Tino Leleković

dr. sc. Tino Leleković, voditelj istraživanja na arheološkom nalazištu Mursa

dr. sc. Tino Leleković, voditelj istraživanja na arheološkom nalazištu Mursa

2020. godina mogla bi biti godina kada bi Osijek bio mjesto raznih arheoloških izložbi i manifestacija

* Koliko su za Osijek koji je ušao u 2. krug natjecanja za titulu Europska prijestolnica kulture važna arheološka nalazišta kao što je antička Mursa? Je li taj potencijal kulturne djelatnosti dovoljno iskorišten?

– Osijek se u prvom redu doživljava kao austrougarski grad barokne Tvrđe, klasicističkog Gornjeg grada i secesijske Europske avenije. Često se zaboravi da se pod današnjim gradom nalaze još tri grada, rimska Mursa u istočnom dijelu Osijeka te srednjovjekovni i turski Osijek u središtu grada. Glavni razlog tome je činjenica da je arheološka baština grada Osijeka gotovo nevidljiva.

Vrlo je teško govoriti o potencijalu arheološke baštine grada Osijeka jer ju relativno slabo poznajemo. Usprkos dugogodišnjim i brojnim istraživanjima, poznati su nam tek obrisi antičke Murse, odnosno srednjovjekovnog i turskog grada.

Upravo smo zbog toga u HAZU, u suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Osijeku, i pokrenuli projekt istraživanja i zaštite arheološke baštine Osijeka, kako bi se znanstvenom arheološkom metodom utvrdili izgled i razina očuvanosti, a samim tim značaj i potencijal arheoloških nalazišta na području grada. Zamišljeno je da Osijek bude primjer gdje bi se na sustavan način prikupili, obradili i predstavili podaci o arheološkoj baštini grada.

U sklopu tog projekta istražili smo, konzervirali, te ostavili otkrivenima ostatke srednjovjekovne crkve Svetog Križa u dvorištu franjevačkog samostana. To je prvi, i za sada jedini, vidljivi srednjovjekovni spomenik u Osijeku.

Smatram da je Osijek uređenjem tog arheološkog spomenika dobio izvrstan sadržaj u samom središtu grada. Nakon otkrivanja taj je sadržaj potrebno nadograđivati aktivnostima koji će taj prostor uvesti u kulturni život i svijest grada. To nije samo zadatak arheologije, jer te aktivnosti ne moraju biti nužno vezane samo za arheologiju. Mi ćemo odraditi svoj dio posla u promoviranju. Primjerice, plan nam je uskoro postaviti izložbu plakata i reprodukcija na Trgu Svetog Trojstva, s ciljem promoviranja tog spomenika. Bilo bi lijepo kad bi time pokrenuli iskorištavanje potencijala tog nalazišta.

* Može li Osijek svojim arheološkim nalazištima, odnosno svojim “starim gradom” parirati drugim gradovima kandidatima: Dubrovniku, Puli i Rijeci?

– Pula je grad kojemu je arheološka baština najjači adut. Arena, koja doslovno dominira prostorom, rimski teatar, slavoluk i Augustov hram, spomenici su po kojima je Pula prepoznatljiva i izvan nacionalnih granica. No, koliko mi je poznato, ideja ove manifestacije nije da se odaberu kandidati s najbogatijom i najatraktivnijom baštinom, jer bi onda svake druge godine Europskom metropolom kulture bio proglašen neki talijanski ili francuski grad.
Prve metropole kulture bili su glavni europski gradovi i velika kulturna središta, no od 2000. godine za glavni grad kulture uglavnom su odabirani manje poznati gradovi koji se ne percipiraju kao kulturne točke Europe, upravo kako bi se potakao razvoj kulturnog života gdje je takav poticaj potreban. U tom smislu daleko je važnije kako grad kandidat namjerava iskoristiti svoj potencija, a ne toliko o kolikom je potencijalu doista riječ.

Bilo bi pogrešno tražiti spomenike kojima bi Osijek parirao Puli ili Dubrovniku, jer ih neće pronaći. No ono čime bi Osijek morao konkurirati jest priča koju treba izgraditi na onome što Osijek ima.

