Tihomir Fischer

Tihomir Fischer, slikar i dizajner, profesor u Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn Osijek

Tihomir Fischer, slikar i dizajner, profesor u Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn Osijek

Suradnja, sinergija i koncentracija na ostvarenje zajedničkog cilja, sigurno daje rezultate

* Osmislili ste “Osječki kišobran” i zajedno s učenicima Škole za dizajn i primjenjenu umjetnost izradili kao osječki suvenir. Jeste li inače zadovoljni osječkim suvenirima?

– Sintagma “osječki suveniri” je pojam, koji bi trebao označavati predmete u funkciji proširenja turističke ponude. Takav predmet ja u ponudi nisam vidio. Sajmovi i slične manifestacije nude obilje stereotipa i moram to reći; besmislenih ukrasnih proizvoda. Iskreno govoreći ne znam što bi to turist ponio iz Osijeka, kao mnemotehničko pomagalo za lijepa sjećanja, ili kao poklon. Možda ja samo nisam dovoljno informiran. Moje zadovoljstvo pri tome nije važno i nije mjerilo ničega, ali govoreći s pozicija struke, nema mjesta zadovoljstvu, što je i poticaj da dam svoj obol.

* Kakvi oni trebaju biti?

– Kao i bilo koji drugi proizvod suvenir mora zadovoljiti nekoliko osnovnih funkcija. Uporabna funkcija suvenira povećava njegovu smislenost i izvan konteksta “ukrašavanja”, kako se uobičajeno tumači pojam suvenir. Uporabna funkcija suveniru daje duži rok trajanjai veću vjerojatnost da neće negdje biti samo skupljač prašine. Komunikacijska funkcija je na suveniru važna jer proizvod treba komunicirati i s čovjekom, koji uzima predmet u ruku, a i s ljudima iz okruženja, koji promatraju suvenir.

Komunikacijom između ljudi i suvenira prenosi se željena poruka, kao neverbalna prezentacija sadržaja određenog podneblja. Materijalna funkcija omogućava kvalitetu proizvoda u predviđenim standardima, u smislu proizvodno tehnološkog procesa, ekonomske isplativosti i trajnosti proizvoda.

Estetska funkcija predstavlja onaj oblik ugode, koji doživljavamo nekim osjetilima, a u ovom slučaju promatranjem i dodirom. Suvenir bi morao privući čovjeka, zaustaviti ga i izazvati identifikaciju-razmišljanje o budućnosti proizvoda, ako ga ponese. Dakle suvenir treba imati svoju priču ili biti posljedica neke priče koju simbolizira. Kroz dizajn se moraju vidjeti atribucije kraja iz kojeg dolazi, kao i elementi koji omogućuju aktivaciju sjećanja. Kroz navedene funkcije šalje se poruka o prostoru i vremenu iz kojeg suvenir dolazi. Koliko je meni poznato, osim kulena i rakije, kao vrhunskih proizvoda, mi ovdje takav suvenir nismo vidjeli.

* U dizajniranje kišobrana ste utkali motive Osijeka. Što za vas predstavlja kulturni identitet Osijeka? Je li on kao takav prepoznat i izvan njegovih granica?

– Kulturni identitet grada je čudna sintagma, koja pokušava isključiti ljude koji čine neki grad. Kultura proizlazi iz nekoliko prirodnih čovjekovih potreba. Kad radeći zadovoljimo osnovne potrebe za preživljavanje, ostaje silna čovjekova potreba za duhovnom spoznajom i pokušaj da materijalizira svoje božansko porijeklo. Tako nastaju čovjekovi proizvodi kojima je namjena uputiti druge na spoznaju o višem obliku vlastitog postojanja, a označavamo ih jednim imenom, umjetnost. Konzumacija umjetnosti diže ljudsku spoznaju na višu razinu pa čovjek želi unijeti elemente umjetnosti u svakodnevni život, u dizajn vanjskog i unutarnjeg prostora. Posebice u svoj dom i oko njega, kako bi mogao biti u stalnom doticaju s višom razinom vlastitog postojanja i podijeliti s bližnjima. Osijek je prepun poruka takvog plemenitog sadržaja, koje su nam ostavile prethodne generacije iz nekih sretnijih povijesnih razdoblja.

Ono što držim kulturnim identitetom bilo koga i bilo čega, prije svega jest čovjek, i tu Osijek zaista nema premca, ljudi Osijeka su divni.

Čovjek prvenstveno svojim djelovanjem na mikro razini, oplemenjuje unutarnji i vanjski prostor u kojem živi ili radi, ako ima mogućnosti. Pod time mislim na gradske prozore ukrašene cvijećem, zelenilo i cvijeće na ulici, ispred trgovina, robnih kuća, ulaza u privatne kuće, tvrtke i slično. Spomenuo bih ovdje fasade, dvorišta i niz vanjskih detalja koji utječu na kulturni identitet grada s naglaskom na murale i suvremenu javnu skulpturu. Naglašavam da moj doživljaj ne mora biti točan. Kulturni identitet nekog ambijenta je zbroj elemenata, koje čovjek doživljava u skladu sa svojim interesima, iskustvom, duhovnošću, obrazovanjem, vizualnom, emocionalnom i drugom osjetljivošću, a to su sve individualne osobine.

