Hotel California

Zaštiti svoju ljepotu i ugodan osjećaj življenja – kako to gordo i moguće zvuči

“This could be Heaven or this could be Hell”, pjevaju Eaglesi na mračnoj a uglačanoj himni “Hotel California” – ovo bi mogao biti raj a mogao bi biti i pakao. Kako god se činilo da ključeve izbora nemamo u svojim rukama, bogme imamo ih. Vraški se treba pomučiti, ali zaista sami odgovaramo za izgradnju cjeloživotnog hotela naše sudbine. Uvjet je da vizuru prednosti i strpljive izgradnje komadića svakodnevnog raja, moramo i svakodnevno vježbati. Čim se malo ulijeniš, samosažaljenje, predaja i beznađe predatorski vrebaju da te uzmu pod svoje.

Najljepše je kad nam gosti otkriju ono što smo možda u svom sljepilu ili nebrizi zaboravili da postoji. S užitkom na Oskulturi čitam šarmantne, žive i pametne doživljaje Osijeka, kako ih prenose Katrina Upatniece, studentica iz Latvije i Michal Kucharski i Katarzyna Dyelevska, studenti iz Poljske.

U sklopu programa studentske razmjene Erasmus, ovi mladi ljudi zajedno s osječkim kolegama s Odjela za kulturologiju, marljivo rade na istraživačkom projektu Festung Hotel – ciljanom na kulturno-turističku revitalizaciju osječke Tvrđe.

„Očito smo proaktivni i želimo biti dio ove vrste projekta i ostaviti ponešto u gradu koji nas stvarno šarmirao za ovih nekoliko mjeseci našeg boravka“, kažu Katarzyna i Michal iz Poznana: „Uključenost studenata iz inozemstva najbolji je način za razmjenu iskustava i ideja. Na primjer, Poznan je u posljednjih nekoliko godina prolazio kroz revitalizaciju okruga koji je povijesno značajan, ali je vremenom postao prilično loš i neprivlačan, kako za život tako i za posjete. Ta dobra iskustva mogu se djelomično prenijeti na Tvrđu, primjerice zbog sličnog profila stanovništva i mogućnosti koje pruža značajka lokalne osobitosti i povijesni značaj.“ Katrina iz Rige navija za što čvršće veze između njenoga grada i Osijeka, jer, kako veli plodovi su obostrano korisni i ta se dragocjena imovina ničim ne može naplatiti: „Danas su međunarodni kontakti jedna od najvrednijih imovina koje osoba može posjedovati. Bilo bi sjajno da se uspostavi veza između Osijeka i Rige, jer ima puno toga što se može iskoristiti za razmjenu. Na primjer, Urbanistitute Riga već je u Latviji realizirao projekte slične ovom projektu revitalizacije stare gradske jezgre koji se pokreće u Osijeku, tako da sve što je potrebno je iskoristiti to fantastično iskustvo izgrađeno na najvišoj znanstvenoj razini.“

O potencijalu poželjne reinakrnacije Tvrđe, posebice u trasiranju osječkog puta do prijestolnice EPK (podsjećam: bez obzira na titulu, izgradnja tog energetskog autoputa bi morala biti ista) ovi mladi ljudi imaju točna zapažanja.

Njihovi dobronamjerni savjeti sjajno održivo zvuče. „Potencijal postoji, ali treba puno izvora i djelovanja kako bi ga iskoristili. Ali nitko ne bi trebao biti obeshrabren s opsegom posla. Povijesna arhitektura, prošlost područja i jedinstven šarm, stvoren i od strane ljudi koji tu žive, njegova su najveća imovina“, podsjećaju nas Katarzyna i Michal da je hrabrost presudna.
Katrina, pak, naglašava ljudski faktor kao strašno važan, posebice u snaženju svakodnevne moći stvaralaštva lokalnog stanovništva: „Najvažniji su elementi kreativnost, kolektivni duh i, naravno, motivacija za članove zajednice. Kao što je dokazano u Latviji, dobre ideje divno se ostvaruju, ako postoji grupa motiviranih ljudi koji rade na njima. Postoje četvrti u Rigi gdje se zajednica uključuje u akcije u okrugu, a rezultati su zadivljujući. Četvrti su čiste, susjedi su u prijateljskim odnosim, po dvorištima se otvaraju male trgovine koje nude široki izbor domaće hrane i proizvoda. Kućne radinosti rastu i počinju uzajamno surađivati na pronalaženju novih načina za poboljšanje, u isto vrijeme pokušavajući zaštititi svoju ljepotu, ugodan osjećaj življenja i osobnost kvarta…“

Zaštiti svoju ljepotu i ugodan osjećaj življenja – kako to gordo i moguće zvuči, svaki pojedinačni napor da ostvarimo tu jednostavnu liniju života je itekako dobrodošao.

Ovdje se baš prisjećam jedne divne građanke s adresom na Trgu svetog Trojstva, koja ne samo da je brižno na svom balkonu svojedobno ugostila Roxane (Olgu Pakalović) u moćnom ambijentalnom „Cyranou“ Zlatka Svibena, nego su njeni crveni cvjetni aranžmani bili dodatni amblem na predstavi o ljudskom htijenju i uspravnosti.
Naposljetku, pažljivo poslušajmo što naši mladi gosti i udarnici imaju za reći, jer upravo je svaka takva kap identitetnog prožimanja danas bitna na dlanu. U vremenu oštre vladavine novih zidova, logora i nakostriješenih bodljikavih prepreka, napori odlučnih rezača žica ne bi smjeli ostati nezabilježeni.