhuncima svakodnevnog kulta da nas pronađu. Nije lako, al’ čovjeka veseli.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s