* Na koji je način potrebno taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Organizacijom nekoliko atraktivnih, kulturnih, sportskih i festivalskih događaja, kao što je npr “Osijek challenge cup”, ili varaždinski “Špancirfest”, “Riječki fašnik”, “Dubrovačke ljetne igre” i sl., uz koje bi se promovirali i ostali kulturni i drugi sadržaji i suveniri.

Važna je suradnja svih činitelja kulturnog života grada, koji koncentracijom, koorelacijom i sinergijom, radeći svi za skupni interes, mogu učiniti čuda.

Tu ću se vratiti na suvenir, kao proizvod naglašene promidžbene vrijednosti. Držim da je najbolja reklama osobno iskustvo, uz neki vizualni predložak u obliku uporabnog predmeta/suvenira ili umjetnine, kojim se poruka/informacija širi matematičkom progresijom. To možda jest malo sporiji put i ne donosi rezultate preko noći, ali donosi sigurno i dugoročno. Ostali načini reklamiranja su već poznati, kao i rezultati koje daju.

* A potencijal? Koji je osječki kulturni potencijal? Je li on dovoljno iskorišten?

– Koncentracija na nekoliko događaja i lokacija, a ne disperziranje na količinu događaja, po meni čini potencijal i daje rezultate.

Poseban naglasak bih stavio na kvalitetu sadržaja koji se na takvim festivalima nude. Primjerice; “Osječki festival operete” gdje bi se 7 dana u svim zatvorenim i otvorenim prostorima užeg centra pjevale operetne arije, a pratile bi ih druge kulturne manifestacije, kao što su slikanje i izložbe u otvorenim i zatvorenim prostorima, isto tako balet, lutkarske predstave i slično.

Razumljivo da je to ozbiljan i zahtjevan poduhvat ljudi koji su preuzeli odgovornost organizacije, ali je dobit višestruka. Na taj bi način većina ljudi, stanovnici Osijeka počeli davati život festivalu, a povratna informacija bi se mogla zvati “Kulturni identitet”. Bez aktivnog sudjelovanja čovjeka koji živi u Osijeku, ne može se stvarati nešto što u sebi nema života.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Upravo sam naveo da suradnjom, sinergijom i koncentracijom na ostvarenje zajedničkog cilja, sigurno daje rezultate. Svakako je važan motiv onih, koji sudjeluju u oblikovanju kulturne poruke grada, ako mogu tako reći.

Različitost motiva dovodi do rasipanja resursa predviđenih za oblikovanje kulturnog identiteta. Uspjeh dolazi iz sinteze i usmjerene ljubavi prema nekom cilju.

Uspjeh dolazi iz sinteze zajedničkih interesa, koji se mogu svesti na četiri riječi “Da nam bude bolje” ili da djeci pošaljemo poruku kroz vrijeme, kao što su prethodne generacije ostavile nama “Da nam bude bolje”.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Mislim da sam to već spomenuo nekoliko puta. Problem se zove “disperzija”, a odnosi se na disperziju interesa, motiva, prostora, ekonomskih i ostalih resursa predviđenih za kulturu.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Bio sam nedugo u jednom gradu, koji je prije kraćeg vremena, ponio tu zvučnu titulu i razgovarao s ljudima koji rade u kulturi. Stekao sam dojam, da dobiti od same titule nema, ali se očekuje. Očekivano je veliko povećanje turističkih posjeta i noćenja, što se još nije ostvarilo. Očekivala su se veća ulaganja i priliv kapitala, do čega još nije došlo. Osim gomilanja betona u obliku građevina, infrastrukture i neiskorištenog prostora, nisu vidljive druge promjene. Ljudi tamo od te titule ne žive bolje ni kvalitetnije. To su tuđa iskustva, a ja nemam dovoljno saznanja da bih mogao predvidjeti prednosti titule i kako ona pomaže ljudima koji žive u Osijeku.

* U slučaju da ponesemo titulu, koje je programe potrebno pokrenuti, odnosno koju infrastrukturu izgraditi kako bismo opravdali titulu?

– Nisam siguran da infrastruktura može opravdati titulu i doprinjeti kulturnom identitetu. Možda samo dobro restaurirati i redovno održavati ono što već postoji.
Intimno sam mišljenja, da se cijeli taj projekt “Europske prjestolnice kulture” zasniva na betonizaciji i pranju novca u pokušaju da se umjetno stvori neki “evropski kulturni identitet”. Pri tome neizbježno dolazi do već viđenog i već vidljivog, zatiranja vlastitog kulturnog, nacionalnog i ljudskog identiteta. Otužno je da netko ili nešto izvana mora poticati kulturni razvoj grada i Hrvatske što nas stavlja u poziciju nesposobnih i manje vrijednih ljudi.

Podsjetimo se da je naš narod iznjedrio mnoge umjetnike, arhitekte, znanstvenike svjetskog glasa i potencijala. Siguran sam da ih imamo i sada i siguran sam da su oni sposobni izgraditi kulturni identitet Države Hrvatske, a posebice grada Osijeka, na temeljima koji već postoje.

Ni programi, ni projekti, ne mogu bez stvaralački ostrašćenih ljudi, stvoriti išta.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Osmijeh na licima ljudi koji žive u ovom lijepom gradu.