Vladimir Rismondo

Vladimir Rismondo, doc. dr. sc. Vladimir Rismondo, docent, predsjednik Katedre za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku

Doc. dr. sc. Vladimir Rismondo, docent, predsjednik Katedre za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku

Nužno je stvarati zajedničke platforme među institucijama, ali te platforme bi morale biti mnogo šire od onih nacionalnih

* Koja je osječka kulturna raznolikost, a koja može presuditi u dobivanju titule Europske prijestolnice kulture?

– Što se procesa dobivanja titule Europske prijestolnice kulture tiče, poznajemo šest kriterija od kojih su najvažniji dugoročna strategija kulturnog razvoja i europska dimenzija te strategije. Prvi kriterij pretpostavlja postojanje funkcionalno održivog razvojnog plana, a drugi se tiče načina na koji se grad-kandidat pozicionira u širem regionalnom, a preporučljivo nadnacionalnom kontekstu. Jednostavnije rečeno, prvi kriterij podrazumijeva zamisao što želite biti u budućnosti, dok drugi kriterij uključuje povijesne i sadašnje razloge za vaše buduće aspiracije. Još jednostavnije: prvi kriterij svodi se na viziju, a drugi na pitanje zašto bi ta vizija morala biti relevantna za Europu kao takvu. Ovdje bih kao Dalmatinac parafrazirao Enza Bettizu koji je – pišući o splitskoj kuhinji – kazao da bi ona po sebi bila irelevantna kad ne bi bila odrazom povijesnih silnica koje su redom u Dalmaciju dovodile Venecijance, Austrijance, Francuze, Turke… To je europski relevantan podatak, a ne činjenica da u Splitu imate popularni festival tehno-glazbe na koji svakog ljeta dolazi gomila mladih iz Europe i svijeta. Odavde, pak, izvodite ideju o Splitu kao europskom raskrižju kultura (i to ne bilo kojih, nego baš tih koje sam gore naveo…), pa kroz istu ideju čitate i identitet Dioklecijanove palače, odnos klasične kulture i klasicističkih kulturnih kodova… Isto se može reći za svako mjesto na ovome svijetu.

Dovoljno je, dakle, pogledati kulinarsku ponudu Osijeka i njegove šire okolice, usporediti ju s ponudama najbližeg, a možda i ne tako bliskog susjedstva, pa ćete vidjeti po čemu je i za koga konkretno Osijek europski relevantno mjesto.

To se, dakako, tiče jednog dijela naslijeđa, a isti postupak možete ponoviti i s, recimo, autohtonom arhitekturom, pa pogledati tko sve još koristi slične materijale, konstrukcijske principe… Rezultati ovih ispitivanja najčešće su jako zanimljivi, a otkrivaju nešto što je grčki urbanist Konstantinos Doxiades nazivao mrežama, te ih suprotstavljao ljuskama: mreže su teško promjenljive povijesne silnice koje upravljaju našim odlukama (i mahom se odvijaju na širokoj, pan-europskoj skali), a ljuske su vazda promjenljivi materijalni odrazi naših odluka. Konačno moram reći i da se rezultati ovakvih – načelno kulturoloških – ispitivanja ne moraju nužno svidjeti svima, a pogotovo ne gledamo li ih kroz prizmu dnevne politike.  Na kraju, ali ne i posljednje, vizija onoga što želite biti u budućnosti iznimno je važna.

Većina europskih kulturnih prijestolnica koristila je titulu (a s njom i europske fondove) da bi stvorila funkcionalno održivi kulturni identitet za budućnost.

To je podrazumijevalo i gradnju javnih plastika, odnosno institucija putem kojih se revitalizira ili čak mijenja urbani krajolik koji se prilagođava pretpostavljenoj budućnosti. Pogledamo li što je u tom smislu učinio belgijski grad Mons kao ovogodišnje europsko kulturno središte, svima postaje jasno koliki su mogući dosezi i potencijali jednog takvog projekta.

* Je li osječki potencijal dovoljno iskorišten?

– Na pitanje je li kulturni potencijal Osijeka i njegove regije iskorišten mogao bih odgovoriti krajnje cinično, ali samo kad ne bih bio svjestan prošlosti ovih prostora unazad četvrt stoljeća. Ovdje ne govorim isključivo  o ratnim zbivanjima, nego o cjelokupnoj promjeni komunikacijskog, demografskog, političkog i  gospodarskog konteksta koju su pretrpjeli prostori na kojima živimo. Kulturne potencijale je moguće koristiti ukoliko je jasan njihov širi kontekst (što, svidjelo se to nama ili ne, aktualizira vulgarno marksističku ideju o kulturi kao nadgradnji), a on je u našem slučaju postavljen tranzicijski, nesigurno, s vrlo upitnim izvorima financiranja, još upitnijim ingerencijama, te, bojim se, potpunim nedostatkom društveno prihvaćenih krajnjih ciljeva.

U svemu tome se – bar iz moje perspektive gledano, pri čemu postoji i prilično velika mogućnost da griješim – Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku nameće kao jedan od najvažnijih resursa kulturnih potencijala regije.

