Marin Topić

Marin Topić, umjetnički fotograf

Marin Topić, umjetnički fotograf

Moramo pronaći model kojim ćemo zadržati talentirane ljude

* Zvonko Maković je u predgovoru kataloga vaše izložbe Retrospektiva iz 2009. godine napisao kako su “stotine i tisuće Topićevih fotografija iznosile na vidjelo ono što je bilo dobrim dijelom zaboravljeno ili sasvim nepoznato i upravo se s njegovom optikom oblikovala nova slika grada. Grada koji više ne potire svoje povijesne slojeve, nego ih razotkriva ističući tako svoj pravi identitet.” Koji je osječki kulturni identitet?

– Osijek ima zbir identiteta. On nema jedan izraženi identitet kao neki drugi gradovi poput Pariza koji ima Eiffelov toranj ili Pisa s kosim tornjem. Meni puno gostiju dolazi iz drugih krajeva Hrvatske, ali i svijeta i svi imaju puno simpatija prema Osijeku zato što osim naših poznatih kulturnih znamenitosti, od barokne Tvrđe i secesije, Osijek ima i mirni tok uz rijeku Dravu, prekrasne perivoje, lijepe ulice, predivne parkove. Osijek ima topao stil života. Zanimljivo je, nedavno smo snimali film povodom 125 godina Belišća. Išli smo u Sloveniju kao prvo mjesto snimanja gdje nas nisu niti kavom ponudili mada su bili vrlo ljubazni. U Zagrebu smo dobili kavu i pričicu. Onda smo otišli u Beograd gdje su nam rekli da ne možemo snimati dok ne pojedemo ručak. Na kraju smo išli u Skopje gdje su nam rekli da ne možemo otići praznog prtljažnika pa su ga napunili specijalitetima iz svoje zemlje.

Osijek je na krajnjem istoku Hrvatske, on ima još toplinu duha, gostoljubivost, ovdje se ljudi još uvijek druže. A onima koji dolaze kao gosti je to simaptično.

No, mi ne pretjerujemo, nismo ni na tom hladnom zapadu ni na krajnjem jugu gdje je toga ipak malo previše. Osijek ima ugodan život, on je stvarno grad po mjeri čovjeka. Osijek snimam od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a u osamdesetima sam izdao prvu monofrafiju Osijeka. U odnosu na tada, Osijek gubi tu svoju sliku nepažnjom svih nas, i građana i uprave grada. Opterećeni smo ružnim reklamama, centar grada izgleda lošije nego periferija. Osijek je jedan od rijetkih gradova gdje pred svakim kafićem postoji šator. U drugim su gradovima postavljene lijepe stolice i suncobrani. Moramo puno još učiniti da bi naš identitet bio prepoznatljiviji.

Nemamo nikakvo poznato dugogodišnje događanje koje bismo mogli istaknuti.

Osijek je među prvima organizirao majske susrete moticiklista u dalekoj prošlosti, a od čega smo odustali. U stvari za koje mislimo da vrijede,  moramo ulagati, trajno na njima raditi, poštivati i promovirati. A to ne činimo.

* Na koji način promicati taj kulturni identitet Osijeka na regioanlnim, nacionalnim i europskim razinama? Što je važno pokazati prema van?

– To kako mi sebe vidimo nije važno, trebamo razmišljati kako nas drugi vide. Drugi nas za sada vide jako pozitivno. Na čitavu se Slavoniju kako zbog patnji rata tako i zbog našeg blagog karaktera gleda pozitivno. Ali da bismo bili ravnopravni s ostalim dijelovima Hrvatske, prvo moramo uzburkati baruštinu u kojoj jesmo. Moramo početi smisleno raditi dugoročne projekte. Dugoročno ulagati u kulturu i razvojni plan.

Mi lutamo, a na taj način ćemo ostati samo destinacija u kojoj je ugodno pojesti fiš, družiti se s ljudima ili popiti kavu uz obalu Drave. To nam nije dovoljno.

Primjerice, bio sam ovaj mjesec u Beču u Galeriji suvremene umjetnosti na izložbi o Freudu. Postav te izložbe koštao je više od svih postava u godinu dana u osječkim galerijama. Danas nije dovoljno postaviti izložbu nego od svega napraviti doživljaj. Da bi razvili kulturni turizam morate nuditi stvari koje su jako dobre i jako dobro profilirane. No mi imamo problem i dijelimo sudbinu malih gradova. Talentirani ljudi odlaze jer je prostor za stvaralaštvo u velikim gradovima veći. Moramo pronaći model kojim ćemo zadržati talentirane ljude. Istina, to je teško jer postoje i objektivni i subjektivni problemi. No, ako smo u stanju dovesti čuvene sportaše, valjda možemo dovesti kakvog poznatog umjetnika oko kojega bi se mogli organizirati događaji koji će obilježiti godinu, kao što su radionice, izložbe, multidisciplinarne stvari gdje bi ljudi dolazili, dijelii iskustva s građanima. Svaki novi doživljaj, nova slika nas obogaćuje i omogućuje da se razvijamo dalje.

