Marko Šošić

Dr. art. Marko Šošić, v. asistent na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti

Dr. art. Marko Šošić, v. asistent na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti

Kultura i umjetnost dugo vremena već imaju svoju alternativnu, neinstitucijsku verziju, tek od nedavno prihvaćanu kao identitet Grada

Govoreći o kulturnom turizmu u kontinentalnom dijelu Hrvatske, spominjete arheološka otkrića koja su magnet za sve koje zanima povijest. Što bi se po tom pitanju turistima moglo ponuditi u Osijeku i prema kakvom konceptu?

U nedavno objavljenom intervjuu za portal Crocultour, a na kojeg se referirate, spomenuo sam međuostalim i arheološka otkrića kao sofisticirani turistički potencijal kojega bi trebalo eksploatirati, naravno s mjerom i s dobrim ukusom. Pri tome mislim da doslovno hodamo po slojevima bogate prapovijesti i povijesti, jer ova naša ravnica, prožeta brojnim vodotokovima, oduvijek je pružala potencijal za život i razvoj homoculturalisa; poput mezopotamske zlatne doline hranila je i tijelo i duh.

Iako smo vremenski daleko od eneolita, malo toga se promijenilo. Osijek, kao i bilo koji drugi veći ili manji svjetski grad, nije a i ne smije biti rezistentan prema onome što se tako rado naziva „globalizacijom“. Ne sumnjam da kaskamo za nekim većim središtima, iako smo uvijek napeti da budemo u tom ritmu, no što bi nam ostalo da smo kopija nekog drugog grada?

Specifičnost položenosti grada uz Dravu i blizine parka prirode, raznolika tradicionalna i suvremena arhitektura koja je još uvijek isprepletena urbanim zelenilom, atribut sveučilišnoga grada i ogromnog potencijala kojeg u sebi nose i donose mladi ljudi sa svježim idejama, dovoljan su argument za sve daljnje akcije.

Što osim toga vidite kao najveći kulturni potencijal Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

U razmatranju originalnih kulturnih potencijala koje Grad može ponuditi i svojim stanovnicima i gostima, pravo prvenstva još uvijek ima jedna tvrda i nerafinirana paradigma Slavonije i Baranje, čiji se korijeni vuku barem jedno stoljeće. Ovo što ću navesti kao primjer gotovo je objedinjeni citat mojih prijatelja i poznanika diljem Hrvatske.

Ni Osijek ni istočni dio Hrvatske nije ruralna varoš, s „debelim, simpatičnim i rumenim Slavoncima koji u šlinganim gaćama, a uz zvuk tamburice, pod miškom kulen nose“.

Kao i Osijek, i ostali gradovi u Hrvatskoj su u zadnjih dvadesetak godina možda malo previše ruralizirani. Etnološka kulturna baština, a za koju znamo da je izrazito bogata pogotovo u ovom dijelu Hrvatske, počela se razvodnjavati i kao takva prelijevati u područje sentimentalnosti, površnosti i kiča.

S druge strane, Osijek je svjestan da je najveći grad u ovom dijelu Hrvatske, pa se toj ruralizaciji i opire, zadržava i gradi svoj umjetnički identitet, kulturnu kralježnicu, koja je po malo kruta.Osijek se ruralizaciji ne opire na asertivan način, da ponudi nešto novo i prihvati mogućnosti koje donose i Osječani i oni koji u gradu djeluju, jer mobilnost je činjenica i nužna, već to radi jednim tvrdim kulturnim elitizmom i ekskluzijom. Umjetničko djelovanje, a kao platforma suvremenih tendencija, mora biti otvoreno prema raznovrsnim sadržajima i akcijama, jer u suprotnom negira svoj postmodernistički identitet i postaje salonska poza.

Bojim se da je tu Osijek previše zatvoren, uplašen, predecidiran, pa nema mjesta afirmaciji mlađe umjetničke generacije; a ako i ima, ona je selektivna i jednoobrazna.

Vjerujem da takav stav ne šteti samo pojedincu, nego i zajednici, jer kada govorimo o gradu, moramo misliti na sve koje u njemu žive i djeluju. Ovim prostorima su prošle različite kulture i svaka je ostavila nešto iza sebe, Osijek je uvijek bio otvoren prema tom toku, slobodan i širok. Zato i imamo tako bogatu povijest na koju smo itekako ponosni.

Radili ste u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, a sada ste na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. Postoji li suradnja između kulturnih i obrazvonih institucija? Zašto je ona važna?