Ono je baš u spomenutom tranzicijskom periodu naraslo, te značajem praktički nadjačalo vlastiti regionalni kontekst. Mogućnost da baš Sveučilište postane izvorom novih komunikacijskih silnica čini se primamljiva, ali od svega neće biti ništa ukoliko moji studenti (ovdje govorim isključivo o studiju na Odjelu za kulturologiju) budu veselo i hrpimice odlazili na semestar ili dva u Portugal, a da Portugalci pritom ne dobivaju potrebu uzvratiti posjet. Prije par godina sam, doduše, na razmjeni imao nekoliko studentica iz Poljske, ali radi se o premalom uzorku. Možda je na drugim sastavnicama Sveučilišta bolja situacija, ali suština onoga što želim reći leži u činjenici da bi Sveučilište J.J.Strossmayera moralo postati međunarodno prepoznatljivo (bar u kontekstu šire regije), te, kao takvo, stjecište komunikacijskih potencijala, a s njima i kulturnih projekata koji objedinjavaju najrazličitije struke i institucije. Primjera radi, moj agilni student Darko Mrkonjić (inače turistički vodič po zanimanju) već duže vrijeme pokušava uspostaviti projekt etno-sela koji bi zapravo mogao biti integrativan za više sastavnica Sveučilišta, više institucija, pa i za samu regiju.

* Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Mislim da je nepostojanje zajedničkih ciljeva – bez obzira na regionalnu, političku ili generacijsku pripadnost – temeljni problem hrvatskog društva u cjelini. Povjesničar Bibo Istvan je to pojasnio povijesno zakašnjelim prevladavanjem feudalizma – koji se u Zapadnoj Europi rano počeo pretakati u slobodarske tradicije i tzv. „integraciju odozdo“ koja preferira društvo i njegove stvarne, svakodnevne potrebe u odnosu na državu – što je, pak, Srednju Europu značajno usporilo u njezinom društvenom razvoju. Na ovim smo područjima zato uvijek imali probleme vezane uz diversifikaciju različitih staleških, jezičnih, gospodarskih  i tko zna kojih interesa, garniranu prigodnim mitovima. Dovoljno je samo ovlaš pogledati povijest hrvatske političke misli pa ćete razumjeti o čemu govorim; puna je razmimoilaženja oko temeljnih pitanja, a onda i mitova koji prikrivaju ta razmimoilaženja. Kako mit nikada nije  stvarni integracijski faktor (nego je to neki funkcionalno dokazivi proces koji većem broju članova zajednice donosi korist sada i ovdje) ispada kako – barem zasad, i ne računajući ratnu ugrozu – nismo pokazali sposobnost određivanja bilo kakvih strateških ciljeva koji bi bili relevantni za hrvatsko društvo kao takvo. Tu ne treba biti naročito pametan. Dovoljno je razmisliti koji projekti se mogu dugoročno obnavljati, razvijati i pritom mijenjati sami iz sebe, te djelovati integrativno, pa ih onda proglasiti značajnima.

Govoreći o kulturi, rado bih se vratio na projekt etno-sela Darka Mrkonjića: tradicijski zanati koji bi se tamo proučavali nisu važni zbog tradicije kao takve, nego zbog njezine uključivosti u suvremene potrebe.

Recimo da u okviru takvog projekta imate kovačnicu i kovača koji se služi određenim vještinama. U tom slučaju nekoliko puta godišnje organizirate umjetničku kiparsku koloniju (međunarodnu, jasno!) koja se bazira na starim kovačkim tehnikama: suvremena skulptura, dakle, postaje generator očuvanja, pa čak i dodatnog razvijanja baštine. Na taj se način iz baštine stvara nova vrijednost. To je važno. Ovdje bih rekao nešto samo naoko skandalozno: baština nikome ne koristi ukoliko je svedena na svetu kravu koju treba čuvati kao takvu, zbog njezine mitske vrijednosti, te ukoliko ste pod prijetnjom izopćenja taknete li u njezin identitet. Najbolji način da baštinu sačuvate je da ju nekako funkcionalizirate u sadašnjosti.  Nemate pojma koliko bi ljudi izvana došlo prisustvovati događajima poput kovačke kiparske radionice (i platiti za to !), i to samo zato jer se radi o znanjima koja su  mahom zaboravljena i zato izgubljena za funkcionalizaciju u sadašnjosti. Negdje na istom tragu vidim i mogućnost uspostavljanja  suradnje među kulturnim institucijama. Takva je suradnja posve besmislena ukoliko ne stvara novu vrijednost, te ukoliko se bazira na „integraciji odozgo“, od strane grada, županije, ministarstva…

Kulturne institucije same moraju prepoznati projekte koji će ih integrirati i povezati njihove djelatnosti, a, valja priznati, to nije jednostavno. Tek tu bismo mogli govoriti o jasno definiranoj kulturnoj politici.

