Valentina Radoš

Valentina Radoš, kustosica u Muzeju likovnih umjetnosti

Valentina Radoš, kustosica u Muzeju likovnih umjetnosti

Kulturni identitet treba i dalje graditi na spoju povijesno kulturnih vrijednosti i žive suvremene urbane scene

* Iza vas je Noć muzeja, a izložba 24. slavonski biennale traje do kraja veljače. Kakav je trend u Osijeku kada govorimo o posjetima muzeju? Kako tu kulturnu vrijednost učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Da, iza nas je još jedna uspješna Noć muzeja kad nas je posjetilo više od 1400 posjetitelja. Na žalost, to je samo jedan dan u godini i nije pokazatelj trenda veće posjećenosti muzeja. To je činjenica ne samo u našem gradu, nego i šire. Mi se trudimo za sve naše posjetitelje ponuditi zanimljiv i inspirativan program, ali iskreno, to je borba protiv statistike.

Posebno me čudi činjenica da u Osijeku kao sveučilišnom gradu s Umjetničkom akademijom tako malo mladih redovno posjećuje i prati izložbeni program.

Vjerujem da upravo zato trebamo podržati inicijative poput Noći muzeja i u njima sudjelovati. Postoji dosta raširen dojam da muzeji nisu otvoreni za sve građane, odnosno da se mnogi možda pomalo „plaše“ i vjeruju da mjesta kulture nisu „za njih“, neki se čak žale da su kulturne institucije zatvorene i same sebi svrha. Na žalost, primjećujem i kod mnogih „kulturnjaka“ zatvorenost i jednu vrstu otpora prema takvim vrstama manifestacija. Često čujem stav da se kultura na taj način komercijalizira ili devalorizira. To naravno nije istina.

Manifestacije kao što je Noć muzeja dozvoljava nam slobodu u osmišljavanja programa koji može privući širu publiku od one tradicionalne „muzejske“.

Važno je naglasiti da muzeji i kultura doista jesu mjesta za sve! Umjetnost, pa čak ona koja na prvi pogled izgleda „nepristupačna“, može i mora biti predstavljena publici kako u muzejskom prostoru tako i medijski. Muzeji i kultura su tu za ljude, muzeji i postoje da bi bili otvoreni prema zajednici. Muzej je mjesto susreta, (sa)znanja, prepoznavanja i razmjene različitih ideja, svjetonazora, kreativnosti… To je mjesto gdje možemo, barem na trenutak, iskoračiti iz vlastitih okvira i ući u jednu širu i dublju kontekstualizaciju koja nas povezuje s drugima. I ti drugi, i to je vrlo važno naglasiti, nisu samo naši prijatelji i sugrađani kojima se svakodnevno susrećemo, nego su to ljudi i pojave iz dalekih mjesta, drugih vremena, kontinenata, kulturnih okvira… Kultura je način na koji putujemo mentalno i duhovno, nadograđujemo i izgrađujemo sebe, ali i način kako se predstavljamo drugima. Upravo je naša trenutna izložba, 24. slavonski biennale na tragu takvog razmišljanja. Naime, izložba je naslovljena Jednom jedan putnik u nastojanju da koncept izložbe koja predstavlja suvremenu likovnu umjetnost u svim oblicima njezinih materijalizacija, ističe razgovor i dijalog. Kao slučajni suputnici i dotadašnji stranci, autori koji sudjeluju na izložbi u jednom kratkom vremenskom fragmentu se prepoznaju i povezuju u mikrosvijet izložbenog postava. To je i moj osobni stav o ulozi muzeja i kulturi u najširem smislu shvaćanja. Zato smatram da je iznimno važno da mi kao muzealci prihvatimo ovo naše poslanje i zaista radimo široko i otvoreno, ne samo na očuvanju kulturne baštine, nego i da smo aktivni sudionici u stvaranju novih kulturnih vrijednosti kroz naše programe koji doista jesu otvoreni za sve naše sugrađane i goste.