Kroz gotovo deset godina rada u Školi, bilo je nužno proširiti spektar i prostor pedagoškog djelovanja; kako meni samome kao nastavniku-umjetniku, tako i prema učenicima koje se priprema za daljnji likovno-umjetnički samorazvoj. Iako je Škola specifična sama po sebi i ponešto drukčija od ostalih srednjih škola, jer pored teoretskog dijela nastave ima i puno likovne produkcije, taj praktični – stvarni segment je trebalo iznijeti i prezentirati izvan zidova učionica i ateljea. Ostvarili smo najrazličitije suradnje s institucijama u Gradu i u Županiji, koje su osmislili sami učenici pod mentorstvom svojih nastavnika.

Učenička likovna inicijativa, suradnja s gradskim četvrtima, vrtićima, školama, dječjim i staračkim domovima, muzejima, brendiranje Grada, prezentacije cjelokupnog rada škole i likovne radionice na Dan škole, Školska zadruga, projekti s Policijskom upravom i Centrom za nestalu i nezbrinutu djecu, neke su od akcija u kojima se Škola otvorila prema zajednici.

Ovo ima prvenstveno pozitivan učinak na same učenike, jer ih se odgaja da budu otvoreni i spremni pomoći, založiti se za svoje ideje i znati ih prezentirati. I nakon mog odlaska iz Škole, drago mi je što se nastavila lavina dobrih vibracija i inovativnih ideja.

I sada na Fakultetu, uz suradnju s kolegicama i kolegama, trudim se nastaviti ovu inicijativu, otvoriti se prema van, i to kroz ciljane akcije i djelovanja u kojima kao institucija rastemo i odgovorno potičemo i studente i učenike osnovnih škola na kreativno i kritičko razmišljanje.

Što je potrebno napraviti kako bi kulturne vrijednosti postale dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

Da bismo nekoga naveli da kulturno raste, moramo biti pomalo lukavi i mudri, jer prisilno ništa ne može imati dugi vijek. Senzibilizacija prema kulturi i umjetnosti počinje od malih nogu, iz temeljne jedinice društva, obitelji, a zatim kroz daljnje formalno školovanje i ponudu sadržaja u „slobodnom vremenu“. Iako se satnice nastavnih predmetakoji se izravno bave kulturom i umjetnošću sve više stanjuju i guraju prema margini, svaka odgojno-obrazovna institucija dužna je implementirati sadržaje ove vrste. Pa i ako bude tako, problem je drugih kulturnih institucija koje takve sadržaje mogu ponuditi. Dok sam radio u Školi, započeli smo dobru suradnju s Muzejom likovnih umjetnosti, Muzejom Slavonije i Arheološkim muzejom, kroz aktivne posjete i radionice za učenike, ali i nastavnike. Muzejski djelatnici su otvoreni za ovakve suradnje i mislim da bi trebalo tako i dalje nastaviti, poticati ih na svim razinama, jer većina dosadašnjeg najčešće je rezultat vlastite inicijative i ljubavi prema struci. Potrebne su ideje, planovi i poticaji da se to izvede.

Muzeji odavno već nisu tek odlagališta određene građe, niti su nekropole prošlih vremena.

Drago mi je što je to struka prepoznala i otvorila se prema građanima, svih profila i uzrasta, jer uvijek ovisimo jedni o drugima. Neprestani kreativni nemir u osmišljavanju novih akcija, radionica i suradnji nužan je da bi nam takav način života postao „normalan“, a ne izolirani slučaj.

Što kao rođeni Vinkovčanin prepoznajete kao osječki kulturni identitet? Je li on kao takav prepoznat i izvan granica Osijeka i Slavonije?

Prije studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti studirao sam njemački i engleski jezik u Osijeku, pa sam Grad kao mladac doživio krajnje romantično i beskrajno zaljubljivo. Avenije, drvoredi i veliki parkovi, Promenada, secesija kakva ne postoji negdje drugdje u Hrvatskoj, Tvrđa u jesenskoj magli i još puno poetičnih atributa koji se samo otkrivaju i množe svakim korakom. I danas mi je ta impresija ostala kao znak za Osijek, no ne možemo stati samo na tome. Nisam elegičar, a nostalgičnost u sebi razumski ipak doziram.
Kultura i umjetnost dugo vremena već imaju svoju alternativnu, neinstitucijsku verziju, koje se tek od nedavno prihvaćaju kao identitet Grada, često snažnije i brže kao njegov zvanični tradicionalni identitet koji nam stalno izmiče.

