Kulen protiv kiča

Kičerski, autistični, odmetnuti pojedinci zajedno narastaju u goleme kičerske mase a to je onda stihija koja razara

Princ Eugen Savojski bio je ratnik, mistik i matematičar. U ovdašnje krajeve dojahao je na samom kraju 17. stoljeća kao osvajač i okupator, plaćenik austrijske krune. Ali isto tako mu pripadaju zasluge vizionarstva. Na carskoj darovnici sočne baranjske zemlje (uprihodovane kao nagradu za pobjedu nad turskom armijom kod Sente) prvi je dokinuo primitivnu feudalnu autarkičnost i utemeljio proizvodne kapacitete budućeg baranjskog megakombinata. Iskoristio sam Eugena kao luzerskog junaka u jednoj svojoj drami prije desetak godina – naime, u mojoj verziji on je šljaker koji, natreskan od graševine, na kombinatskim sletovima igra princa. Elem, on je definitivno naš „bizarni ex-sugrađanin“, kako ih je duhovitim znanstvenim okom krstila Jasna Horvat. „Osijek ima sreću da je živio burnu povijest. U romanu ‘Bizarij’ navela sam petnaestak važnih osječkih osobnosti koje Osijek brendiraju u vremenu i prostoru. To su car Konstancije II., Isabella von Habsburg, Ivan Korođ, Antun Bernhard, M. G. de Heneff, Eugen Savojski, Sulejman Veličanstveni, Adela Dessaty, Adolf Waldinger, Paulina Hermann, Nikola Zrinski, Marija Pejačević i drugi. Što trebamo učiniti? Trebamo našim ‘bizarnim ex-sugrađanima’ pružiti mogućnost da nas povežu s mjestima iz kojih su dospjeli u Osijek. Ujedno, trebamo im pružiti priliku da ondje i svugdje drugdje govore umjesto nas. Tu postoji jedino bojazan da mi (u umjetničkoj izvedbi) ne progovorimo provincijalno, onako kako ne bi govorili ‘bizarni ex-Osječani’”, predlaže ova književnica, teoretičarka kulture i redovita profesorica na osječkom Ekonomskom fakultetu.

Svojim borbenim paketom, složenim od nauke i neobuzdane mašte, Jasna Horvat je izvrsno opremljena za bitku protiv najpogubnijeg tumora na razvoju zdrave svijesti. A to je kič – u kulturi, politici, obrazovanju… Govorimo li o „kičerskom pojedincu“ moramo znati da ti autistični, odmetnuti pojedinci zajedno narastaju u goleme kičerske mase a to je onda stihija koja razara.

Davor Špišić

Davor Špišić

Kao pogonsko gorivo mržnje (najdrastičnija varijanta) ili u banalnom ropstvu notornog kapitala bez stvarnog sadržaja. Pogledajmo samo najnoviji primjer bijednog iznajmljivanja dubrovačkog Kazališta Marina Držića (za 20.000 kuna!) za svatovac američkih parajlija – kič koji zaudara do neba.
Horvatova ima lijek za proizvodnju gradskosti: „Kulturna politika svoj najveći doprinos može ostvariti ako se okrene educiranju potrošača. Sadržajima koje nudi i koji su takve osebujnosti da intrigiraju te tako postaju susretišta. To ponekad znači ‘izmisliti’ grad i dati mu epitete koje on nema, ali mu ih umjetnost dodjeljuje. Za mene bi to značilo stvoriti grad (ili, grad u gradu) koji živi izmišljeni život po jedinstvenom predlošku koji još nije viđen u svijetu. Sklona sam povjerovati da bi takav ‘grad u gradu’ bio pozivalište (i odgajalište) čak i ‘kičerskim pojedincima’“.

Divna je ova strategija Horvatove o izmišljanju, sanjanju grada kakav on možda realno i ne postoji, ali je na kulturnoj industriji izazov da ga proizvede. Why not? Proizvodnju urbaniteta, gradskosti uma, pritom uopće ne treba brkati s lokacijama življenja i rada. Primitivnih seljačina (u smislu mentalne kategorije) možeš se nagledati i usred New Yorka, a plemenitog duha odnjegovanog na stvaranju, bogme ima i u najzabitijem „ruralnom“ kutku svijeta.

Sve dok ne budemo shvatili kako nema vrijednosne razlike između proizvodnje dobrog kulena i dobrog romana, između anđeoski odnjegovanog vina i arhitektonskog remek-djela… neće nam biti spasa.

Postoji gomila kičerski loših, podvaljenih i traljavo proizvedenih kulenova. Kao i trećerazrednih simfonija, očajnih filmova… Malo ih je koji se tom kiču mogu uspješno suprotstaviti. Zato ih valja brižno njegovati – te ljude i njihove proizvode.

Kao što ih ustrajno njeguje, i bori se za njihovu vidljivost, Vera Erl, predsjednica osječke udruge Šokačka grana.

Rodom iz Drenovaca, ova autentična urbana Šokica (treba samo vidjeti s kojim pankoidnim gardom umirovljena sveučilišna profesorica nosi tkanice oko zaglavaka) na manifestacijama svoje udruge, zajedno sa svojim članicama i članovima, istinski bdije nad bogatstvom marljivosti.

Riznicom identiteta tijela i uma – od kobasica i čvaraka do melankolije zlatoveza. Poslušajmo Veru Erl kako zbori, svaka joj je ko knjiga, kojima je u karijeri bila doslovce okružena: „Zašto ne smijemo zapostavljati tradicijsku kulturu? Prvo želimo li mi zadržati, imati svoj identitet? Ili svi postati isti, bez različitosti? Kako ćemo prepoznavati sebe, svoje porijeklo? Nije li baštinska kultura dio našeg identiteta? Hoćemo li se odreći svog identiteta?“ Prepoznati sebe – težak, bezvremenski zadatak. Izdržati ga mogu samo rijetki.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s