Majstori

Iz Removih i Gajinovih klupa naprosto moraju izlaziti pametni ljudi.

Bogme, dođe mi da se upišem na njihove kolegije. Ono, jesam razmijenio pola stoljeća na svojoj torti, ali poželim makar malo šegrtovati u njihovim radionicama. Vjerujem da bih postao bolji čovjek. Jer, zrelosti nikad dosta u životu. Presretna je okolnost da su ova dvojica o kojima danas govorim, na plaći prosvjete. Dok je krvi i koncentracije takvih prosvjetitelja, ne moramo se bojati za budućnost. Iz Removih i Gajinovih klupa naprosto moraju izlaziti pametni ljudi. Ne zanima me statistička brojka. Briga me, u konačnom skoru, kakvo je stanje u postocima: koliko je od studentske populacije mlitavo prosjedilo s prstima u ušima ili na ekranima neugašenih telefona, a koliko ih je zaista upilo njihovo znanje i kuražu. Ako su Igor Gajin i Goran Rem makar jednom mladom biću uspjeli predati svoje krugove slobodne misli, potaknuti ga da poput lansiranog kristala te krugove širi dalje i proizvodi vlastite, cilj je postignut. Cilj dostojan najtežih maratona.

Čudni su putevi prosvjete, rasvjete i tapkanja u mraku. Eno mi na kućnoj polici, rame uz rame, stoji trojstvo Biblija/Talmud/Kuran. Često im se vraćam, tamo jesu posijana i neka moja (i)racionalna pitanja o smislu. U tim knjigama jesu naslage mnogih dragocjenih sjećanja. Uostalom, tamo je pismo, pismenost. Ali ne pada mi na pamet da ih pobrkam za ulaznicu u znanost 21. stoljeća. Dok slušam prve nastupne izjave novog zagrebačkog rektora o tome da će na Sveučilište u Zagrebu vratiti zapostavljene biblijske vrijednosti (?!) neka žgaravica me gricka u stomaku, a oko srca mi je sve tužnije. Uhvati me nakratko neka panika da je nauka ustuknula, pa onda, srećom, uzmem Rem-Gajinov antibiotik i panika nestade kao da je nije ni bilo.

U temeljima njihove obrazovne ponude neskriveno je ugrađen urbanitet. Ali ne kao neki apstraktni, samozaljubljeni predmet, nego kao stalna ulica u potrazi sa spoznajom samoga sebe.

Davor Špišić

Davor Špišić

Prof. dr. sc. Goran Rem, voditelj Katedre za hrvatsku književnost na osječkom Filozofskom fakultetu i Igor Gajin, asistent na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku, s lakoćom i ozbiljnošću obavljaju plemenitu misiju: uče studente da misle. Da žive i proizvode vlastitu svijest i identitet. Najkraće rečeno, majstori djecu podučavaju strategiji uma. Ne kao kratkotrajnoj, natjecateljskoj ili kao paravan političkim bodovima. Već onoj svakodnevnoj, nepatetičnoj, nasušnoj strategiji opstanka poželjnog suvremenog bića. Lokacije tu doista nisu presudne. Uh, kakvih sam se klica razuma nagledao po selima… jedne davne večeri u Drenovcima ne znam u čemu sam više uživao – u razlaganju jedne penzionirane učiteljice o Čehovu ili u njenom kulenu i paprikama iz turšije. „Gospodarska kriza je ekološki problem proizveden tamo gdje je najviše moći, stoga treba omogućiti moći pismenosti da to, dakako posrednim sofistikacijskim sredstvima, dovede na svjetlo dana. Tek pismenost štiti od mraka nasilja“, upozorava Rem i posebno alarmira, brinući se: „Studentsku recepciju osobito njegovati kulturom jer je npr. svaki peti hodač gradom Osijekom student, koji ne samo da neće ostati u Gradu nego još bolje – otići će i odnijeti grad nekamo drugdje i imati čime parametrirati urbanu pismenost.“
Slično svom starijem kolegi s univerze, jezgrovito podsjeća i Gajin, usput govoreći i o postindustrijskoj apokalipsi realne Hrvatske: „Osijek više nije industrijski grad, Osijek više nije ništa što je nekad naveliko bio, ali je ostao sveučilišni grad, prostor koji okuplja, akumulira, koncentrira tisuće mladih potencijala. Štoviše, u tom segmentu raste i raste, otvaranjem novih studijskih programa. Izlaze li ti potencijali pametniji ili gluplji iz sveučilišnog sustava, o tom potom, ali kada sam ja studirao, rukama i nogama sam se borio protiv svakog mogućeg zaglupljivanja na koji me, ni tada savršen sustav tjerao, što pokušavam i danas, ma koliko bio ucjenjeniji i ma koliko taj sustav bio gori.“
Nasušno pitanje svake kasnije stvaralačke i životne samosvjesti korjenito je skriveno u subverziji formativne mladosti. Zato, Gajin pametno rezignira: „Upravo me ovih dana usred nastave jedan student pitao što znači ‘subverzija’ jer sam ‘izlanuo’ tu riječ. Sumnjam da ga je zanimala etimološka preciznost. Shrvano mu odgovorih da sam u njegovim godinama jedino za tu riječ znao što znači.“
Raduje me da živim u gradu u kojem često susrećem Rema i Gajina. Iz njihovih predanja Osijek se baš doima spremnim za europske/svjetske izazove. Jer, jako nam je potrebna svakodnevna subverzija, dizanje iz krepaline i energično korištenje mozga i tijela.

Najgore je zavaravati se da je bogomdana prednost živjeti u „gradu po mjeri čovjeka“ pa da se tako zanemari vlastita lijenost.

I 24-milijunski Shanghai može biti polis po mjeri čovjeka samo ako se čovjek svakodnevno bori za vlastitu vidljivost. Za Osijek bi to trebao biti perolaki zadatak.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s