Vinkovci su izgubili svoju punk i rock scenu, izgubili su svoj Salon stripa, svoj „kulturni“ anarho-umjetnički iskaz i izraz; Osijek se ipak još bolje drži, jer to mora iz vlastite odgovornosti prema značaju i gravitaciji koju kao najveći grad regije ima.

U trenutku kada je ulična umjetnost tijekom devedesetih kod nas počela dobivati svoju strukturu, a sve kao dio svjetskog vala, hip-hop, grafiti, skejt-park i klubovi postaju nove dimenzije kulture. Njih ne možemo i ne smijemo zaobići, jer radimo nasilni korak u natrag, čak trk u natrag. Vremenom su se implementirali kao urbani iskaz vremena i prostora u kojima živimo, svidjelo se to nama ili ne. I u njima je potencijal kojim Osijek nepretenciozno i iskreno kaže da je Grad 21. stoljeća.

Koje su prednosti titule Europska prijestolnica kulture? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

Naslov Europske prijestolnice kulture velika je čast i još veća odgovornost. Od malih nogu sam odgajan i svjestan činjenice koliko je cijeli ovaj prostor na kojem živimo beskrajno potencijalan da se s lakoćom postigne bilo što; a vremenom mi je isto postalo jasno kako svi ovi potencijali ne mogu funkcionirati samostalno već samo kao cjelina, u međusobnoj suradnji.

Mi smo kao jedan organizam sa zdravim organima od kojih svaki može savršeno vršiti svoju funkciju, no vezivna tkiva su nam slaba i mlaka, pomalo lijena i s pogledom u natrag.

Holistički pristup i globalno shvaćanje ove problematike nas jedino može izdignuti iz letargije kojom smo zaraženi već dugi niz godina. Nedostaje vatre, a iz koje se rađa strast i koja pokreće sve.
Prilika da smo dobili kandidaturu za ovakav naslov treba biti poticaj da se svi malo protresemo i pitamo sami sebe – pojedinačno – što svatko od nas može napraviti. Jer samo uspješan pojedinac može tvoriti kvalitetnu strukturu zajednice, a ona mu to mora isto tako omogućiti i olakšati.

Smatrate li da se dovoljno radi na promociji osječke kandidature za titulu Europska prijestolnica kulture?

Ne mogu reći da sam bombardiran informacijama o tome, kao i o nekoj posebno strukturiranoj promociji, i žao mi je ako sam u pravu. Danas se izuzetno lako i brzo može doći do informacije, pa iako smo zagušeni i pomalo rezistentni prema informativnim podražajima, postoji psihologija oglašavanja i čitavi sustavi kako osmisliti originalnu i pitku kampanju koja neće prerasti u nešto nasilno ili dosadno.

Osijek ima jako dobre grafičke dizajnere, čija je priča suvremena i originalna, svjesna svjetskih trendova ali i vlastitog urbanog identiteta. Dizajneri su prvi glas ideje, oni daju ton priči i pokazuju njezino lice. Jesmo li ih uzeli u obzir?

Kada je pitanje kandidature za Europsku prijestolnicu kulture, moramo sami znati što to znači i kojem pravcu nas to vodi – ovakav naslov osnažuje jedan grad i čitav široki prostor oko njega ne samo na kulturnom, nego i političkom i gospodarskom planu. Dobro osmišljena kampanja i dobro razrađen plan privući će pozitivne energijske silnice i suradnju velikih razmjera; idealizam nam mora biti pokretačka iskra za ovakav jedan Projekt. Sanjamo li velike stvari, imat ćemo konstrukciju za sjajnu budućnost s kojom dolazi jako puno posla, a to je dobro.

Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

Kandidatura nije samo utrka za osvajanjem naslova, ona je i revizija vlastitih stanja i ideala. Poput proljetnog spremanja, radi se prostor za novo, a staro se reciklira u duhu nove ekologije.

Već i sam drugi krug u kojeg smo ušli, i pri tom „nadišli“ gradove koji su svoj image izgradili i definirali, govori da imamo priliku za nešto novo, nešto više i nešto bolje.

Kultura je vrijeme-prostor kojeg ne smijemo prepustiti slučaju; ona je naslijeđe koje se stalno mora njegovati i obnavljati. Vjerujem da ćemo, svi mi koji smo za njezin opstanak odgovorni, pružiti potporu i sebi i drugima da ona zasja svjetlošću dostojnom čovjeka.