Primjerice, ostaci Murse se danas više ne vide, no to ne mijenja činjenicu da je Mursa bila posljednja kolonija Rimskog Carstva, što Osijek čini zanimljivom točkom u rimskoj povijesti, pa samim tim i u prošlosti Europe. Naime, kraj Republike i prvo stoljeće Principata obilježeni su osnivanjem stotina novih gradova koje su bile kolonije rimskih građana, a koje su bile građene prateći matricu Rima kako bi građanima i u najudaljenijim provincijama omogućile “rimski način” života. Krajem 1. stoljeća i početkom 2. stoljeća ta je praksa napuštena, tako da je status kolonije postao carska povlastica koja se davala već postojećim naseljima. Tek su u rijetkim slučajevima građeni potpuno novi gradovi kao u početku Carstva. Koliko nam je poznato, colonia Aelia Capitolina (danas Jeruzalem) i colonia Aelia Mursa posljednje su dvije takve kolonije. To jest nešto na čemu se može graditi kandidatura grada Osijeka za prijestolnicu kulture. Uzmimo samo primjer Aleksandra Durmana i onoga što je napravio od Vučedolske kulture. Od takvih ljudi treba učiti.

* Antička Mursa dio je osječkog kulturnog identiteta. Koliko su te činjenice svjesni građani Osijeka, odnosno donositelji odluka?

– Ne znam. Mislim da bi u postupku ispisivanja kandidature za Grad kulture trebalo sustavno ispitati građane Osijeka što znaju i misle o antičkoj Mursi. Ovako mogu govoriti samo na temelju dojmova.

Radeći već sedam godina u Osijeku mogu reći da se Donjograđani često poistovjećuju s Mursom, te često nalaze koje otkrivamo smatraju svojom baštinom kojom se ponose.

To je dobra osnova za ugradnju Murse u identitet današnjeg Osijeka, iako mi se čini da je Mursa u ovom trenutku sastavni dio identitet Donjeg grada, ne i Osijeka u cjelini.
Iskustvo nam govori da ono što je daleko od pogleda je ujedno i daleko od srca. Mislim da bez osmišljene prezentacije arheološke baštine i kulturnih manifestacija koje bi promicale arheološku baštinu neće biti moguće razviti svijest Osječana o postojanju gradova koji su na ovom prostoru postojali nekada. Razina svijesti o vlastitoj baštini je nešto što se gradi, pa čak i generacijama.
Upravo zbog toga arheologija i postoji kao znanost čija je dužnost izgrađivati svijest o čuvanju i proučavanju starina iz prošlosti.
U tom smislu moram istaknuti, a to je ujedno i najbolji odgovor na ovo pitanje, projekt kojeg bi željeli pokrenuti u sklopu programa Arheološka baština antičke Murse s Gradom Osijekom.

Namjera nam je predstaviti rezultate u Parku kraljice Katarine Kosače i na Trgu bana Jelačića kroz hortikulturalno uređenje površina.

Na mjestu ulica i građevina rimske Murse, a gdje su sada zelene površine, namjeravamo posaditi ukrasno bilje kojim bi bio iscrtan tlocrt rimskih ostataka. Mislim da će to biti odličan pilot projekt koji će pokazati spremnost onih koji odlučuju za prezentaciju arheološke baštine, odnosno reakcije građana na nju. Rezultati tog projekta najbolje će pokazati da li ulaganje u taj aspekt kulture u Osijeku ima smisla.

* Kako ove kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Uzmite samo primjer Splita i način na koji smo u tom gradu za potrebe turističke ponude iskoristili lik Dioklecijana. Ne vidim razloga zašto se na isti ili sličan način u Osijeku ne bi iskoristio lik cara Hadrijana. Neki takav pristup smatraju kičem i banaliziranjem, ali i to je način da se svijest o baštini usadi u građane.

Najbolji način da se arheološka baština učini vidljivom jest da se ona učini dijelom vizure grada. Problem s osmišljavanjem uklapanja ostatak Murse u današnji Osijek izvire iz činjenice da o Mursi znamo vrlo malo.

Znamo da je Mursa imala bedeme četvrtastog tlocrta, i danas su je položaj tih bedema uglavnom poznat, tako da bi dobar put bio pronaći način kako vizualno predstaviti te bedeme. Na primjeru drugih novoosnovanih kolonija iz tog vremena znamo da je Mursa imala središnji trg forum s glavnim gradskim hramom Kapitolinske trijade, s glavnom gradskom zgradom bazilikom, sjedištem uprave. Kolonija je unutar bedema imala terme te teatar i/ili amfiteratar, a vjerojatno i bar još jedan reprezentativni hram, a izvan bedema se nalazila građevina koja je vjerojatno služila kao hipodrom. Bilo kako bilo, još uvijek nismo otkrili ostatke tih reprezentativnih javnih zgrada, tako da ne znamo niti njihov položaj niti njih izgled. Bez njihovog pronalaska nije moguće osmisliti prezentaciju antičke baštine.
Ipak neki elementi jesu poznati.

Petnaestogodišnja istraživanja Slavice Filipović u Vojarni pokazala su da se na mjestu današnjeg kampusa protezala ulica koja je iz kolonije vodila na zapad, a oko koje se razvio dio grada kojeg ona sustavno istražuje.

