Mariachi

Ključno je podsjećati na važnost stalne interakcije između Osijeka i prirodnih regionalnih satelita

Na scenu je Marko Šošić izlazio kao mariachi uljez u vinkovačkoj preriji. Dodajući neobuzdanom koloritu još i aromu sporednog junaka iz kadrova Fride Kahlo. Svjetovi su se bez pardona pržili i kuhali u tom postpunk loncu. Braneći potlačene, udarajući stripovsku pljusku predatorskom kapitalu koji ih bezdušno melje. Anarhoidna, desperadoski isprdavajuća, transrodna, crossdresserska je bila predstava „Iz Kabula s ljubavlju“ Dubravka Matakovića, u režiji Stojana Matavulja i produkciji GK „Joza Ivakić“ iz Vinkovaca. Prošlo je devet godina od njezine praizvedbe, vremena su se još više zamračila i danas bi nam došla kao melem. Osim toga, podjeća nas „Kabul“ koliko je truda potrebno ugraditi da bi izvori nemira, energije i slobode šiknuli poput crnog zlata. I pogubno je pustiti da se izvor tek tako ugasi.
„Vinkovci su izgubili svoju punk i rock scenu, izgubili su svoj Salon stripa, svoj ‘kulturni’ anarho-umjetnički iskaz i izraz. Osijek se ipak bolje drži, jer to mora iz vlastite odgovornosti prema značaju i gravitaciji koju kao najveći grad regije ima“, procjenjuje akademski slikar Marko Šošić, rođeni Vinkovčanin, viši asistent na osječkom Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. U njegovoj dijagnozi održivosti svakako je ključno i podsjećanje na važnost stalne interakcije između Osijeka i prirodnih regionalnih satelita.

Potencijalna titula EPK itekako se temelji na spremnosti osječkog generatora da osluhne i razigra iskustva i potrebe gradova koji mu gravitiraju – poštujući njihovu samosvojnost, koristeći ju i kao svoj kvalitetni backup, hrabreći ih da ju vrate, tu samosvojnost, ako je nestala.

Društveni kaos dobrim dijelom svoje uzroke ima u zanemarenom obrazovanju, kako onom permanentnom učenju, usvajanju i propitivanju novih znanja, tako i čisto ljudskom. Proizvodnja hrabrih, tolerantnih, ponosnih, spremnih na izazove, vječno znatiželjnih a ne ravnodušnih ljudi… zahtjevna je misija. Šošić ju je, kao nastavnik, zdušno trenirao u osječkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, vrijednom rasadniku artizma koji daje snažne temelje za daljnje razbuktavanje imaginacije mladih ljudi. „Kroz gotovo deset godina rada u toj školi, bilo je nužno proširiti spektar i prostor pedagoškog djelovanja, kako meni samome kao nastavniku-umjetniku, tako i prema učenicima koje se priprema za daljnji likovno-umjetnički samorazvoj“, kaže Marko: „Iako je ova škola specifična sama po sebi i ponešto drukčija od ostalih srednjih škola, jer pored teoretskog dijela nastave ima i puno likovne produkcije, taj praktični – stvarni segment je trebalo iznijeti i prezentirati izvan zidova učionica i ateljea. Ostvarili smo najrazličitije suradnje s institucijama u Gradu i u Županiji, koje su osmislili sami učenici pod mentorstvom svojih nastavnika. Učenička likovna inicijativa, suradnja s gradskim četvrtima, vrtićima, školama, dječjim i staračkim domovima, muzejima, brendiranje Grada, prezentacije cjelokupnog rada škole i likovne radionice na Dan škole, Školska zadruga, projekti s Policijskom upravom i Centrom za nestalu i nezbrinutu djecu, neke su od akcija u kojima se škola otvorila prema zajednici. Ovo ima prvenstveno pozitivan učinak na same učenike, jer ih se odgaja da budu otvoreni i spremni pomoći, založiti se za svoje ideje i znati ih prezentirati.“

Tu bitku za neusahle ideje, za stalnu vatru otvorenosti i kreativne i kritičke misli, Marko Šošić danas nastavlja voditi i sa svojim studentima. Kao u svom nekadašnjem mariachi kostimu, on drčno spaja prostore: „Mislim da doslovno hodamo po slojevima bogate prapovijesti i povijesti, jer ova naša ravnica, prožeta brojnim vodotokovima, oduvijek je pružala potencijal za život i razvoj homoculturalisa; poput mezopotamske zlatne doline hranila je i tijelo i duh.“

Pritom se Marko mudro zalaže za stvarni globalizam (a ne onaj pomodni kopipejsterski), isprepleten od suštinski promišljenih pojedinačnih identiteta: „Osijek, kao i bilo koji drugi veći ili manji svjetski grad, nije i ne smije biti rezistentan prema onome što se tako rado naziva ‘globalizacijom’. Ne sumnjam da kaskamo za nekim većim središtima, iako smo uvijek napeti da budemo u tom ritmu, no što bi nam ostalo da smo kopija nekog drugog grada?“