Moderator

Književnik Davor Špišić pažljivo čita sve ovdje objavljene intervjue s dionicima osječke kulture, temeljito analizira njihove stavove, vrijednosne sudove, potencijale, planove i namjere, te pokušava prepoznati njihove međusobne dodirne točke. Uronjen u kompleksnu problematiku osječkog kulturnog naslijeđa i pokušaja modernog umjetničkog iskoraka, Špišić se trudi definirati zajednički sadržaj koji bi eventualno mogao funkcionirati poput vrela što će napajati kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture 2020. O tim sinapsama povremeno ćemo na ovom mjestu čitati u njegovim moderatorskim dnevnicima.

Join the conversation! 4 Comments

  1. Iskreno, moram reći da me žalosti i deprimira činjenica što je na odgovornu funkciju moderatora ove stranice, koja bi trebala služiti kao nekakav početni informativni i promotivni obrazac te javni forum kandidature Osijeka za europsku prijestolnicu kulture 2020., postavljena osoba upitnih karakternih osobina i stručnih kompetencija, koja kao svojevrsni “politički komesar” grada Osijeka sjedi u Kazališnom vijeću osječkog HNK. Na to je mjesto, kao i na poziciju moderatora ove stranice, vjerojatno stigao uz blagoslov osječkoga gradonačelnika, budući da je na svome blogu http://civilka.wordpress.com/ skupljao kredite kod njega, pišući mu panegirike i hvlospjeve. Špišićeve karakterne crte iščitavaju se i kroz njegovu bespogovornu podršku političkom imenovanju novoga/staroga ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, jedinoga u Europi koji je obnašao rukovodeću funkciju na javnom RTV servisu u vrijeme jednopartijskog komunističkog totalitarizma i višestranačke demokracije, što je presedan, no Špišić tvrdi: “Radman ima sve potrebne alate da krene u raščišćavanje ruševina. Zato je odluka Hrvatskog sabora da mu pokloni povjerenje itekako dobra vijest.”!

    Nadalje, općenito govoreći o kulturnim institucijama u Osijeku, nemoguće je pobjeći od činjenice da upravljačka i nadzorna tijela kulturnih institucija popunjava stranački podoban, često i neprofesionalan kadar, jer se stranačka politička podobnost nameće kao ključni kriterij pri odabiru osoba u navedena tijela. To je jasno vidljivo i na primjeru spomenutog Kazališnog vijeća, gdje umjesto struke politički nametnuti predstavnici Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije odlučuju o imenovanju intendanta HNK pa nam se događaju pat pozicije te zastoj kazališnog rada i stagnacija umjetničkog razvoja glavne osječke scene! Stoga bi svakako trebalo ići u smjeru koji je u svome intervjuu na ovoj stranici zacrtao prof. dr. sc. Goran Rem, ističući: “HNK ultimativno cehovski povezati sa slavonskobaranjskim DHK (Društvo hrvatskih književnika, op. a.) i HDP (Hrvatsko društvo pisaca, op. a.), a ne s SDP i HNS ili HDSSB”.

    Isto se vidi i na primjeru Državnog arhiva u Osijeku, spomenutog na ovoj stranici, gdje je na mjesto ravnatelja političkim diktatom ministrice kulture Andreje Zlatar Violić (HNS) 2012. postavljen podobni i nestručni Siniša Bjedov, dotad zaposlenik Gradskog radija, bez ikakvog iskustva rada u arhivskoj struci i sličnoj instituciji. Iako je za spomenuto mjesto proveden natječaj na koji se javio i zaposlenik Državnog arhiva u Osijeku s dugogodišnjim iskustvom u struci i doktoratom iz arhivistike (Dražen Kušen), ta je činjenica zaobiđena prilikom izbora ravnatelja, a ignorirana je i odluka Upravnog suda u Osijeku o nezakonitom imenovanju ravnatelja osječkog Državnog arhiva. Naravno, Bjedov je u međuvremenu “brzinom svjetlosti” doktorirao na osječkom Filozofskom fakultetu 2013. U konačnici, nakon nove sudske odluke kojom je poništeno rješenje Ministarstva kulture o imenovanju Siniše Bjedova na mjesto ravnatelja, imenovana je nova v. d. ravnateljica te se čeka ponovno raspisivanje natječaja i konačni rasplet situacije.