Muzej nikako ne smije biti „groblje“ gdje se stvari izlažu kao mrtva materija. Kultura, u našem slučaju likovna umjetnost živa je supstanca i na nama je da je kao takvu i prenesemo.

Na nama je da budemo kreativni i aktivni u svom radu, bez obzira na statistike i brojke posjetitelja. Mislim da jedino tako možemo učiniti kulturne i umjetničke vrijednosti djelom života najširem broju Osječana, kako ste i postavili pitanje.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći potencijal svake kulturne djelatnosti u svakom gradu su naravno ljudi koji tu kulturu žive i stvaraju. I sad ne mislim samo na institucionalnu, da ne kažem službenu kulturu, nego i na mnoštvo vrlo kreativnih i vrijednih pojedinaca koji rade i djeluju slobodno na nezavisnoj sceni.

Povezivanje svih tih ljudi u mrežu kulturne produkcije smatram kao najveći potencijal Osijeka. Međutim, mislim da taj potencijal danas nije dovoljno iskorišten.

Previše je podjela i premalo konstruktivne komunikacije, pa čak i kritike. Produžetak tog istog ljudskog potencijala je činjenica da živimo u gradu koji nije niti mali niti velik, s bogatom kulturnom baštinom ali i preduvjetima za stvaranje jake suvremene scene svih umjetničkih izričaja. Ovaj naglasak na suvremeni trenutak je važan, to je trenutak koji sada živimo i oblikujemo. Pa i prošlost je suvremena ukoliko je gledamo i tumačimo očima suvremenosti.

* A identitet? Koji je osječki kulturni identitet? Jesmo li ga svjesni?

– Mislim da svaki grad ima svoj identitet, samo je pitanje koje okolnosti taj isti identitet grade. I ne, mislim da ga nismo dovoljno svjesni. Nažalost, naš je grad u zadnjih godina vrlo opterećen negativnom slikom samog sebe, što je u velikom dijelu zaista i opravdano uzevši u obzir prvenstveno društveno-ekonomsku situaciju u kojoj se nalazimo. A kulturni se identitet može i treba pokušati odvojiti od te slike i ljude osvijestiti da odraz jednog grada izgrađuju i ljudi koji u njemu žive i stvaraju.

Previše smo navikli nabrajati ono što nemamo, i to je, istina puno toga, a usput zaboravljamo ono što imamo. A istina je da u Osijeku živi i radi veliki broj sjajnih umjetnika.

Kad sam živjela i odrastala na drugom kraju Europe, Osijek je za mene uvijek imao jedan poseban žar i auru. Ja ga se sjećam kao grad vrlo žive i uzbudljive kulturne scene bok uz bok bogate kulturno-povijesne baštine. To je Osijek kojeg se sjećam kad sam ga posjećivala tih ranih devedesetih. I danas, kad baš u Osijeku živim i radim, mislim da se kulturni identitet treba i dalje graditi na tim komponentama: spoj povijesno kulturnih vrijednosti i žive suvremene urbane scene. Osijek je oduvijek grad obogaćen širokom lepezom različitih kultura i to je identitet koji ja osobno smatram vrijednim. To je identitet i slika kojom se želim poistovjetiti.

* Kako identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Razmjenom i mobilnosti! Kako programa tako i ljudi, i fizički i mentalno.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– Više od jasne kulturne politike i suradnje, mislim i vjerujem da postoji želja koja na to upućuje. Ta želja još uvijek nije jasno i konkretno definirana, i definitivno nije provedena na jedan općeobuhvatan način. U Osijeku imamo veliki broj kulturnih dionika – od kulturnih i obrazovnih ustanova, raznih udruga do aktera nezavisne kulturne scene.

Mislim da svi mi imamo važan zadatak u izgradnji kulturne politike, ali fali onaj zadnji korak: komunikacija i zajedničko djelovanje.

