Kašete pune života

Fantažiju se mora i može zaraditi svaki dan iznova, i biće tih vreća smijeha u izobilju

“Ne zna smrt da Lepa ne kupuje spizu na pazaru. Lepa ruča u konobi kod Fife. A kod Fife smrt ne zalazi”, posuđujem ovu divnu sentencu Borisa Dežulovića. Boro je, pišući o životnoj eleganciji i žilavoj moralki Lepe Smoje, a prilikom njezina martovskog odlaska u druge galaksije (taman je 96. godinu na nogama prevarila), izrekao živu istinu o svakodnevnom vježbanju života kao “šake suza i vriće smija”. Života uspravnog čela, onog života koji se tvrdoglavog poštenja, ljubavi, užitka i klisurno nesalomljivih vibracija ljudskosti, nikada ne odriče. Čak ni u one dane kad nas šake suza nemilice raspaljuju u pleksus. Fantažiju se mora i može zaraditi svaki dan iznova, i biće tih vreća smijeha u izobilju.
Spomenuta Dežulovićeva memorija kao da se nadvila nad našim trpezama u legendarnoj splitskoj konobi prošlog četvrtka (21. travnja) dok smo ručali i zagrijavali se za start 26. Marulićevih dana.

U Fife se ne baškare samo nepca pod pašticadom, crnim rižotom ili bakalarom na bijelo, nego za onim drvenim klupama i stolovima bogme jedni druge bodrimo na život. Život kojemu tako malo treba a da bi bio ponosan i sretan.

Davor Špišić

Bilo je, recimo, divno svjedočiti kako redatelji Robert Raponja i Jasmin Novljaković, profesori na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, ne samo da su učitelji i mentori svojim studentima, nego i nešto poput brižnih i ponosnih očeva. Ohrabrujući ih jednakim apetitom na društvenu odgovornost, riskantno i polemičko kazalište, nomadsko putovanje do festivala i užitka u proizvodima igre ili zajedništvo za stolom i uzajamno dijeljenje Fifinih plodova kuhinje.
„Najveći potencijal u kulturi i umjetnosti nalazi se u kreativnim pojedincima i grupama koji se bespoštedno zalažu da kroz svoje djelovanje promiču prepoznatljive estetske i općeljudske vrijednosti. Osobno podržavam one kreativce koji žive za umjetnost i kulturu, koji su spremni nadahnuto raditi te nadvladati sve prepreke i svojim ustrajnim i požrtvovanim radom bude i uznemiruju sredinu u kojoj djeluju. Takve pojedince i grupe prepoznajem u Osijeku, među svojim studentima…“, rekao je onomad Raponja u razgovoru za Oskulturu: „Mladi kroz kazališni medij aktivno izražavaju svoju želju za kvalitetnom i smislenom komunikacijom, i to je ono što me raduje. I njihova energija je pokretačka, svježa, osebujna, često nepredvidiva, ali uvijek inspirativna.“
Kad je prije nekoliko godina pokrenuta ideja da performerske umjetničke škole Hrvatske sudjeluju svojim pokaznim ostvarenjima (osječki će studenti glume i lutkarstva izvesti „Naš razred“ Tadeusza Slobodzianeka, pod Novljakovićevim mentorstvom) na Festivalu hrvatske drame u Splitu, fešta je zasigurno dobila na živosti i pogonskom gorivu.

Naprosto je sjajno vidjeti kako ta djeca gorljivo krstare festivalskim interijerima i eksterijerima, i upijaju izvedbe starijih kolega – ne lišavajući se užitka, učenja niti kritičkog mišljenja.

I da se vratim na Fifinu bazu našeg prvog festivalskog dana. Kao da nas je dostojno opremila, na put uputila, za večer i „Kašetu brokava“ Elvisa Bošnjaka. Ta jednostavna obična priča himničnih značenja, u režiji Nenni Delmestre i izvedbi fenomenalnog ansambla HNK Split, koja govori o imanju i nemanju, pravu na dostojan život i dostojnu smrt, o sreći od smokava i suši i plimi osjećaja, o prokletstvu starosti i tlapnjama mladosti, o samoći jednih i drugih, o traženju i nalaženju… Ta je priča jača od svjetionika. Na njenom plamićku grijemo se i spokojni smo. I nekako se nadamo da postajemo bolji ljudi.