Šteta da ta istraživanja nisu bila ranije provedena, jer bi otkrivene starine mogle postati smjernice za planiranje tog dijela Osijeka. Rimska cesta, pronađena u Vojarni, protezala se od Doma zdravlja i Parka kraja Držislava, preko srednjoškolskog igrališta, Vijenca Ivana Meštrovića, do kampusa. Na njenom mjestu mogla je biti izgrađena šetnica koja bi danas bila os kampusa i prometnica kojom bi kampus bio povezan s ostatkom grada. Na mjestu rimskih građevina, prateći njihov smjer, danas bi se nalazile zgrade fakulteta, u čijim bi se podrumima nalazila prezentacija antičkih ostataka. To bi bio izvrstan način uklapanja baštine u današnji bilo grada. Ta je prilika propuštena, ali ne znači da je i izgubljena, planovi na neizgrađenim dijelovima kampusa se još mogu promijeniti.

Tu je i prostor OLTa u kojem se također planira gradnja, a gdje se također proteže spomenuta cesta.

Bilo bi dobro za početak tu rimsku cestu makar markirati stupovima ili bojom na asfaltu, da se bar nekako ta cesta ugradi u svijest građana o prostoru u kojem žive.
Srećom, nije ta cesta ni jedini ni najveći primjer o uključivanju arheološke baštine u današnji Osijek, no bitno je spriječiti da se takve prilike opet ne propuste. Možete reći da je to upravo dužnost nas arheologa.

* Kako taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– U osmišljavanju promidžbe važno je imati jasan pogled na važnost i vrijednost onoga što imamo.

Treba uvijek izbjegavati zamku provincijalnog duha koji nameće da izdižemo vlastite vrijednosti i baštinu iznad razine koje one zaslužuju.

Kada govorimo o antičkog baštini, kao temelju za gradnju identiteta kojeg spominjete, tada se s područja Hrvatske jedino Dioklecijanova palača u Splitu može istaknuti kao spomenik antičke kulture koji doista zavrjeđuje europsku i svjetsku pozornost. Preostali arheološki lokaliteti nemaju vrijednost kojima bi se istaknuli iznad svoje okoline, no jesu elementi s kojima se može povezivati, kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj razini.

Mursa je bila dio Panonije, tako da bi se Osijek trebao početi povezivati s gradovima iz te provincije. Najbliži takav grad je Pečuh, kojemu je kao glavnom gradu kulture upravo njegova rimska baština bila jedan od glavnih aduta.

U Mađarskoj i drugi gradovi s antičkom baštinom ističu svoju rimsku prošlost kao dio svog identiteta, samo uzmite u obzir Budimpeštu, Szombathely, Šopron. U Srbiji se Viminacij promvira kao najvažniji rimski lokalitet, dok se Sremska Mitrovica ističe kao dio turističke ture Rimskih careva, kao carski grad i jedna od metropola Carstva. Mursa je bila i grad na Rimskom limesu, što je osnova za povezivanjem s čitavim nizom gradova na obali Dunava koji također ističu antičku baštinu kao dio svog identiteta, i turističke ponude. Povezivanjem s tim gradovima Osijek bi mogao naučiti što raditi sa svojom baštinom, no ujedno bi time i promovirao ono što ima.
Isto vrijedi i za gradove u ostatku Hrvatske. Tim više što neki istarski i dalmatinski gradovi, poput Poreča i Splita, imaju toliko razvijenu kulturu promocije antičke baštine, da često ni ne znaju da takve baštine ima i u Slavoniji. Mnogi me moji prijatelji i znanci izvan arheologije često pitaju što ja to radim u Osijeku, jer nemaju pojma da se ispod Osijeka nalazi čitava rimska kolonija.

 

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?

– Bojim se da živimo u društvu gdje strategije ne postoje, već često naše poteze planiramo iz godine u godinu, ovisno o sredstvima koja imamo na raspolaganju.
Naravno, kad želite nekamo doći važno je znati kuda idemo. Dobra strategija je preduvjet za ispunjavanje zadanog cilja.

Nažalost, u našoj kulturi i znanosti, nemamo zacrtane niti ciljeve, a onda i sve strategije postaju bespredmetne.

Ono što mi se čini važnim istaknuti jest da domena kulture koja se bavi oplemenjivanjem prostora, zaštite prirodnog i urbanog pejzaža, te zaštite i promoviranja baštine, često usko povezana s izvaninstitucionalnim dionicima. Posebno u razdoblju krize, u društvu koje toliko oskudjeva s novcem, borba za očuvanje prostora i gradnju identiteta grada počiva na entuzijazmu građana koji žele graditi svoj grad i identitet grada iz ljubavi, a ne zbog novca.
Volio bih raditi s takvim ljudima u Osijeku.

