Ljubav je subverzija

Olovna vremena na ovdašnjim prostorima nekako imaju najsigurniji kontinuitet.

Nasilja, netrpeljivosti, brutalnosti, poniženja i despotizmi svake vrste, u Hrvatskoj se najviše isplate. Na destrukciju se ovdje najsigurnije kladiti. U nju se najviše mračne energije ulaže, a bogme i sredstava. Duhovna ljepota, pozitivne emocije i stvaranje, gotovo da spadaju u ilegalu. A kad je mržnja pravilo ponašanja (od institucija do ulice), onda je ljubav čista subverzija. Kao i stvaralaštvo samo.
„Ljubav prema subverziji“ vanserijska je i uzbudljiva izložba, koja je prošloga travnja postavljena pod svodovima osječke galerije Kazamat. Izložba je pružila uvid u značaj potentnog umjetničkog društvenog angažmana (naročito u rasponu od 50-ih do sedamdesetih godina 20. stoljeća) i propitivanja okoštalih autoriteta i samozadovoljnih mediokriteta kakvi prečesto znaju krepavati po institucijama. „Naravno da o toj vrsti subverzivnosti možemo govoriti i u današnjem vremenu, pa i u okviru osječke likovne scene, s naglaskom na mlađu generaciju umjetnika koji su koncentrirani oko Hrvatskog društva likovnih umjetnika, ali i drugih umjetničkih inicijativa u gradu“, ističe Dražen Budimir, voditelj galerije Kazamat: „U to umjetničko ‘podzemlje’ možemo svrstati i galeriju Kazamat koja također djeluje vaninstitucionalno, a u svom programu često prezentira upravo takvu vrstu umjetnosti. Za nju je naša galerija kao svinji blatna bara.“ Budimir izvrsno osjeća onu bit kojom bi se svako normalno uređeno društvo moralo i trebalo znati nositi: „Budući da je Kazamat dijelom financiran od strane Ministarstva kulture i Grada Osijeka, možemo to nazvati svojevrsnim ‘elitnim undergroundom’“.

Budžetsko financiranje ne smije biti palica ucjena za discipliniranje umjetnosti da zažmiri na društvene negativnosti. Jer, to je onda robovlasništvo, feudalizam u najboljem slučaju, a ne građanski uređen život.

Kada Budimir govori o izvrsnoj suradnji Kazamata i Gradskih galerija, kreativnog podzemlja i kreativnog suvremenog mainstreama, zapravo govori o nužnosti paralelnog postojanja različitih urbanih aparata zdravog disanja. O imperativu zagrljaja različitosi, a ne o međusobnom potiranju.

Davor Špišić

Davor Špišić

„Željela bih da građani iz svakodnevice okrenu oči i osmijeh prema svjetlu i umjetnosti“, divnu, iskričavu želju, iskazuje Ljerka Hedl, šefica Gradskih galerija Osijek. Brižnim, samozatajnim kopanjem, ona iz svoje djelatne pozicije nastoji stvoriti prirodne razgranate polimere koji će na sličnim identitetima, interesima i alatima stvoriti grozničavu stvaralačku platformu: „Izložbeni prostor Galerije Waldinger i Barutane mjesta su transformacije postojeće povijesne arhitekture u smjeru programske revitalizacije prostora i razvijaju strategije kojima bi postale relevantan lokalni i nacionalni centar suvremene umjetnosti, filmskih programa, te scenskih – izvedbenih umjetnosti, posvećen predstavljanju i produciranju, te istraživanju i dokumentiranju, kao i populariziranju svih vidova suvremenih umjetničkih praksi i suvremenog kazališnog i filmskog izričaja.“

Ni sadašnjost, a kamoli budućnost ne može se kreirati bez poznavanja, kvalitetnog njegovanja i mudrog korištenja te kritičkog propitivanja naslijeđa. O tome ni Ljerka Hedl ni Dražen Budimir nemaju dilema, dapače, zalažu se za pametno trasiranje kontinuiteta.

„Mislim da ustanove kulture, udruge i ljudi ovoga grada nisu svjesni kulturnih vrhunaca svojeg stogodišnjeg nacionalnog teatra, svojih knjiga i književnika, glazbenika i kompozitora, velikih glumaca, velikih slikara i kipara… Kada ustanove, udruge i umjetnici budu svjesni veličine i značenja i autoriteta svoje povijesti onda će i javnost skinuti šešir“, slikovito podsjeća Hedlova. Budimir kao temeljni problem rastakanja umjetničkih dosega (kao i normalne evolucije bilo koje druge proizvodnje) navodi stalni ‘kontinuitet diskontinuiteta’: „Ne postoje strategije razvoja, politika i programi koji se kontinuirano provode. To je općenito problem u državi, od najviših razina vlasti do najmanjih jedinica lokalne samouprave. Svaka politička nomenklatura koja u određenom trenutku preuzima vlast uzima si za pravo da stvari vraća na nulu, kao da povijest počinje od tog trenutka.“

Valja osluškivati ova njihova razmišljanja. U zemlji stalnih reteriranja, nasilnih kidanja veza, odricanja od iskustava i zadužbina prethodnih neimara, ovakvi su stavovi garant napretka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s