Favele bijelog labuda

Inspiraciju za život treba tražiti u nadljudskoj borbi za šaku smisla

Jedva da mogu pobrojati koliko sam puta gledao film „Billy Elliot“ Stephena Daldryja ali baš svaki put mi se ušanči knedla u grlu za blaženog trajanja finalne scene. Billyjevi otac i brat ganuto iz tame gledališta promatraju njegov bijeli trijumfalni let iznad stagea. Inače, u završnici filma korišteni su dijelovi spektakularne verzije „Labuđeg jezera“ u samosvojnoj postavci slavnog britanskog koreografa Matthewa Bournea, u kojoj glavne ženske role plešu muškarci. Bourneova predstava melankolična je, tužna a opet radosna posveta žilavoj borbi za identitet – socijalni, spolni, rasni… Baš kao i Daldryjev film. Priča o uzdignuću dječačkih snova iz tvrde, lumpenproleterske rudarske sredine, priča o bukvalnom zidanju sreće od komadića iskopane luzerske rudače, jedna je od najljepših posveta baletu ikada ispričana. I posveta anđeoskom rušenju naizgled nepremostivih barijera.

Uostalom, balet s pravom može nositi epitet rudarskog zanata. Žuljevi su jednako krvavi. Puno toga valja iskopati iz volje, da bi čovjek oslobodio tijelo, usavršio ga kao najsavršeniji instrument, i lansirao ga put visina. Zato je balet možda i najplodonosnija ulaznica za bijeg iz besperspektivnosti i društva bez šansi.

Ali se za tu ulaznicu valja vraški pomučiti.

Davor Špišić

Davor Špišić

„Inertnost ljudi ovoga grada veliki je problem a glavni problem kulture je manjak dijaloga te velika podjela među ljudima. Zapravo, sve su to problemi koje bi kultura trebala obrađivati te na taj način mijenjati ljude na bolje“, točno, iz vlastite kože, razmišlja Vuk Ognjenović. Ovaj mladi osječki baletni plesač, koreograf, umjetnički voditelj plesne skupine HNK i docent na Umjetničkoj akademiji Osijek, itekako dobro zna kako u baletu i plesu nema šanse da inertnost cvate, ili da tijela i duše plesača nisu u dijalogu, ili su čak u razdoru. Jer, pojave li se takvi loši utezi u nogama, zanat propada a na blistave mrvice umjetnosti možete zaboraviti.

Vuk s pravom pledira za vraćanje komunikacijskog potencijala baleta, plesnog arta kao takvog, u Osijek.

„Osijek kao grad od preko 100.000 stanovnika jednostavno mora imati prisutnu plesnu umjetnost u svom tkivu, balet u svom teatru. Pogotovo kada se zna da su baletne predstave svugdje u svijetu najposjećenije. Zamislite, primjerice, grad bez ijednog nogometaša, plivača ili još bolje gimnastičara, koji usput rečeno, mora imati veliko znanje iz klasičnog baleta…“

O bijegu iz tavorenja i socijalnog dna, o snažnoj volji i iskonskoj energiji koje čine čuda, također vlastitim putničkim iskustvom govori Leonilda Conti, ravnateljica Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku. Radila je dosta kreativnih radionica s djecom u brazilskim favelama. Slamovi u kojima u nepreglednim labirintima sklepanih sirotinjskih nastambi žive deseci hiljada ubogih; sredine gdje kriminal caruje, narkotici su jedina božanstva, a životi ne vrijede ni pišljiva boba… zaista su poprišta nadljudske borbe za šaku smisla. Uzdići se iz takvog ponora, e za to treba imati petlju.

A mi, prokleto često, kao alibi za nedostatak ideja optužujemo nedostatak para. Ma nemojte, molim vas. Trebalo bi sve takve defetiste poslati na studijska putovanja u favele iznad Ria, ili grad od blatnih sojenica iznikao oko kairskih piramida, pa neka vide šta je inspiracija za život.

„Kao i u drugim državama, kultura je izravno povezana i s financijskim i ekonomskim problemima“, kaže Leonilda Conti ali odmah dodaje važno MEĐUTIM: „Može se dogoditi da baš suprotno najobjektivnijim problemima koji nastaju zbog nedostatka novca, građani vjeruju u svoj potencijal i svoj identitet, te da rade zajedno i u sinergiji jedni s drugima kako bi unaprijedili svoju kulturu, bez obzira na okolnosti. To je ono što sam doživjela u Brazilu, gdje su građani, u iznimno siromašnoj okolini, snažnom energijom i projektima koje su sami osmislili, podigli kvalitetu svoje kulture.“

I još nešto, pametno rezonira Leonilda Conti, svakodnevno putujemo cestama duž njene zdrave logike, a zaboravljamo da je to suština: „Početkom prošlog stoljeća Osijek je, zbog svog geografskog položaja i međunarodnih relacija, bio iznad kategorije definirane kao lokalna sredina.“
Nisam nešto čuo da se Grad izmjestio sa svojih koordinata. Dakle, u čemu je problem?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s