Sve dok do takvog prepoznavanja ne dođe, ne možete očekivati čak niti elementarnu suradnju među institucijama, ali, ponavljam, prepoznavanje mora doći „iz baze“, iz suvremene svakodnevice i djelatnosti tih istih institucija…. Pritisnuto nedostatkom novca, nadležno ministarstvo (prilično nespretno) pokušava prisiliti institucije u kulturi da se posvete marketinškim aspektima svojih djelatnosti, što je načelno dobro jer zapravo od institucija traži da kao funkcionalne jedinice izađu na tržište, odnosno da se okrenu prema svakodnevici i stvore zajedničku platformu nastupanja na tom istom tržištu. No, to je i loše iz bar dva razloga. Naime, neki je dan u „Jutarnjem listu“  izašla oštra kritika novog Zakona o muzejima uvaženog kolege  Zvonka Makovića koji lijepo podcrtava oba razloga. Prvi je taj što su kulturne institucije zapravo institucije  općeg društvenog značaja; one se bave, dakle, stvarima koje se teško mogu nazvati tržišno zanimljivima, ali je njihova uloga (kao čuvara i oblikovatelja svijesti jednog društva o sebi samom) svejedno važna. Bacite ih na tržište i one će prije ili poslije početi raditi isključivo ono što je tržišno isplativo. A to nipošto nije ono zašto postoje. Drugo što Maković točno apostrofira je samo tržište: kako očekivati da institucija poput muzeja djeluje tržišno kad tržišta nema? Propadaju čitave gospodarske grane, a netko očekuje da muzeji budu samoodrživi! Ovdje bih mogao dodati nešto što Maković možda nije napisao, ali čega svi mi koji radimo u znanosti, umjetnosti i kulturi sve brže postajemo  svjesni, te što se zbog prevladavajućih društvenih mitova ne smije javno reći. Ili bar to morate govoriti u pola glasa…

Radi se o činjenici da je Hrvatska kao takva daleko premalo tržište za bilo što, a pogotovo za vlastitu kulturnu poputninu. Gospodarstvenici su to  davno shvatili pa su krenuli u ekspanziju koja je – evo opet tog mrskog termina! – regionalno usmjerena. Takva je jer samo takva može biti.

Isto vrijedi i za naše kulturne, odnosno znanstvene institucije. One su prevelike i preskupe za neposredni kontekst u kojemu djeluju pa će zbog vlastitog opstanka vrlo brzo morati krenuti u ekspanziju. Kamo? Samo tamo gdje vaše projekte razumiju, odnosno gdje mogu biti spremni na suradnju i sufinanciranje, a to je – pogađate već – neposredno regionalno okruženje od Austrije do Bugarske. Dakle, u odgovoru na Vaše pitanje, ja doista mislim da je nužno stvarati zajedničke platforme među institucijama, ali te platforme bi morale biti mnogo šire od onih nacionalnih. Napominjem da se moj odgovor ne mora svidjeti, ali, kao što je netko već davno primijetio, „ako nam se realnost ne sviđa, utoliko gore po realnost“.

* Na čemu bi se morao graditi kulturni identitet Osijeka?  Kako kulturni identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Arhitekti i urbanisti vole govoriti o nečemu što se zove „slika grada“, a to je prepoznatljivi obris gradskog tkiva koje se vidi s neke točke. To je zapravo ono što se u slikarstvu naziva vedutom. Postoji li kulturno-identitetska veduta Osijeka? Na čemu bi se ona morala temeljiti? Takve imaginarne ili strogo pojmovne vedute mogu biti posljedicom samo dvije vrste procesa. Prva je funkcionalna, pa imate identitet koji proizlazi iz nečega što određuje (ili je povijesno određivalo) vašu egzistenciju. Druga je marketinška, a tiče se identiteta koji se nameće i prema potrebi mijenja putem masovnih medija. U mnogim slučajevima dolazi do poklapanja tih dvaju identiteta, a valjda najpoznatiji primjer je onaj Venecije. Ipak, razlika Venecije i Osijeka je jasna jer talijanski grad već dugo živi od turizma (i samo turizma), dok se Osijek još uvijek bori da bude grad.

Karikiram li situaciju, Venecija je jasno prepoznatljiva s pozicije identiteta zato jer je svedena na kulisu (vedutu) grada, a Osijek je još uvijek grad pa nema svoju kulisu.

U srednjem vijeku su gradovi bili viševalentni i to ih je (bar u načelu) određivalo kao istovremena središta crkvene, javne i gospodarske djelatnosti. Suština grada sastojala se u toj polivalentnosti za razliku od ruralnih naseobina koje su po definiciji jednovalentne. E sad, jasno je kako ta idealna slika nije uvijek, pa ni najčešće održiva, te dolazi do gospodarskih ili drugih preciziranja identiteta:  Brugge se već u 13.st. specijalizira za proizvodnju i trgovinu tkaninama, a Limoges od kraja 18.st. ide prema proizvodnji porculana. Sve to mogu biti (a najčešće i jesu) osnove stvaranja kulturoloških i marketinških „vedutiranja“ pojedinih mjesta, no ključ cijele stvari leži u činjenici da ste se u jednom povijesnom trenutku odlučili specijalizirati, te sada zapravo i nemate drugog izbora u auto-identifikaciji. Što danas mogu biti Lourdes ili Međugorje, ako ne središta masovnog, internacionalno raširenog vjerskog turizma iz čega proizlaze i njihove identitetske vrijednosti? Takva brendiranja moguća su, ipak, u situacijama koje su funkcionalno izvedene iz veza povijesti i sadašnjosti:  prva marijanska ukazanja u Lourdesu dogodila su se sredinom 19.st. a mjesto i danas živi od njih, dok „Royal-Limoges“ porculan još uvijek spada u prepoznatljive francuske proizvode. Volio bih da Osijek (ili bilo koji veći grad u Hrvatskoj)  ima takav jasan identitet, koji se izvodi iz povijesnih okolnosti, ali (s izuzetkom možda, samo možda, Varažnina) bojim se da ga nije moguće naći.

