Moć zemlje

„Moć zemlje“ moćan je dokaz htijenja da se u HNK nipošto ne smije spuštati ljestvicu visokih izvedbenih standarda

Sjajan primjer kako iz zaboravljene tavanske krame izvući obnovljive izvore energije, upravo je svježe isproduciran u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Predstava „Moć zemlje“ Janka Matka (roman objavljen 1944. autor je osobno dramatizirao) u režiji Želimira Mesarića potentnim je sondiranjem baštine i pučke sočnosti uspjela osviješteno i uzbudljivo reinterpretirati zavičajni identitet – analizirajući ga u totalu njegovih mana, zabluda, sudbinske bolećivosti, strasti, žilavog vitaliteta, čežnji i tvrdoglavog ponosa. Matko kao nekadašnji hitoidni proizvođač melodrama baziranih na faktografiji (njegova zahuktala proizvodnja seže od vremena Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog stoljeća) bio je stanoviti medij u kojem su se zrcalile mnoge neuralgične točke stvarnosti. Od socijalne problematike i kastinske podjele društava u povijesnim lomovima do pitanja ljubavi i mržnje, idealnih sastojaka u pogonima melodrame.

Kako u razgovoru za Oskulturu znalački rezonira intendant Božidar Šnajder, nedostatak druge dramske pozornice u Osijeku repertoarno nalaže HNK-u da zadovolji heterogena očekivanja publike i svoje kulturalne misije nacionalne teatarske kuće: „Ono što sigurno ovom gradu treba je još jedna pozornica, još jedno kazalište u kojem bi se radile eksperimentalne i komercijalne predstave. U tom bi kazalištu i mladi ljudi koji završavaju Umjetničku akademiju mogli prikazati svoja znanja, umijeća. Ta bi alternativna pozornica imala svoj specifičan repertoar koji bi bio daleko različitiji od onoga što treba imati HNK.“

Pritom Šnajder sa svojim timom (Miroslavom Čabrajom i Filipom Pavišićem, ravnateljima Drame i Opere) upravo tu zadanost koristi i kao prednost ohrabrivanja različitih estetika s jednim željeznim ciljem: nipošto ne spuštati ljestvicu visokih izvedbenih standarda. „Moć zemlje“ moćan je dokaz takvih htijenja.

Mesarićevim iscizeliranim radom gusto su ispletene niti vibrantne melodramske groznice koja ne samo da drži vodu, nego prebacuje rampu nesuzdržanom rijekom emocija, ne stideći ih se pred partnerstvom publike. Organska jezgra priče o zabranjenoj ljubavi (grdno se varamo ako mislimo da su kaste izumrle) turbinski je tjerana primarno u grozničavom žaru Matee Grabić i Ivana Ćaćića i bogato se razlijeva na unisoni, razigrani ansambl koji je iskreno, žestoko posvećen zemljanom oblikovanju svojih likova.

Osim suverenim baratanjem žanrovskim krvotocima melodrame Mesarić se pobrinuo i za jedan gotovo metafizički procijep u kojem će se podatno susresti krajnji naturalizam i neka vremensko-prostorna 3D izglobljenost.

U tim nastojanjima vrhunski mu pomaže barokni vizualizatorski vod: scenograf Davor Antolić, kostimografkinja Danica Dedijer, dizajner svjetla Saša Mondecar, autori video projekcija Willem Miličević i Vice Rossini. „Moć zemlje“ dirljiva je u svojoj restauratorskoj vjeri u snagu i poštenje emocije, u iskonsku vezu zemlje i čovjeka, čak i u posve deziluzioniranim koordinatama današnje apokalipse.

I ova predstava dostojno potvrđuje činjenično stanje izrečeno od strane intendanta Šnajdera: „HNK je posebna institucija kulture oko koje bi se svi trebali okupljati i koja bi trebala biti nukleus, a prema čemu treba graditi brend i kandidaturu za titulu Europska prijestolnica kulture. Ono što nekome izgleda manjkavost, mislim da je u Osijeku potencijal. Osijek nije velik, nema puno institucija kulture, ali potencijal je mogućnost našeg zajedništva. Ako udružimo snage i pamet koju imamo, bit ćemo još izvrsniji.“

To stvaralačko okupljanje u zoni HNK-a kao demijurga imat će na proljeće i projektni globalni pothvat u prvom postavljanju legendarnog filma „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) na teatarsku scenu.

„HNK Osijek upravo radi na suradnji za mjuzikl ‘Moje pjesme, moji snovi’ s Dječjim zborom Osječki zumbići i voditeljicom Antoanetom Radočaj. Oni su sudjelovali i u operi ‘Tosca’. Sa zborom Lipa također imamo odličnu suradnju. To je naš potencijal na kojem trebamo graditi kandidaturu za EPK“, ističe Šnajder, koji se energično bori protiv uravnilovke i inertnog razbacivanja društvenih para: „Mi se moramo jasno opredijeliti i napraviti selekciju u usmjeravanju trošenja proračunskih sredstava. U one koji postižu rezultate, pokazuju entuzijazam, koji dobivaju nagrade, imaju posjećenost publike, u njih treba više ulagati da bude još bolje. A one koji su se uspavali, bez ambicija, a ima i takvih, njih treba maknuti s liste koliko god to grubo zvučalo.“ Pametnom dosta.