Centar moći

Početkom proljeća 2015. duh ruskog avangardista Daniila Harmsa uselit će na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Predstavom „Harmsijek“ redatelj Mario Kovač svoj će stil vječnog pobunjeničkog dječaka prirodno sljubiti s Harmsovim nemirom. I vjerujem da će, u ovom retro vremenu apsurda (totalno oživljenom u 21. stoljeću), udariti snažan, uzburkan pečat na tkivu grada. Bit će to prvi osječki institucionalni susret s Harmsom, no off-scena već je imala tu čast. Prije trideset godina, u sezoni 1984./85. na zagušljivom stageu Centra mladih Studentskog centra nosio se Harmsov dešperaterski antitotalitarni vodvilj „Elizabeta Bam“. Pogonsko gorivo te male dalekometne produkcije bili su osječki kulterski neimari: redatelj Damir Munitić i producent Branislav Krivokapić, umjetnički voditelj Centra mladih. Nažalost, obojica nisu više na ovom svijetu. Negdje dalje udarnički i tvrdoglavo biju bitke za ljudsko dostojanstvo i disciplinu duha.

Upravo je pod Krivokapićevom umjetničkom vizijom osječki STUC tih osamdesetih godina 20. stoljeća postao vibrantno underground leglo, baza skvoterske lepršavosti i zaumnih umjetničkih bljeskova.

Pod ciglama psihodeličnog zdanja (u kojem je zbog loše izvedene ventilacije uvijek bilo pakleno vruće, neovisno o godišnjem dobu) tada je u redovnim tjednim programima defilirala prva liga jugoslavenske scene – rokeri, slikari, novinari, fotkeri, filmaši, dizajneri, pisci, glumci, performeri… A gradska je, posebno ona mlađa, stvaralačka energija imala osiguran centar moći. Idealnu palubu nosača svojih želja, stvaralačkih sumnji i nepokolebljivosti. I nije to puka nostalgija, nego gola činjenica.

Davor Špišić

Davor Špišić

„U gradu se svakodnevno nešto događalo, a posebno pamtim koncerte u tadašnjoj ‘rupi’ pokraj STUC-a, kazališne predstave i, ono što me posebno oduševljavalo, iznimno živu rock scenu grada. Gosti koji nisu dotad bili u Osijeku, često su ga uspoređivali sa Sarajevom i Novim Sadom, govoreći kako je taj pozitivan duh i mnoštvo događanja, uz ljepotu, ono najbolje što Osijek ima“, s pravom se sjeća novinarka i književnica Željka Živković, koja je to sjećanje i literarizirala u nostalgičnom šarmu romana „Esekerski capriccio“. Živkovićeva nipošto nije za puku zamagljenu nostalgiju, nego iskustva prošlosti predlaže kao koristan transformerski alat: „Moja želja nije da sve opet bude kao u to vrijeme, jer vrijeme donosi mnoge nove i dobre poticaje,  nego da to bude jedan od podsjetnika da se mnogo toga u kulturnom životu grada može napraviti kako bi on bio bolji i sadržajniji.“

O potrebi jednog zajedničkog, interdisciplinarnog kulturnog centra govori i Darko Bošnjak iz agilne inicijative Phonogram: „Kultura se ne razvija samo unutar državnih institucija već postoji alternativna i ulična kultura koja je trenutno puno življa i aktivnija od institucionalizirane kulture, a mislim da joj se ne pridonosi dovoljno pažnje. Prva stvar za koju mislimo da je potrebno gradu je kulturni centar koji bi bio na raspolaganju svim udrugama i organizacijama u svrhu promoviranja i izvršavanja svojih programskih aktivnosti kroz razne radionice, predavanja, prezentacije…“

Podsjećam da je Centar mladih u STUC-u kontinuirano djelovao do prije desetak godina, i uspijevao i u novim društveno-ekonomskim odnosima zadržati izvjesnu stalnost produkcije. Nema, dakle, nikakvog razloga da se sličan kult-centar ne uspostavi i danas. Unatoč, ili baš zbog nje: predatorske pohlepe kapitalističkog žrvnja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s