Loza na asfaltu

Sinergija, kreativnost, ekonomija – sveto trojstvo napretka koje je tako nadohvat, a sljepilom ili gramzivošću se olako pušta da propada

“Čini mi se da će ova kandidatura ostati u sjeni jednih drugih izbora”, gorko predviđa Siniša Kovač, komentirajući intenziviranje drugog kruga natjecanja (u kojem su Osijek, Dubrovnik, Pula i Rijeka) za titulu Europske prijestolnice kulture 2020. Dugo nisam čuo jezgrovitiju dijagnozu općeg stanja Hrvatske. Jer, sve ono marljivo, proizvodno, stvaralačko, komunikacijsko, brižno, empatijsko… zaista je gurnuto u zlokobnu sjenu pohlepne borbe za sirovu vlast. Kao pod atomsku gljivu sazdanu od rušilačkih, destruktivnih, nekomunikacijskih, netrpeljivih, mrzilačkih i retrogradnih nagona. Skoro ništa izvan histerične bitke za stjecanje novog poretka moći ne uspijeva steći šansu u javnosti. Elem, ono što se dešava u remek-djelu Johna Hustona “Džungla na asfaltu” zaista je kamilica prema našim predatorskim pravilima igre. Tim prije moramo svaki pokret otpora njegovati poput kapljice vode u pustinji. I vjerovati zanesenim neimarima da i na asfaltu može niknuti dobra loza.

Siniša Kovač, dopredsjednik Hrvatskog društva kulturnog turizma CroCulTour, autor i redatelj projekta “Zaboravljena Tvrđa – Vinski trg”, nedvojbeno ima viziju kako tu održivu lozu usaditi budućim generacijama. Onima što možda neće pristajati na ideologiju brutalne tranzicije koja nikako da proguta posljednje žrtve.

Davor Špišić

Interaktivna predstava nazvana je po starom imenu Trga Sv. Trojstva u Tvrđi koji se nekad zvao Weinplatz ili Vinski trg. Umreživši glumačke snage Umjetničke akademije Osijek i svijest o važnosti svakog plemenitog udarništva kakvo u sebi krije proizvodnja dionizijskog vina, nježno razlistale pogačice od čvaraka ili stamenog (post)baroknog grada…, Kovač kani razviti konkurentnu i svježu ponudu kulturnog turizma kroz realizaciju novog proizvoda: kazališno-turističkih predstava.
“Cilj nam je i zapošljavanje mladih kroz realizaciju projekta, njihovo zadržavanje u Slavoniji i Baranji, te pokretanje kreativne ekonomije kroz realizaciju inovativnih proizvoda i usluga kulturnog turizma te novih poslovnih modela”, razlaže Kovač: “Za cijelu priču su nam bitni i vinari Osječko–baranjske županije, jer je scenarij predstave kreiran na način da vinari po završetku priče sudjeluju u prezentaciji proizvoda naših vinogorja. Očekujemo da vrijednost ovog projekta prepoznaju naši sugrađani ali i nadležne institucije, jer samo zajedničkom sinergijom on ima svijetlu budućnost.”
Sinergija, kreativnost, ekonomija – sveto trojstvo napretka koje je tako nadohvat, a sljepilom ili gramzivošću se olako pušta da propada.

Kovač je, naravno, svjestan da dugotrajni iscrpljujući financijski kolaps uzima danak, ali ne pristaje na predaju: “Problem je u stanju duha. Potenciraju se negativizam i malodušnost. Samopouzdanje nam je na niskim granama. Skloni smo omalovažavati uspjeh, a sve negativno uzdizati kao krunski dokaz da se ništa konkretno ne može promijeniti na bolje. To jednostavno nije točno. Na ovaj problem trebaju reagirati čelni ljudi u Osijeku, ali i svi mi ostali.”

Posebno cijenim što Kovač govori o KULTURNIM INDUSTRIJAMA, mogućim fleksibilnim proizvodnjama budućnosti Osijeka i Hrvatske.

Njihove proizvodne trake zaista mogu raditi danonoćno i ne ovise o hirovitosti energenata. Tim industrijama nisu potrebne građevinske dozvole i hale, niti megaskupi hardveri. Dovoljan im je koji metar trga ili sobe, i njihov softver. Nježan i moćan, najmoćniji.