Stoga – bar u slučaju Osijeka – nema druge nego se osloniti na marketing i masovne medije, te stvoriti reklamnu vedutu koju želite u budućnosti.

Ranije sam već napomenuo da grad sa širim okruženjem u kontekstu kulture ima specijalizacijskih potencijala u kontekstu Sveučilišta J.J.Strossmayera, a tome bih dodao još i etnološke, te gastronomske potencijale koji se dadu iskoristiti stvaranjem pratećih, lokalnih, manjih i mobilnih  industrija, odnosno obiteljskih poduzetništva. Sve ostalo, bojim se, već ima netko drugi, i to jeftinije, odnosno ranije „vedutirano“, što znači uključeno u sustav autorskih prava. Problem autorskih prava daleko je značajniji nego sto uobičajeno vjerujemo, a pogotovo u kontekstu kulturnog identificiranja. Naime, autorska su prava izravni derivat liberalno shvaćenog prava na individualizirano vlasništvo, a, kako u liberalno-kapitalističkom sustavu doslovno sve može postati privatnom (ili drugačije individualiziranom) svojinom, to se može odnositi i na kulturnu baštinu.  Drugačije rečeno, nešto nije vaše zato jer su se vaši otac i djed rodili u kulturnom kontekstu toga nečega, nego je nešto vaše ako imate potvrdu o vlasništvu ili autorskim  pravima. Karikiram li situaciju u cilju veće jasnoće, barokne fortifikacije poput osječke Tvrde ili petrovaradinskog kompleksa utvrda  možda se  nalaze u Hrvatskoj i Srbiji, ali spadaju u šire habsburške napore za protuturskim utvrđivanjem Slavonije i Srijema tijekom 18. st. Zamislite da Austrijanci sutra ustvrde kako je to relevantan podatak za pitanja vezana uz intelektualno vlasništvo nad tim objektima, pa svaka grupa turista koja zađe u osječku Tvrdu mora platiti određenu sumu novca u ime toga vlasništva austrijskom patentnom zavodu. Jasno je da sam situaciju  karikirao do besmisla, ali nemojte vjerovati da se autorska prava ne mogu izroditi u karikaturalnom pravcu. Mogu, mogu… a po svoj prilici i hoće.

Zato je pitanje na čemu temeljimo kulturni identitet grada Osijeka nužno vezano i uz ono što sutra ili već danas želimo zaštititi.

Na istome mjestu se ponovo vraćamo regionalno impostiranim problemima. Naime, nedavne razmirice  s neposrednim susjedima oko, recimo, istarske sorte vina Teran jasno pokazuje da se malo što – a što je istinski značajno – može registrirati bez transgranične suradnje. U slučaju Terana bila je nužna suradnja s Talijanima i Slovencima s kojima dijelite Istru, zemlju, vino, zrak, more, pa čak i iste psovke na raznim jezicima. To je jednostavno tako, a podsjeća me na dugu ruku Klemensa von Metternicha.  Toga gospodina obično spominjemo po zlu, represiji i uspostavi policijskog aparata u austrijskim zemljama, a sve nakon pada Napoleona. Manje je poznato da je isti gospodin 1820. godine napisao jedan oblik memoara u formi političkog testamenta, a u kojemu je Napoleona optužio za politički terorizam. Pritom je izrazio uvjerenje da su upravo regije (lokalne zajednice koje je Napoleon u ime ideala nacionalne države nemilice uništavao) koje se organski razvijaju kroz vrijeme, jedini stvarni  okviri unutar kojih se formiraju ljudski  identiteti. Kad bi siroti knez Metteernich mogao vidjeti dosege svojih uvjerenja – umotane u koncepte autorskih prava koja razotkrivaju stvarnu prirodu kulturnih povijesti – mislim da bi umro od smijeha. Suvremena Europa, dakle, u tom smislu polako postaje bliža  Metternichu nego Napoleonu, a ako joj išta dođe glave bit će to baš napoleonovska stečevina nacionalnih identiteta, te s njima vezanim interesima. Konačno, ideje poput one o europskim prijestolnicama kulture zapravo se baziraju na mettrnichovskim trans-europskim vezama među pojedinim regijama, a koje su nastajale polako, kroz vrijeme, čineći organske cjeline, te s njima povezanim identitetima. Ovime sam – čini mi se – odgovorio i na Vaše slijedeće pitanje, odnosno ono koje se tiče promicanja kulturnog identiteta na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama. Jednostavno, dakle, pogledate vlastitu povijest (te s njom vezane identitete koji su u slučaju Osijeka izrazito austro-ugarski, te određeni povijesnom austro-njemačkom ekspanzijom na istok i jug Europe). Tu bi samo trebalo dodati da sam proces promicanja identiteta danas traži kontinuiranu medijsku kampanju usmjerenu na mjesta koja smatrate važnima. Uzor takvih kampanja su dugotrajni korporacijski projekti poput onih telekomunikacijskih kompanija ili proizvođača piva. Pokušajte, lijepo molim, zamisliti ovcu Gregora (ili nekog sličnog) angažiranu na promociji osječkog kulturnog identiteta (a sve na prostoru od Beča i Bratislave, preko Budimpešte, pa sve do Novog Sada s jedne, te Sarajeva s druge strane), i to u onoj mjeri u kojoj isto runjavo stvorenje reklamira povoljne telefonske tarife. To košta, čak stravično košta, ali, tržište je pokazalo, donosi rezultate.  Konačno, ovca Gregor angažirana je na promociji već postojećeg proizvoda kojemu samo treba dati identitet.

