Graditeljice svijeta

Nedostaje nam (samo)svjesnosti o malim ili velikim neimarskim kapitalima kojima raspolažemo

One putuju za svojim ljubavima, izazovima i sudbinama. Mijenjaju gradove, armirajući u svakome od njih komadiće svojih srdaca. Ženama u pravilu nikad ne manjka hrabrosti. One su kvasac svijeta. I sve čega se dotaknu, od čarolije zadihanog tijesta do knjiga ili arhitektonskih visina – neponovljivo je. Iako je historija zabilježila i drukčije primjere, činjenica je da destrukciju ovoga svijeta najčešće proizvode muškarci. Iz lijenosti ili paranoje da neće drukčije znati obraniti svoje navodno jače JA.

Gošće mog današnjeg posta, arhitektica Aleksandra Brčina i književnica Julijana Matanović, svojim životnim izborima (smjerom suprotnim a ciljevima tako sličnim) putuju Osijekom, darujući mu trenutke svojih jedinstvenih vizija. „Kao novodoseljenik u Osijek, iz metropole poput Beograda, pogled mi je neprestano usmjeren na stara barokna zdanja, s obzirom da sam nepopravljiv romantik“, kaže Aleksandra, opisujući novi životni ambijent koji profesionalno i intimno upija: „Međutim, svakako bih izdvojila i Sveučilišni kampus. Ideja sveučilišnog grada podržava ulogu Osijeka kao kulturno-obrazovnog žarišta Slavonije. Arhitektura sveučilišta ili institucije koja nas uči, trebala bi nam omogućiti slobodu naših koraka kako bi nam pogled bio usmjeren na više strana. Na taj način arhitektura uspijeva različitim senzibilitetima privući pažnju. Mislim da će se upravo takva arhitektura dogoditi na prostoru sveučilišnog kampusa.“

Jako mi se sviđaju koordinate koje zaneseno, zaigrano i precizno Aleksandra povlači od baroka prema vizijama osječkog Kampusa. Meni kao laiku, dakle na onoj baš uživalačkoj razini, Kampus ima nešto od idealnog neorenesansnog grada – tako da su ti međuvremenski transferi, ludički neopterećeni kronologijom, sjajan primjer grada koji želi disati punim a funkcionalnim plućima.

Da nam općenito nedostaje (samo)svjesnosti o malim ili velikim neimarskim kapitalima kojima raspolažemo, lucidno rasvjetljava Aleksandra Brčina, nadajući se da će se stvar bitno popraviti skorašnjim otvaranjem Arhitektonskog fakulteta u Osijeku. „S obzirom da je jedan od najvećih potencijala poput Tvrđe zapostavljen, te da kulturno naslijeđe Osijeka propada, arhitektura ima malu, skoro nikakvu ulogu u kulturi i umjetnosti grada. Arhitektonske baštine Osijeka su danas većim dijelom skoro napuštena i devаstirаna područja, djelomično izvаn izvorne funkcije, funkcionаlno odvojena od kulturno-historijske cjeline kojoj pripаdаju. Da je svjesnost pristuna, odnos prema arhitektonskoj baštini bio bi drugačiji“, veli Aleksandra.
Postoje refleksije onih koji se čude što je Aleksandra „zalutala“ i put ju je nanio u „kontrasmjeru“ iz metropolnih u manje urbane gabarite. Ali taj stvaralački nemir ove neimarke i uzbudljiva promjena rakursa savršeno se čita iz njenog djetinje zaraznog istraživačkog oduševljenja: „Dok opisujem svoj novi grad, koristim pojmove poput ‘mali srednjovjekovni gradić’, ‘promenada uz obalu rijeke’, ‘obilje zelenila i parkova’, ‘grad s jedne strane obale’, ‘čarobne fasade’… Osijek svakako ima na čemu graditi svoj kulturni identitet, međutim, nisam sigurna je li prepoznat uopće. Jer da je, mislim da bi drugačiji bili komentari građana koji dijelom reagiraju negativno, nakon što saznaju da se netko preselio iz ‘velegrada’ u Osijek.“ Stoga, Aleksandra dobronamjerno priželjkuje titulu Europske prijestolnice kulture kao alat kojim bi se osvijestilo osječko društvo i okupirala pažnja šire javnosti.

I spisateljica Julijana Matanović tvrdi da je zvučna titula upravo ono što Osijeku pedagoški treba: „To bi bila jedna od onih podrški kakvu dobri profesori, pedagozi i psiholozi daju djetetu koje je prekrasno – dobro odgojeno, iz dobre obitelji, radišno i talentirano – ali nema dovoljno samopouzdanja. A onda, nakon mnogo godina od tog čina – isti se ti profesori, pedagozi i psiholozi počinju dičiti svojim učenikom. I u svoje biografije – kao važnu stavku – upisuju da su ga upravo oni odgojili i podržali u pravom trenutku.“

Julijana se u životu našla na prugama koje su njezin rakurs prvo iz rodnog Gradačca te Đurđenovca i Našica, nosile prema meta-gradu ravnice Osijeku a onda opet prelomile prema Zagrebu. Nikad se na tim formativnim putešestvijima nije izgubila u metropolskom egoizmu (Osijek je prema gradićima Julijaninog djetinjstva imao isti varljivi magnetizam kao i Zagreb prema Osijeku) niti je otopila svoju željeznu etičku i umjetničku istinu. „U svojim prvim tekstovima napisala sam da je iskrenost jedino pravo utočište pisca. Nakon toga mijenjala sam adrese stanovanja; prvo ulice, potom gradove. Mijenjala sam i prezimena, i liste najomiljenijih pisaca. Iza spomenute rečenice –sve ove godine – stajala sam čvrsto i postojano; kao da je zapisana u kamenu pa je ni životne kiše i snjegovi nisu uspjeli izbrisati“, priča Julijana: „Iz Osijeka sam otišla prije dvadeset i dvije godine. S nadom da ću se nakon deset godina vratiti. Tako su mi obećali oni koji su me nagovorili na napuštanje grada kojeg sam jedino osjećala svojim. Život je usjekao drukčije tokove.“

Bilježeći svoj i naše živote i mijeseći od njih iskrenu i zamamnu literaturu Julijana Matanović je nebrojeno puta sebi i nama pružila utočište i vjeru da umjetnost može poraziti zlo. Makar se ta budućnost činila utopijski nedostižnom, ona je oduvijek tu.

„Osijek je lijep, pomirljiv i uvijek svoj. Samo mu treba pomoći da tu ljepotu uspije predstaviti drugima. I da u nju sam do kraja i povjeruje“, kaže Julijana koja zna da se za bajke isplati boriti.