Infekcija dobrim

Dobre vibracije, ideje, energije i plemenite graditeljske namjere, često ostaju po strani

Na zarazna širenja zla kao da smo oguglali. Infekcijama zloćudnih neljudskih postupaka mlitavo se suprotstavljamo. Ili se uopće ne borimo protiv njih. Ono, neka bujaju. Naprotiv, dobre vibracije, ideje, energije i plemenite graditeljske namjere, često ostaju po strani. Ne čuju se u kakofoniji urlika mržnje, destrukcije i despotizma. Jedna moguća osječka infekcija dobrim, rođena prije nešto manje od desetljeća, doslovce nosi kodno ime INFEKTO. Nažalost, do danas je ostala teorija, u iscrpnom, pedantnom elaboratskom obliku.

Autor projekta INFEKTO, mudri laboratorijski teoretičar i neumorni praktičar Zvonimir Ivković, nije dočekao njegovo ostvarenje.

Kultni osječki intendant, političkom sječom nepravedno ražalovan početkom devedesetih (za čijeg se 12-godišnjeg mandata, od 1981. do 1993., Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku prometnulo u relevantnu kuću visokih estetskih standarda, stalne umjetničke njege i istraživačkih autorskih rizika), preminuo je 2010. u 66. godini života. Pet godina prije smrti, Ivković je marno, kao dopredsjednik osječkog ogranka Matice hrvatske i šef Odsjeka za kazalište, sanjao i producentski posložio temelje Internacionalnog festivala komornog teatra Osijek (INFEKTO), manifestacije koja je daleko ispred vremena gadne krize nudila održivi koncept komorne a jake izvedbene baze – stvaralačkog okupljališta cijele regije.

Ivkovićeve strategije za održiv festival – jednim umreženim megaidentitetom prepoznatljivo uronjen u bogato panonsko sjecište kultura, identiteta i mentaliteta- sjetih se dok memoriram neke od izvrsnih stučnih opaski Dražena Kušena i Ivana Doroghyja. Njihova podsjećanja da oblikovanje identiteta jednog grada ne smije biti plod šlampavosti i stihije.

Kušen, voditelj Odjela za sređivanje i obradu arhivskog gradiva gospodarstva i bankarstva u Državnom arhivu Osijek te predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva, upozorava da, recimo, nije dovoljno imati arhitektonske barokne kapitale da bi oni zaista i egzistirali kao barokni brend.

„Možemo i u Osijeku govoriti o baroku jer imamo jedinstvenu baroknu cjelinu vojno-civilnog karaktera, gotovo u cijelosti očuvanu, ali je do danas nedovoljno iskorištena u oblikovanju identiteta.“ Ili, Kušenova točna analiza o tome da se Osječko ljeto kulture ipak može i mora drukčije repozicionirati da bi osnažilo prepoznatljivost kakvu je Varaždin, na primjer, istesao Špancirfestom: „Imamo Osječko ljeto kulture, ali se pitam jesmo li u njegovom priređivanju i održavanju uspjeli kroz niz godina oblikovati identitet same te manifestacije, ili je i ta kulturna manifestacija, čak i nakon toliko godina, samo ‘ad hoc’ konglomerat svega onoga što se u tom trenutku može ponuditi, jer zapravo ne postoji kontinuirani stvarni koncept ili strategija razvoja i usmjeravanja te manifestacije.“

Da je komunikacija prevažna za oblikovanje svake iole ambicioznije manifestacije duha, podsjeća Ivan Doroghy, profesor na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

„Ako se o Osječkom ljetu kulture u nacionalnim medijima može naći tek jedna jedina marginalna vijest, onda govorimo o lošoj komunikaciji. Osijek je prepasivan u komunikacijskom smislu, odaje neku vrstu samozadovoljstva bez želje da se jasno i glasno predstavi ne samo regionalno već i nacionalno, a osobito internacionalno.“ Uz to Doroghy podsjeća na bogomdanu drevnu lokacijsku dozvolu Osijeka: „Prije svega ističem izuzetan geografski položaj grada na rubu srednjeeuropskog prostora, osobito ako znamo da su upravo rubna područja često davala neočekivane rezultate u miješanju kulturoloških utjecaja.“

O tim je činjenicama itekako znalački promišljao Ivkovićev INFEKTO. Interesantno je da je nastao u godinama kad se ova galopirajuća ekonomska kriza još nije ni nazirala. Pametno računajući na prazan prostor. Naime, u postjugoslavesnkoj regiji posve se izgubila šansa jakog festivalskog poligona za komorne izvedbene umjetnosti. Izvorno startajući kao festivali malih scena, i sarajevski MESS i Međunarodni festival malih scena Rijeka, odavno su napustili izvorne koncepcije i prerasli u spektakularna okupljališta megaprojekata. Zato često ispod radara promiču hvalevrijedna ostavrenja – od monodramskih do predstava s dva ili tri lica, ili komorniji izričaji plesnog kazališta – a riječ je o najprisijem kontaktu s publikom. I onom iskonskom svođenju teatra na bitno: izvođača, ogoljenu scenu i gledatelja.

Ivković je vizionarski imao produkcijska rješenja koja bi se razigrala između nekolicine većih urbanih cjelina u susjedstvu: Osijeka, Pečuha, Tuzle, Novog Sada, Subotice i Sombora.

Vizionarski je naslutio da će se kriza moći iskoristiti za svođenje na bitno, na prirodne sokove kreativnosti bez preskupih konzervansa. Tadašnje vlasti nisu imale sluha za Ivkovićeve ideje. Nije li vrijeme da se ti virusi dobrih ideja iznova puste na slobodu?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s