Komedija očaja

Tankoćutna i uzorna posveta rastepenim ljudskim dušama koje upornošću stoičke mazge pokušavaju uvijek iznova sakupiti i zalijepiti krhotine svoga bitka

Odjavna špica najnovijeg osječkog Čehova melankolična je i apokaliptična. Staro doba memorirano u (ne)pouzdanoj historiografiji dadilje Anfise zgrčilo se kao zgaženi kukac i još samo užarenim očima zvoni na uzbunu. Novo doba, naoko mlado i teoretski živo, već se beznadno mrcvari, runi i odumire. Uz posljednju Olginu pitalicu: „Da nam je znati…“, svi protagonisti drame „Tri sestre“ brehtijanskom ironijom očaja pjevaju o živosmrti kao trajnom žilavom stanju.
Recentna produkcija remek-djela Antona Pavloviča Čehova pod svodom Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (premijera 8. travnja) tankoćutna je i uzorna posveta rastepenim ljudskim dušama koje upornošću stoičke mazge pokušavaju uvijek iznova sakupiti i zalijepiti krhotine svoga bitka.

Redatelj Nikola Zavišić odlučio se za – u današnjem histeričnom vremenu omiljenih sakaćenja i egoističnih teatarskih egzibicija – gotovo subverzivan postupak vjere u iscjeljiteljsku moć literature.

spisic davor_5

Davor Špišić

Monaški koncentriran na brižno istraživanje Čehovljeve vitalnosti, Zavišić je u taj ljubavni trokut s lakoćom i povjerenjem dobio vibrantni ansambl. Razotkrivanja međusobnih ožiljaka, ljubavi, izdaja i čežnji, podjednako pripadaju Zavišiću, Čehovu i glumcima Tatjani Bertok Zupković, Sandri Lončarić Tankosić, Lidiji Kraljić Zavišić (u ulogama sestara Olge, Maše i Irine), Miroslavu Čabraji, Ivani Gudelj, Ivanu Ćaćiću, Davoru Paniću, Aleksandru Bogdanoviću, Radoslavi Mrkšić, Aljoši Čeplu, Vjekoslavu Jankoviću, Mariu Radi i Antoniu Jakupčeviću.

Smještajući ih u izbrušeni vizualitet slike i pokreta (scenografija Irene Kraljić, kostimografija Maje Mirković i koreografija Maje Huber), protegnut od ruskih stepa do japanskog kabukija (nije slučajno Kurosawa načinio neke od ponajboljih filmskih verzija Dostojevskog, Gorkog, Tolstoja…) i kubizma; Zavišić je „Tri sestre“ ispričao kao komediju oporih odustajanja čije su trase jednako ovisne o geometrijski preciznoj sudbini kao i o nizu grotesknih slučajnosti.

Poput Jovana Hristića koji u kanonskom teatrološkom djelu „Čehov, dramski pisac“, između ostalog istražuje i osobitu audio-dramaturgiju Čehovljevog svijeta, Zavišić i skladatelj i oblikovatelj zvuka Willem Miličević prostor doslovce impregniraju tonovima klavira i gitara, otkucajima satova, disanjima zemlje, vjetrovima, graktanjima ptica, škriputanjima namještaja i šuštanjem stare posteljine…

Kako sam na blogu Oskulture često podsjećao, krune europskih prijestolnica kulture kuju se svaki dan, u svakome od nas. Čak i dok sanjamo o bijegu iz ograničenja i ponora vlastitih zabluda. „Tri sestre“ HNK Osijek divan su test za stalnu proizvodnju takvih stvaralačkih uzleta.