Kad govorimo o cjelokupnim slikama kao što je pitanje kulturnog identiteta jednog grada ili sredine, i to posebno kako se prikazuje u projektima kao što je Prijestolnica kulture, onda je komunikacija i sinergija u djelovanju odlučujuća za uspjeh i održivost. To me i dovodi do vaše slijedećeg pitanja. „Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture.“ Upravo to, mislim da je fragmentarnost osječke kulture problem. Svi mi radimo pojedinačno vrijedne stvari, ali kod velikih projekata koji traže suradnju i zajedničke ciljeve i vizije zastajemo. Osjetne su podjele i prepreke, suradnje su rijetke i uglavnom na razini pojedinaca. Tek kad te podjele premostimo možemo reći da smo na putu prema jasnoj kulturnoj politici i širokoj platformi suradnje.

* U slučaju da Osijek bude proglašen europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva za pokretanje različitih programa i izgardnju infrastrukture. Što vidite kao prioritet?

– Jasno da su programi i infrastrukture koje su u duljoj perspektivi korisni i održivi za grad i ljude prioritetni. Mi ćemo ovdje i dalje živjeti i stvarati, i danas i nakon 2020. godine.

Prva stvar koja doista bode u oči je veliki broj napuštenih i devastiranih objekata. U slučaju da Osijek zaista bude proglašen prijestolnicom kulture, te bih prostore voljela vidjeti prenamijenjene i stavljene u funkciju kulturne produkcije.

Kao što je poznato, mnoge kulturne institucije u gradu u mukama su s manjkom prostora, a u isto vrijeme vrijedna arhitektonska baština, koja je u svijetu prepoznata kao kulturni potencijal, zjapi prazna ili zapuštena. To su vrijedni objekti rezidencijalne i industrijske baštine, često na dobrim lokacijama. Jedna moja želja je interdisciplinarni prostor, nazovimo je kulturni centar, gdje bi se pod istim krovom nudio široki spektar kulture: od prostora za izložbe i razne kreativne radionice, ateljei, studiji za glazbu i ples, kazalište, knjižnica, art shop koji prodaje lokani dizajn, kafići… popis je dugačak! Lijepo mi je zamisliti prostor gdje bi se građani mogli sastajati i biti okruženi svom tom kreativnom snagom.
Kao primjeri prioriteta iz polja likovne umjetnosti mogla bi spomenuti programe rezidencijalnih boravaka umjetnika, povezivanje naših obrazovnih i muzejsko-galerijskih institucija sa srodnim ustanovama u Europi, revitalizacija osječke Tvrđe kao mjesto za prvenstveno kulturne sadržaje, otvaranje alternativnih izložbenih prostora… popis se može podulje nadopunjavati.

Za naš Muzej sanjamo već dugi niz godina nadogradnju postojećeg izložbenog prostora.

Tako bismo mogli imati stalni postav i u isto vrijeme imali bismo mogućnosti postavljanja povremenih izložbi s dovoljno mjesta za popratne pedagoške i didaktične aktivnosti.

* Koje su prednosti ove titule? Što bi Osijek njome dobio?

– Mislim da smo već nešto dobili – aktivno razgovaramo o kulturi i nastojimo biti konstruktivni! I ukoliko zaista osvojimo titulu naši daljnji dobici su uvjetovani koliko smo spremni uložiti i dalje razvijati sami sebe. Mislim posebno na ljudske resurse, znanja i vještine. Koliko su službene strukture spremne ulagati u mlade i kreativne ljude, koliko su spremni ulagati u razvitak kulturnih scena. To ne može odraditi nitko umjesto nas i naše zajednice.

Najvrednije, osim naravno financijskih ulaganja u infrastrukturu koja nam iza možebitnog prijestolovanja ostaje na korištenje, nadam se da će biti preporođena i naša samosvijest da jesmo grad kulture, s titulom i bez nje.

Ako mi sami to znamo i prepoznajemo, onda i drugima to možemo ponuditi. Jer kultura je duh i duša svakog društva, to je ono što nas oblikuje i što naš čini posebnima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s