Osijeku, pak, treba identitet od kojega tek treba napraviti proizvod…

* U čemu vidite prednosti dobivanja titule Europske prijestolnice kulture? Koje infrastrukturne projekte treba graditi u Osijeku?   
– Prednosti dobivanja titule Europske prijestolnice kulture zapravo su teško mjerljive. Gledamo li samo financijske pokazatelje… dakle to je zanimljivo: u počecima je europsko potpomaganje izabranih gradova bilo relativno slabo i ovisilo je ponajprije o gradskim, odnosno nacionalnim sredstvima. Sredstva europskih fondova svodila su se na otprilike  500,000 eura, od čega je 125,000 išlo na pripreme, a 375,000 na implementaciju događaja.  Godine 2004. poručena je studija koja je pokazala  kako je između 1995. i  2004. samo 1.5%  svih troškova bilo pokriveno europskim fondovima. U međuvremenu je taj iznos prilično porastao, a mislim kako je danas jedino ograničenje  sadržano u činjenici da europski fondovi smiju pokrivati do 60%  ukupnih troškova. Kako god postavili stvari, ukupni troškovi godišnjeg udomljavanja takve titule već 2004. godine dosezali su nešto manje od 300 milijuna eura od čega ipak najčešće veći dio dolazi iz nacionalnih, gradskih i privatnih izvora. O količini novca koja je danas u opticaju bolje je ne nagađati.  Nisam siguran je li itko ikada potegnuo svih 60% iz europskih fondova, ali ja tu ipak nisam najsigurniji izvor. Jasno, odavde treba postaviti pitanje čemu onda uopće jedna takva kandidatura?

Prije svega bih istaknuo kako je kandidatura posebno popularna među bivšim industrijskim gradovima srednje veličine. Radi se o destinacijama koje pokušavaju razviti kulturni turizam kao metodu regeneracije urbanog tkiva.

Još 1990. godine Glasgow je bio proglašen kulturnom prijestolnicom, i to ne kao nacionalni ili otprije etablirani kulturni centar, već  zbog dugoročnog planiranja identiteta grada u vidu nove kulturne destinacije, a što bi u doglednom vremenu rezultiralo stvaranjem novih radnih mjesta. To se i dogodilo, pri čemu je temeljni cilj bio redizajniranje identiteta grada: industrijska proizvodnja preobrazila se  u djelatnosti bazirane na uslugama i potrošnji.  Gradovi poput Antwerpena, Soluna, Bergena, Reikjavika, Rotterdama, Porta, Genove ili Lilla sudjelovali su u projektu Europske prijestolnice kulture s doslovno identičnim ciljevima, a to je, čini mi se, i jedini funkcionalni razlog zbog kojeg bi se Osijek mogao upustiti u istu avanturu. E sad, može li Osijek polučiti efekte koje je polučio belgijski Mons za ovu godinu?  Tamo se navodno tijekom godine u široj regiji očekuje petstotinjak različitih projekata koji su na ovaj ili onaj način potaknuti kandidaturom, a među njima su svakako svjetski prepoznatljivi projekti poput nove željezničke stanice koju projektira Santiago Calatrava, odnosno projekt velike Van Goghove izložbe. Zamislite, dakle, Osijek koji dobiva veliku javnu plastiku, rad nekoga poput Calatrave… doduše, već vidim bijesne proteste strukovnog udruženja arhitekata koji tipično provincijski urlaju kako je to jedinstvena prilika da se hrvatska arhitektonska misao predstavi svijetu (pa zašto nam onda treba stranac?), ne razmišljajući pritom da ekskurzije studenata arhitekture – koji će u godinama koje dolaze hodočastiti u Mons – ni u ludilu ne bi dolazile zbog nekog belgijskog arhitekta, ali bi za Calatravu potegnule do kraja svijeta. Usput rečeno, samo na tu stanicu Mons kani na kraju ulupati 155 milijuna eura, pa onda možete zamisliti o kojem se redu veličina radi u kontekstu sveukupnih troškova kandidature. Ali, ne zaboravimo, sve se to mora višestruko vratiti.  I još malo o raznim „calatravama“. Naime, Zagreb je tijekom gradnje Muzeja suvremene umjetnosti imao jedinstvenu priliku dobiti izvanserijsku arhitekturu. Nije ju dobio, a rezultat je… dobro znamo koji. Tišinu i prazninu u muzeju možete sjeći škarama. Pritom ne želim reći da je sadašnja zgrada loša, niti da ljudi koji tamo rade ne znaju svoj posao. Stručnjaci bi rekli da je autor zgrade MSU-a – inače cijenjeni hrvatski arhitekt – sagradio dobru kuću, ali ovdje se uopće ne radi o dobroj ili lošoj arhitekturi. Da je Zagreb dovukao nekog „calatravu“ ili neku „zahu hadid“ za taj faraonski projekt, cijela bi stvar po svoj prilici koštala isto, a vratari muzeja danas bi morali braniti ulaz pred rijekama posjetitelja koji dolaze samo zbog arhitekture. O izložbama koje bi se tamo zavrtjele (ponovo kao posljedica dobrog glasa o „ludoj arhitekturi“) ne želim trošiti riječi. To je valjda samorazumljivo. Pouka Guggenheimovog muzeja u Bilbaou na ovim prostorima nakon skoro dvadeset godina još nije shvaćena, pa ću ju rado ponoviti za neupućene. Naime, arhitektura Frenka Gehryja  postala je zamašnjakom lokalne baskijske ekonomije. Do 1997. godine – kad je Gehryjeva zgrada otvorena za javnost – Bilbao je godišnje posjećivalo nekih 100,000 posjetitelja, da bi danas taj broj narastao na oko milijun, i to unatoč ekonomskoj krizi. Baskijski se ekonomski „boom“ u ekonomskim udžbenicima otada naziva „Bilbao efektom“, a teško je vjerovati da svi ti putnici namjernici dolaze zbog lokalnog nogometnog kluba. Bit će da je nešto i u Gehryjevoj zgradi. Isto to treba Osijeku, pa makar i kao posljedica kandidature za Europsku prijestolnicu kulture.