    Ministarstvo kulture i Andrea Zlatar Violić odigrali su ključnu ulogu i u umrtvljivanju, odnosno ukidanju Arheološkog muzeja, još jedne važne kulturne institucije na području grada Osijeka, pripojivši ga Muzeju Slavonije, gdje se na čelnom mjestu također nalazi politički podoban rukovoditelj, no za razliku od donedavnog ravnatelja osječkog Državnog arhiva, ipak zadovoljava određene kriterije stručnosti i iskustva rada u muzejskoj instituciji.

    Gašenje dvaju osječkih kinematografa u gradskom središtu u trenutku proslave stogodišnjice djelovanja posebna je bolna točka osječkog prostora filmske umjetnosti, koji su zaposjeli/izbrisali trodimenzionalni hollywoodski blockbusteri, o čemu je također govorio prof. dr. sc. Goran Rem: “Bez kina nema gradske kulture, a kina nipošto nisu tržničke robnokućne projekcije na obilaznici.” Srećom, Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture ipak su kroz svoj projekt uspjeli obnoviti rad barem jednoga osječkog kina koje prikazuje umjetničke sadržaje i revije europskog filma, no za trajni opstanak istoga potrebno je stvoriti dugoročan model financiranja i preuzimanja dijela vlasničkog udjela od strane Grada Osijeka, te održivog opstanka kroz unošenje obveze pohađanja filmskih sadržaja u nastavu hrvatskoga jezika i književnosti.

    Također, ukidanje stoljetnih željezničkih linija prema Mađarskoj i BIH te prorjeđivanje istih prema hrvatskoj metropoli gura Osijek na kulturnu marginu i u provincijski glib, dok ohrabruju jedino pokušaji razvoja zračnog prometa s inozemstvom (London, Frankfurt?) i ostatkom Republike Hrvatske.

    Dakle, niz navedenih primjera ne pokazuje svijetlu budućnost osječkog kulturnog života, no to kulturno osviještenom pojedincu ne daje za pravo da tone u defetizam, kao ni da se zadovoljava mrvicama koje mu pružaju izabrane političke elite ili politički podobne/nametnute kulturne elite, već mu nameće potrebu umrežavanja te kreiranja konstruktivne intelektualne i aktivističke subverzije prema nametnutim elitama koje trenutno drmaju osječkom kulturom i njezinim institucijama. Rezultat subverzije pritom ne treba promatrati samo kroz eventualni uspjeh u kandidaturi Osijeka za europsku prijestolnicu kulture 2020., već i kroz eventualnu promjenu paradigme funkcioniranja kulturnih institucija i njihovo oslobađanje od okova nestručnosti i političke podobnosti!

    Odgovori
  2. Poštovani, za kulturu dijaloga na blogu Oskultura potrebno je imati ime i prezime, a ne se skrivati iza grudobrana anonimnosti. O temeljnim problemima i perspektivama osječke kulture možemo razgovarati i raspravljati samo ukoliko svatko od sugovornika poštuje taj minimum pristojnosti – govoriti u vlastito ime i preuzeti odgovornost za vlastite stavove. No, Vaš krnji doprinos nećemo obrisati kako bi i ostali čitatelji imali mogućnost vidjeti u kakvom nam je stanju kultura dijaloga, pa nažalost i kultura dijaloga o kulturi.
    Ukoliko iskreno želite sudjelovati, izvolite to i dokazati.

    Maja Celing Celić, administratorica

    Odgovori
  3. Poštovana, jedna od prednosti/mana mrežne komunikacije upravo je ta što u pravilu omogućava anonimnost njezinih sudionika, posebice kada izrijekom nigdje nije istaknuta potreba ili nužnost isticanja imena i prezimena.

    Osim toga, jeste li se možda sami pokušali zapitati čemu taj „grudobran anonimnosti“? Nije li ta kategorija iskorištena u ovom slučaju upravo iz praktičnih razloga, kako se autor ne bi morao pribojavati eventualnih posljedica, odnosno utjecaja i pritisaka prozvane elite na položaj sebe i svojih bližnjih, zbog iskrenih i oštrih izrečenih stavova?

    Dakle, ukoliko ste spremni, pokušajte se usredotočiti na samu iznesenu kritiku, odnosno eventualni demantij dijela izrečenog sadržaja, a ne na identificiranje i lociranje autora kritike.

    Odgovori
  4. Dobar pokušaj! Ne, anonimnost definitivno nije prednost. Inače bismo brzo završili u kaosu. Hvala Vam na doprinosu.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s