Majstor Radovan

Gradovi imaju svoje cikluse uspona i padova, ali to treba otvoreno priznati i zasukati rukave kako bi se ere uspona što prije vratile

Teško je zamisliti Osijek bez ostavštine majstora Radovana. Kada bi neka sila porušila njegove neimarske vizure, ostali bismo bez doma – stvarno i metaforički. Jer, naš duh bi se našao na desetkovanoj barbarskoj pustopoljini. Kao da, recimo, sravnimo sa zemljom baroknu Tvrđu ili secesijske bulevare, ista bi praznina zjapila da nema sklada maestra Radovana Miščevića. Nedavna memorijska opraštanja od svjetskog teškaša arhitekture (umro je u Zagrebu, 26. listopada, u 90. godini stvaralački plodnog života) podsjetila su nas kakvo je sve blago životnog smisla potpisao ovaj graditelj.
Od rodnih Andrijevaca, gimnazije u Osijeku, preko diplome na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i specijalizacije u Parizu, Miščević je znalački upijao instinktivne načine organskog suživota čovjekove intime i urbane nadgradnje. Ukratko, u njegovim vizijama čovjek nije rob nego simbiotički dio grada.

Zato ovaj autor ne samo da ne progoni prirodu s asfalta, nego se te platforme – iskonska i artificijelna, sljubljuju poput jedine moguće sudbine. Taj ingeniozni stav sjajno je vidljiv u Miščevićevom projektu „Rijeka u gradu“ (nagrada Centra suvremene kulture u Barceloni 1999.) i realizacije na osječkom šetalištu uz Dravu, posebice na Copacabani na lijevoj obali.

Davor Špišić

Model prema kojem je rijeka krvotok grada, kompozicijska osovina i javni forum, namijenjen komunikaciji građana, sportu, užitku… Kao autor osječkog Blok centra, uspio je 1969. stvoriti prvu pješačku zonu u tadašnjoj Jugoslaviji, četvrtu u Europi! Naselje Sjenjak 1968. je koncipirao avenijski kao sljubljeni grad u gradu, kao savršeno zaleđe tvrđavskom baroku, i opet – rijeci.
Dovoljno je reći da je Miščevićev asketski futurizam (u suradnji s Fedorom Wenzlerom) osvojio prvu nagradu na natječaju za obnovu centra Skoplja nakon potresa 1963., nagradu su podijelili s glasovitom japanskom arhitektonskom zvijezdom Kenzom Tangeom. Nažalost, krajem devedesetih su novi mitomani uništili svaku viziju i tom makedonskom gradu podarili „lasvegašku“ pseudohistoriju.
Nije, međutim, dovoljno imati sreću da nam jake stvaralačke ličnosti podare zadužbinu. Potrebna je stalna briga da naslijeđeno ne odumre.

Na to nas dobronamjerno iskustveno podsjeća arhitektica Željka Jurković, predsjednica Hrvatske komore arhitekata: „Briga za urbane i arhitektonske vrijednosti grada, nešto je što svakodnevno utječe na kvalitetu života građana.

Tu spada i građenje grada i održavanje grada.“ Analizirajući jednu od najmarkantnijih osječkih komparativnih prednosti –podatnu urbanu slitinu povijesnog i suvremenog, doslovce na svakom ćošku- Jurkovićeva veli: „Urbanitet grada, njegovi vrijedni povijesni i recentno izgrađeni dijelovi, njegova fizička struktura koja se linearno proteže duž jedne obale Drave… to su uporišna mjesta kulturnog identiteta Osijeka, ono po čemu se Osijek primarno percipira.“ Ona bez panike, razumski upozorava da i gradovi, kao i sve u životu, imaju svoje cikluse uspona i padova, ali da to treba otvoreno priznati i zasukati rukave kako bi se ere uspona što prije vratile. Tragovi tih plodonosnih vremena, naime, svuda su oko nas, savršeno vidljivi. Po njima hodamo, svaki dan.