Samo jedan veličanstven kulturni projekt može postati zamašnjakom cijele industrije, pa se slijedom toga u najkraćem vremenskom roku isplatiti i nastaviti zarađivati.

Jasno, tu treba paziti o kojem se projektu radi jer – tek da navedem primjer s efektima upravo suprotnim onom iz Bilbaoa – fantastična sportska arhitektura podignuta 2004. godine za potrebe Olimpijskih igara u Ateni danas je velikim dijelom u stanju raspada. Ovim ujedno odgovaram i na Vaše slijedeće pitanje, odnosno koje infrastrukturne projekte treba graditi u Osijeku? Odgovor je jednostavan, i treba ga tražiti ponovo u Bilbaou. Jer, sama zgrada Fondacije Guggenheim daleko je prevelika i preskupa, ne samo za Fondaciju, ne samo za Bilbao, već za cijelu baskijsku regiju i državu Španjolsku u cjelini.  Projekt funkcionira sve dok poput magneta privlači turiste, a turisti dolaze vidjeti Gehryja i ono što njegovo remekdjelo skriva, a što je relevantno za posjetitelje iz cijelog svijeta. Hrvatska je – baš poput Španjolske – turistička zemlja (barem ljeti), pa doista ne vidim razloga da se posjetitelje s mora čarterom ne dovlači u Osijek (kao što ih se na najrazličitije načine dovlači u Bilbao) na specifične i rijetke ljetne (ili zimske)  kurseve koje organizira Sveučilište, u razgledavanje nekoliko izvanserijskih arhitektonskih projekata (koji su u međuvremenu podignuti u Osijeku), na radionice eksperimentalne arheologije oko Vučedola, ili pak na iznimne izložbene projekte koje treba dovesti u Osijek. Sjećam se – kad već govorimo o tome – kako je pokojna ravnateljica Galerije „Klovićevi dvori“ Marina Viculin u Zagreb doslovno dovukla Picassovu izložbu, pa je od strane dijela kulturne javnosti bila napadnuta zbog troškova. Ispostavilo se da je izložba izravno zaradila preko 4,5 milijuna kuna od ulaznica i popratnih materijala, a da pritom nitko nije izračunao neizravne financijske efekte za Grad Zagreb. Bilo ih je barem upola onoliko koliko i onih izravnih. Konačno, da se vratimo Osijeku, veliko blago cijele regije (i to vrlo široko shvaćene regije) su rijeke koje pretpostavljaju specifičan način života, arhitekturu, način gradnje brodova (a posebno čamaca), i tako dalje.

Život uz rijeke može biti „lajtmotiv“ čitavom nizu infrastrukturnih etno-projekata koji imaju izvod ne u mitskoj prošlosti već u funkcionalnim aspektima sadašnjosti: suvremena arhitektura, primjerice, može štošta naučiti od one tradicijske…

Najposlije, ti se projekti moraju osmisliti sa susjednim zemljama, i to jednostavno zato jer previše koštaju, tiču se svih dionika u tokovima istih rijeka, a mogu donijeti koristi ponovo svima.

* Navedite jedan temeljni problem osječke kulture.

