Djeca slobode

Na adrenalinu napretka moramo raditi bukvalno svaki dan

Zdrava promišljanja o gradnji društva slobode uvijek su nekako u deficitu ili nisu dovoljno glasna. Još ih s brutalnom lakoćom nadjačavaju urlici destrukcije, jalovog cinizma i neodgovornosti. Zato čovjeku odmah bude toplo oko srca kad naiđe na pametne stavove, održive ideje napretka za kakve se, na primjer, bore Ivana & Ivan. Oboje dolaze iz kazališnog miljea ali svoje talente ne zatvaraju u samodopadne autistične kule, nego vrlo angažirano žele stvarati bolje društvo u kojem proizvode svoj kruh.

„Pozivam sve građanke i građane grada Osijeka da pomognu svom gradu postati Europska prijestolnica kulture. Skepticizam je pasivan, a mi trebamo svježu inicijativu!“ gorljivo apelira Ivana Soldo Čabraja, glumica HNK Osijek, točno markirajući pogubni koktel ponašanja koji Osijek i Hrvatsku drži u robijaškim lancima: „Pasivnost, letargija, trajni skepticizam, egoizam, ‘znam te – znaš me’, ‘ako ja tebi, onda ti meni’… su problemi kako društva tako i kulture.“

Skepsa se doista već ucrvala koliko je postala ovdašnje pravilo ponašanja. I omiljeni alibi nemoći i nedjelovanja. Kao da je najlakše uhvatiti se podrugljivog relativiziranja i pljuckanja na mrvicu dobra koja se na horizontu pomalja. Pobogu, ramena će nam se iščašiti od tolikog slijeganja.

Na prvorazrednu situaciju da je Osijek ušao u drugi krug natjecanja za EPK, još uvijek je previše onih koji prezrivo i ravnodušno odmahuju u stilu: „Ma, da, baš će nama dat titulu…“, umjesto da osokoljeni tim priznanjem izginemo da se kruna doista i pozlati.

Naime, neće nam nitko DATI ono što nismo sami IZBORILI.

Zbog svake dobre vibracije koja iza sebe ostavlja tragove proizvedenih dobara morali bismo oduševljeno skakati do neba, a ne ravnodušjem nagrizati učinjeno. Činjenica je, recimo, da Ivanina matična kuća ovih dana nosi rekordnih 8 nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta i to u sve tri grane svoje djelatnosti – Drame, Opere i Baleta.

Taj podatak mora nas radovati i jeste podstrek za adrenalin grada.

Jer, na adrenalinu napretka moramo raditi bukvalno svaki dan. U tome veliku odgovornost imamo prema mladim generacijama, pokazujući im negativnim primjerama da se pasivnost, kukavičluk i kompromiserstvo isplate ili, barem, osiguravaju tavorenje. Kako ispravno i s gorčinom uočava Ivana: „Mladi ne vide perspektivu i ne gledaju u budućnost. Nema želje za promjenama. Čim zatinja ideja sustav je ugasi. Nema kritičke mase. Svi gledaju samo na sebe. Alternativa je gotovo ugašena. Studenti spavaju…“

Važnost temeljne brige za djecu i mladu populaciju u smislu njihovog zdravog poticanja da stasaju u odgovorne, beskompromisne i tolerantne graditelje društva, svojim angažmanom pokazuje redatelj Ivan Kristijan Majić. Edukativnom predstavom „Tko ti je kriv“, rađenom u suradnji Dramskog studija za srednjoškolce Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i Policijske uprave osječko-baranjske, Majić i njegovi mladi glumci iskazali su snažan, topao protest protiv svakodnevice vršnjačkog nasilja i netolerancije.
„ Kazalište je izvrstan medij za komunicirati ovakve teme s mladom populacijom, mladi bolje reagiraju na preventivne programe koji su bliže njihovom svijetu, a civilni sektor je taj koji ima najviše iskustva u uvođenju kreativnih i suvremenih oblika rad s mladima.

Na taj način ovaj program nije niti samo predstava, niti predavanje o zlostavljanju, niti radionica o pravima i obvezama mladih, ona je sve to.

Tako smo omogućili da ovaj program u vidu predstave mladima komunicira problem iz njihovog svijeta (nama starijima često inenađujuće nepoznat!), na njihovom jeziku, uz njihovu glazbu te im ukazuje i na vlastitu odgovornost. Na njima je da donesu promjene“, obrazlaže Majić. On je u okviru Udruge Breza nedavno pokrenuo i Dramski studio Atelier, gdje se okupljaju mladi akteri spomenute predstave i dalje razvijaju svoje nagnuće prema scenskom progovaranju o problemima koji ih muče. Osobito je zanimljivo što je gledateljima priče „Tko ti je kriv“ interaktivno omogućeno da prekinu predstavu kad scensko nasilje eskalira, čime se na kušnju stavlja česta pasivnost u podnošenju nasilja koje nam je pred očima.

Majić pedagoški i tankoćutno govori o problemu pasivnosti, nametnutom od općeprihvaćenih pravila tzv. odraslog društva:

„ Mladi znaju, ali iz komformizma ne reagiraju na zlostavljanje oko sebe i to moramo promjeniti. Naša sredina ih ne uči tome da se od njih očekuje reakcija, jer zapravo mi nemamo puno povjerenja prema toj populaciji i ne dajemo im puno sloboda.

Od njih se realno očekuje samo da budu tihi kad su u izlascima i da puste starije da sjednu u tramvaju, a zapravo je riječ o specifičnoj, često vrlo kreativnoj populaciji, koja će vrlo uskoro biti temelj razvoja društva, a kojoj nismo dali priliku da iskusi određene odgovornosti.“

Upravo Dramski studio Atelier pod Majićevim vodstvom ima šansu djelovati kao vibrantna platforma srednjoškolske/studentske populacije (čije želje i nadanja u dvostrukoj ulozi publike i aktera, često bivaju zanemarene) i njihovog živog nerobovanja lošim autoritetima. Jednostavnom a poželjnom vizijom Kristijan iznosi svoje nade: „Atelier je zaista bio cilj kojega sam želio ostvariti i sada ću većinu vremena posvetiti tome da ga razvijem u jedan stabilan i održiv projekt kojima punimo prazninu koju imamo u gradu. Volio bih razvijati platformu suradnje s drugim institucijama i omogućiti održivost projekta. Udruga Breza je u njemu prepoznala potencijal i dio svoje strategije razvoja, nadam se da će isto učiniti i subjekti koji mu mogu omogućiti rast i stabilnost. Na mladima svijet ostaje!“