Alati regeneracije

Ako i titula EPK ne završi na ovdašnjem asfaltu, stremljenje prema klesanju regeneriranog urbanog čeda ne bi smjelo uludo potrošiti gorivo

Hrvatska je poput neke obrnute Dembelije. U 25 godina uspjela je izdegenerirati milijune svojih malih i velikih prednosti. Jedva da postoji neki dosegnuti standard koji u nas nije razbijen u paramparčad. Kao somnabulni mazohisti sve ono dobro iz prošlosti u stanju smo raskućiti, destruirati, pustiti da krepa. Naprotiv, sva nekadašnja zla i plodove mraka, prečesto koristimo kao gorivo sadašnjosti u prečici za budućnost. A od toga kruha nema – ni onog svakodnevnog ni onog ugrađenog u viši cilj.

Zato je divna umna riječ koju u razgovoru za Oskulturu uporno ponavlja kazališna redateljica i znanstvenica Snježana Banović: REGENERACIJA. Tako jednostavna u svojoj esenciji, a složena za nasušnu izgradnju društva, društva koje u izboru između regeneracije i degeneracije često i olako bira ovaj drugi nazadni smjer.

Radeći komparaciju škotskog Glasgowa (destruiranog gospodarstva i depresivnog socijalnog miljea grad je 1990. osvojio titulu Europske prijestolnice kulture) i Osijeka, Banovićeva veli: „Moto Glasgowa bio je ‘Kultura je sve što čini Glasgow onim što on jest’. To u sebi mora pronaći i Osijek. Okrenuti svoje potencijale u specifičnost, jedinstvenost. Prvenstveno pritom osvijestiti svoj položaj na moćnom Dunavu te temeljiti program na okretu prema urbanoj regeneraciji zbog (u ratu i tranziciji) uništenog kulturnog identiteta, a rezultat čega je podijeljeno društvo, niska kvaliteta života, nezaposlenost, besperspektivnost i kolektivna letargija.“ Pažljivo treba čitati podsjećanje na činjenicu (koju nerijetko zaboravljamo) da praktički u osječkom predgrađu teče jedna od žila kucavica Europe, s političkim i socijalnim implikacijama koje nosi u naslijeđu svojih valova. I tako sve do Crnog mora.

Nije li, dakle, budući osječki izvoz regenerirane samosvijesti, već odvajkada trasiran. Treba samo razgrnuti nataloženi dunavsko-dravski mulj koji se udomaćio u prekobrojnim glavama.

Snježana Banović iskustveno primjećuje da je bitan interdisciplinarni udio poglavlja koja se otvaraju u kovanju regeneracijske titule: „Jezgra, kreativni nositelji projekta su razni u raznim gradovima, važan je program koji je moguće implementirati, ali i područja koja se otvaraju u programu – od povijesti i arhitekture preko dizajna, sporta, turizma pa do, naravno, glazbe, kazališta, likovne umjetnosti, književnosti i plesa, sve do gastronomije i mode. Obrazovanje je u temelju mnogih programa toga mega-projekta.“
Banovićeva s pravom razmišlja o vizijama „novog grada“. Ako i titula EPK ne završi na ovdašnjem asfaltu, stremljenje prema klesanju regeneriranog urbanog čeda ne bi smjelo uludo potrošiti gorivo. Ili kako govori modna dizajnerica Lidija Pihler Yuniku, jedna od onih osviještenih udarnica tog novog grada: „Modu ne predstavljaju samo revije i rad dizajnera koji djeluju u Osijeku, modu čine svi stanovnici, a njihova modna osviještenost uvelike doprinosi predstavljanju Osijeka kao jednog od kulturno razvijenih gradova.“

Lidija Pihler, točno ističe da potencijal stečevine Europske prijestolnice kulture, mora u budućem Osijeku ubrizgati potencijal napuštenih prostora i napuštenih a talentiranih pojedinaca.

Samo, za pogone regeneracije, kako Hrvatske tako i njenih polisa, jako je bitno čišćenje jednog drugog, predatorski umućenog mulja: političke šape lebde baš nad svakim srhom intelektualne slobode. „Nedovoljna autonomija kulture, njezina politiziranost i uvezanost u interesnu politiku“, detektira Snježana Banović „gothamovske“ slabosti Osijeka i ostalih hrvatskih gradova. Elem, alati regeneracije ima da se usiju ili nas neće biti. A za titule ćemo lako.