– Mislim da ne postoji jedan temeljni problem osječke kulture, baš kao ni one zagrebačke ili splitske. Ima ih, nesumnjivo je, više, a nižu se redom od promjene gospodarskih uvjeta u kojima kultura djeluje (pa se očekuje da i kulturne institucije funkcioniraju tržišno, o čemu sam već nešto natuknuo ranije), pa sve do suvremenih sredstava komunikacije koja mijenjaju i redefiniraju što kultura za nas doista jest. Primjera radi, sjećam se kompozitora Ive Maleca koji je jednom držao predavanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te tom prilikom rekao da je njegova generacija naprosto morala emigrirati na Zapad jer su joj trebale informacije. Doista, čovjek se rodio 1925. a 1959. godine odselio je u Francusku gdje je kasnije dobio i državljanstvo. Međutim, Malec je – obraćajući se nama u publici – rekao da mi ne trebamo ići nikamo jer  su nam informacije dostupne. I to je kazao tijekom (čini mi se) devedesetih godina prošlog stoljeća kad Internet nije bio ni približno ovako prokrvljen kroz društveno tkivo u Hrvatskoj. Što je problem? Evo primjera. Prije par godina je u Parizu bila postavljena izložba Claudea Moneta, te se u elektroničkoj poputnini manifestacije našla i web-stranica na kojoj ste mogli razgledavati različite aspekte Monetovih slika. Dakle, u muzeju vas nikada ne bi pustili tako blizu slici kao što ste joj mogli prići virtualno, odnosno preko računalnog ekrana. Niti u fizičkom prostoru možete takvom brzinom doći do relevantnih informacija koje se trenutačno nude na webu. Takve su se stranice u međuvremenu namnožile, a postoji i projekt Internetske muzealizacije svjetske muzejske građe. On je još u povojima, ali, vidjet ćete, za koju godinu će doslovno sve biti na mreži. O tome da praktički čitav fundus Dresdenske galerije umjetnina možete vidjeti na domeni „Second life“, te ga razgledavati u okvirima virtualne simulacije trodimenzionalnog prostora, ne želim ni govoriti. Još jednom: što je temeljni problem, ako ga ima?

Problem je (barem iz moje perspektive, pri čemu ponovo ostavljam mogućnost da griješim) upravo u činjenici da su nam sve informacije (bar potencijalno) dostupne, ali se osječka i sveukupno hrvatska kultura ne snalazi u svijetu informacijskih mreža.

Znamo li da je jedna Susan Hazan još devedesetih godina prošlog stoljeća ispred Izraelskog muzeja u Jeruzalemu pokrenula niz projekata vezanih uz probleme izbora i kontekstualiziranja informacija, te uz interaktivnu virtualnu edukaciju i virtualnu egzistenciju kulturnog naslijeđa na WWW-u, onda mislim da je temeljni problem hrvatske kulture nerazumijevanje značenja takvih poduhvata. Danas, naime, niste u situaciji da imate premalo, nego previše informacija, pa ne znate kako ih birati i kontekstualizirati. Pogotovo – ako ste Hrvat – ne znate kako kontekstualizirati svoje informacije da postanu relevantne nekome na Novom Zelandu. Ovdje su u punoj mjeri iskrsnule i sve (dosad relativno prikrivene) razlike između tzv. „realnih“ i humanističkih znanosti što se posredno reflektira na kulturu kao takvu: biokemičaru je dovoljno objaviti članak koji udovoljava recenzentskim zahtjevima, pa njegov rad automatski ulazi u relevantne svjetske baze podataka. Odatle i podaci o citatnosti koji Vas rangiraju kao znanstvenika. S druge strane, bez potrebe da nekoga vrijeđam na osnovama struke ili interesa, ali koga zanima članak pod hipotetskim naslovom „Još o fibuli br. 2345-OC-21 iz starohrvatskog grobišta u Prknu kod Knina“? Takva je informacija nesumnjivo važna, ali za mali broj istraživača – o laicima da ne govorimo – a 99% njih ponovo dolazi iz najbližeg regionalnog okruženja.  Da ne bude zabune, ovo govorim kao netko tko je između ostalog  studirao i humanističke znanosti i tko je zgrožen izjavom jednog starijeg kolege kako je normalno da se hrvatski humanistički znanstvenici pretežno bave lokalnim temama. Nije normalno! Ili barem nije samo to normalno. Također nije normalno da u trenutku kad želim doktorirati na Poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu moram birati temu lokalne baštine (što se doista i dogodilo prije petnaestak godina), a ne općeteorijsku temu koja bi možda zanimala i kolegu s Novog Zelanda. Karikiram li još malo, tko bi znao za Slavoja Žižeka da se bavi, recimo, „filozofijskim aspektima ženidbenih običaja općine Rače – Fram kod Maribora“? Ako, dakle, išta treba prepoznati kao temeljni problem osječke, slavonske ili hrvatske kulture, onda je to upravo to: kako izaći iz uskih regionalnih okvira i vlastite  informacije filtrirati, te kontekstualizirati na način da postanu važne raznim „Novozelanđanima“. Jer, za razliku od Ive Maleca sredinom prošlog stoljeća, zahvaljujući novim tehnologijama Vi već jeste u Parizu. I ne samo u Parizu nego i na Novom Zelandu. Nadalje, i s tim u vezi, sveučilišta u svijetu masovno prelaze na virtualne oblike nastave (koji eksponencijalno povećavaju broj studenata, ali i mogućnost naplate znanja),  muzeji se s jednakom masovnošću otvaraju virtualizaciji građe (koja omogućuje niz manipulacija i interakcija s posjetiteljima koji se u virtualnom prostoru pojavljuju sa svih strana svijeta, inače nemogućih u fizičkom prostoru), pa u tom smislu smatram kako hrvatska znanost i kultura odgovaraju slici koju doživljavate kad otvorite, recimo, stranicu Muzeja Slavonije Osijek. Ovdje ne želim reći da se radi o lošem projektu (jer on pruža vrlo iscrpne informacije o fundusu, lokaciji i zaposlenicima), ali se definitivno radi o projektu koji odgovara designaciji Web 1,0. Web 1,0 je prva generacija web-tehnologije, a bila je aktualna otprilike do 2004. godine, te je podrazumijevala kreaciju statičnih stranica koje ne omogućavaju socijalnu interakciju.