* Što vidite kao prednost titule Eruopska prijestolnica kulture? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

– “Palmerov izvještaj” iz 2004. godine pokazao je da odabir grada za glavni grad kulture često poslužio kao okidač za razvoj kulturne ponude odabranih gradova, te njihovo pretvaranje u kulturne destinacije i nakon što ta manifestacije završi.

Titula Europske prijestolnice kulture osmišljena je kako bi se u različitim dijelovima Unije potakao razvoj kulturnog života, pogotovo u onim dijelovima gdje je takav poticaj potreban.

Koliko mi je poznato različite sredine su tu priliku iskoristile na različit način i s različitim rezultatima.
Ukoliko Osijek osvoji ovu titulu, to je prilika da ovaj grad usredotoči sve svoje potencijale i sve svoje snage. To je prilika da Osijek prikaže sve najbolje što ima, te da samim tim podigne vlastitu razinu na višu od one koja je sada, te da samim tim ona bude ishodište za bolju budućnost osječke kulture. U konačnici to bi bila i prilika da se u Osijeku stvore novi sadržaji kojih sada nema. Ili vrate neki koji su postojali, Arheološki muzej primjerice.

* Na koji bi način antičku Mursu trebalo uklopiti u program ove prestižne titule?

– Jedan o kriterija za prihvaćanje kandidature jest uključivanje gradske okolice u kandidaturu. Arheologija može doprinijeti upravo u tom dijelu kandidature. Već je poznat plan da se obnovi Sulejmanov most koji je vodio od Osijeka do Darde, čime bi se obnovio jedan spomenik koji bi mogao postati jedan od simbola grada, a ujedno bi time bila napravljena biciklistička i pješačka staza između Darde i središta Osijeka. Na isti način bi mogla biti iskorištena i rimska limes cesta. Naime, Rimljani su granicu Carstva utvrdili niskom utvrda i stražarnica koje su bile spojene cestom, koju danas nazivamo limesom.

Limes je spomenik svjetske važnosti u čije istraživanje i promociju EU ulaže ogroman novac. Jedna od ideja je, primjerice, pretvaranje Limesa u biciklističku stazu od Atlantika do Crnog mora.

Treba istaknuti da je Muzej Slavonije, kroz rad Igora Vukmanića, aktivan dionik tog projekta. Rado bih, na tom tragu, poveo projekt kojim bi dio limesa od Bilja do Podravlja bio pretvoren u biciklističku i pješačku stazu kojom bi Donji grad bio povezan s Baranjom. Tko zna, možda bi se mogao dobiti i novac za gradnju pješačkog mosta preko Drave na mjestu gdje je nekada bio rimski most. Naravno, za postizanje takvih ciljeva potrebno je napraviti prvi korak. Taj bi korak bio istraživanje područja oko rimskog mosta, na poljani ispred stare kožare, gdje je danas parkiralište, kako bi se utvrdio točan položaj rimskog limesa na osječkom tlu. Na tom bi mjestu mogao biti napravljen atraktivan park s ostacima ceste, koja je zapravo bila granična crta Rimskog Carstva, i pratećim sadržajima koje bi takav spomenik mogao omogućiti. To je jedno od istraživanja kojeg bih želio provest u okviru kojeg vodim, i nadam se da će se ostvariti u idućim godinama.
Osim toga 2020. godina mogla bi biti godina kada bi Osijek bio mjesto raznih arheoloških izložbi i manifestacija.

Ne vidim razloga zašto se ne bi stvorio i festival rimske kulture kakav je poznat u raznim dijelovima Europe, koji bi mogao postati i redovna manifestacija, a u kojem bi se Osječanima i njihovim gostima prikazala rimska kultura i civilizacija.

Važno je istaknuti da takve manifestacije počivaju na lokalnoj pameti i entuzijazmu, ali i na građanima koji bi takve sadržaje konzumirali. Bez publike takva događanja nemaju smisla.
Kao zaposlenik Akademije mogu reći da se HAZU, kao krovna nacionalna kulturna i znanstvena ustanova, svakako misli pridružiti u stvaranju i promoviranju takvih sadržaja u Osijeku, odnosno u gradnji svijesti o baštini koju Osijek ima. Svijest o vlastitoj prošlosti je odraz je svijesti o nama samima, a način na koji se brinemo o baštini je najbolji pokazatelj tko smo i kakvi smo.
Na tragu toga, ove godine nastavljamo istraživanja u Donjem gradi i u Tvrđi. Nije isključeno da ćemo upravo ove godine pronaći elemente koji će poboljšati iskorištavanje potencijala arheološke baštine Osijeka. No, to se ne može znati dok ne zakopamo prvu lopatu. U tome i jest čar arheologije.