Znamo li da se danas ozbiljno govori o Web 3.0  tehnologiji pametnih tražilica i virtualnih realnosti, jasno je da zaostajemo za tehnološkim razvojem.

Pritom je zanimljivo primijetiti da upravo web-tehnologija 2.0 smanjuje troškove koji su inače prisutni u fizičkom prostoru, ali toga smo još uvijek nedovoljno svjesni. Utjehe radi, od sličnih bolesti boluju i mnogo bogatije, te svjetski relevantnije kulturne institucije od Muzeja Slavonije Osijek, ali njihova je pozicija i nešto drugačija. S druge strane, želimo li vidjeti kako stvari mogu doista funkcionirati  u virtualnom svijetu, valja nam otići, primjerice, na stranice MoMA – New York (www.moma.org). I, da budemo jasni, tu  se ne radi o fantastičnim financijskim uvjetima poslovanja te institucije, već o razumijevanju prioriteta.

* Što bi Osijeku trebalo ostati nakon 2020. godine. Kako Vi osobno možete unaprijediti kulturu grada?

– Osijeku bi nakon 2020. godine trebala ostati redefinicija identiteta o čemu sam – čini mi se – također ranije govorio. Od gospodarski jakog i prepoznatljivog grada moralo bi nastati kulturno definirano središte, orijentirano prema uslugama i potrošnji.

Zašto jedan od kapitalnih projekata grada Osijeka ne bi bilo redefiniranje odnosa željezničke pruge i urbanog tkiva, pa da to ostane nakon 2020. godine?

Naime, Osijek u tom smislu trpi isti problem kao zapadni dio Zagreba, o čemu je s pozicija arhitekture i urbanizma nedavno progovorio arhitekt Nenad Fabijanić, te time potaknuo javnu raspravu koja je uključila niz pitanja vezanih uz identitet grada. U tom se kontekstu prepoznajem kao djelatnik Odjela za kulturologiju Sveučilišta J.J.Strossmayera koji će se (skupa sa svojim studentima) u narednom razdoblju posvetiti upravo izvođenju  virtualnih projekata koji Osijek definiraju u širokom kulturno-povijesnom kontekstu, nude ideje za redefiniranje identiteta, te za početak bivaju financijski samoodrživi. Iznimno je, nadalje, važno da se radovi naših studenata i predavača (a koji se tiču upravo problema kulturnog identiteta grada i njegove okolice) publiciraju na web stranicama Odjela, te da postanu okosnicom ne samo znanstvene, nego i široke društvene rasprave o tome tko i što želimo, odnosno možemo biti. Ovdje sam upotrijebio zamjenicu „mi“, pa kraju želim dodati jednu ispovjednu notu. Naime, u krasnom djelcu pod nazivom „Šutnje pukovnika Bramblea“ Andre Maurois se poigrava s dvostrukošću identiteta koja čovjeku omogućuje neku vrstu slobode. Tu sam misao prihvatio kao vlastito credo. Osobno sam, pak, počeo upoznavati Osijek  tek kada sam 2006. godine počeo dolaziti u funkciji predavača na tada novootvorenoj Umjetničkoj akademiji.   Putujući iz Zagreba (gdje načelno živim ), a promatrajući stvari dalmatinskom optikom (naslijeđenom od obitelji) nalazio sam u Osijeku čitav niz pojava i procesa koje intimno nisam razumio. Grad me u međuvremenu do izvjesne mjere adoptirao  pa upravo tu pomalo šizofrenu, mauroisovsku poziciju – zbog koje Osijek mogu promatrati kao netko tko mu pripada, ali istovremeno i ne pripada – vidim kao neku vrstu vlastite prednosti. Odatle proizlazi i, recimo, zadnja anegdota koju ću ovdje iznijeti. Na nekom kongresu povjesničara između dva svjetska rata prisutni su se sudionici pitali koje znamenitosti grada gdje se kongres održavao treba pogledati prvo, a koje poslije. Budući pravi povjesničari, lako su se dogovorili ustanovivši da nisu antikvari nego baš povjesničari. Zato, rekli su, idemo prvo vidjeti novu gradsku vijećnicu, a poslije ćemo kulturno-povijesne znamenitosti. Doista, povjesničar je (za razliku od antikvara) nepogrešivo usmjeren prema suvremenosti, a njezine uzroke traži u prošlosti. I baš ta, ponovo šizofrena pozicija – uglavljena između prošlosti i sadašnjosti – treba biti nit vodilja onima koji sastavljaju spisak razloga zbog kojih bi Osijek trebao postati slijedećom Europskom prijestolnicom kulture.

Nije bitno tko ili što ste bili (pa stoga mislite da je identitet nešto povijesno, i zato objektivno što samo treba prepoznati), već tko jeste i što želite biti (a to je uvijek neka vrsta konstrukcije koju tek treba stvoriti). Razlozi Vaših želja nepogrešivo su ukopani u Vašoj vlastitoj povijesti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s