Danas je veza sa svijetom jednostavna. Važno je da što više  upijamo, da nam pokažu kako rade, da zajedno s njima stvaramo i da se stvaraju nove veze i nove vrijednosti.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno prepoznat od donositelja odluka i kao takav dovoljno iskorišten?

– Ima jako mnogo prostora, ali stvar je u generalnoj i dugoročnoj politici. Fotoklub Osijek je ’70.-ih i ’80.-ih pet ili šest puta najbolji klub u bivšoj državi. Dakle imali smo potencijale, ali se nisu njegovali i nestali su. U stanju smo napraviti nevjerojatne iskorake kao što je slučaj Kostelić. Oni zasada uspijevaju zahvaljujući kako svom talentu, tako i ulaganju i odricanju roditelja. No, ne postoji opći plan jer na razini čitave države nismo dobro organizirani. Ako su oni tako uspješni, što bi tek bilo da smo svi na općem planu tako dobro organizirani.

Uspjeh se održava sustavnim praćenjem i financiranjem što je jako važno.

Istina, živimo u kapitalizmu i sve se valorizira novcem koliko bilo pošteno ili ne, ali sustavnim radom možemo napredovati u svim tim pogledima.
Također, imamo veliku sreću što u Osijeku imamo tako veliko sveučilište. Bez njega ne bismo imali šansu. Imamo i Umjetničku akademiju kao jednu od najmlađih članica. Tim ljudima Grad Osijek treba pružiti priliku, intervencijama, integriranjem, zapošljavanjem. Treba im dati šansu da pokažu svoje stvaralaštvo. Tu se krije stravično velik potencijal i treba ga iskoristiti. To je jedna od najdivnijih stvari koja nam se dogodila.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– Osnovni problem je taj što se kulturne ustanove financiraju iz različitih izvora i ovisne su o politikama koje ti izvori financiranja imaju. Pretpostavljam da suradnja nije tako loša, ali samim tim je ona na točki pucanja ili ograničena partikularnim interesima. A to nije najbolji način.

* Što bi Osijek dobio titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Vjerujem da je ova titula san svakog normalnog čovjeka koji se bavi umjetnoštću. To je prekrasna prilika. Očito je da Osijek ima puno potencijala. Treba naglasiti da zemljopisna smještenost Osijeka budi simpatije i u Europi. Imamo velik prostor u tome i imamo što ponuditi. Ali da bi to mogli ostvariti moramo učiniiti prave, ispravne i prve korake.

Moramo prestati sakrivati ruševine iza jumbo plakata, standardizirati znakovlje u gradu, očistiti grad od šatora i cerada. Moramo pokušati spasiti industrijsku baštinu Osijeka.

Evo, bivša Šibicara je prekrasna zgrada kao i Kožara koja je strašno devastirana, gotovo do nevjerojatnih razmjera. Stoji i paromlin. Sve bismo to trebali vratiti u životnu, umjetničku funkciju. Postoji mogućnost za alternativnu umjetnost, za razna događanja koja bi obogatila kulturni život grada. A to sve bi trebali biti spremni i prije nego dobijemo titulu. No, ne treba odustati. Treba napraviti dobar plan i ići u tom smjeru. Uspjeli su mnogi mali gradovi, a mi imamo mogućnosti. No, trebamo pametno raditi. Danas nisu bogati oni koji imaju mogućnosti nego oni koji znaju raditi. Kao slobodni umjetnik i mali privatnik mogu potvrditi da su naši ljudi vrijedni i hoće raditi. No, treba ih usmjeriti i imamo šanse.

* U slučaju da postanemo europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti značajna sredstva za pokretanje različitih programa i izgradnju infrastrukture. Što je potrebno Osijeku da bi opravdao ovu titulu?

– Nemamo čak ni klavir, a kamo li koncertnu dvoranu (smijeh). Nemamo riješenu gradsku knjižnicu, prostor Muzeja Slavonije nije dovoljan za sve eksponate. Nedostaje i dovoljno velik prostor u Muzeju likovnih umjetnosti. Nemamo ni galeriju fotografije. Nedostaje puno toga. Trebamo i programe i infrastrukturu. I nove ljudi i nove vizije. Naravno, ne govorim nužno o izgradnji novih prostora, moguće je postaviti objekte koji su naše arhitektonsko nasljeđe i kao takvi imaju vrijednost.

Industrijsku arhitekturu 19. stoljeća treba sačuvati. Zašto Šibicara ne bi bila koncertna dvorana ili moderna galerija?

Evo, nemamo ni modernu galeriju. Jesmo mali grad, moramo biti svjesni da ne možemo imati sve, ali moramo stremiti i željeti, usredotočiti se na to. Ako želite prijeći dug put, morate učiniti prvi korak. Da bismo sve ovo postigli moramo učiniti prvi korak. Volio bih da mogu reći da se moramo nastaviti kretati, ali nama prvo treba prvi korak.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Možda steknemo samosvijest i kritičko promišljanje o sebi koje nam nedostaje.

Nemamo ni samouvjerenost. Ako nam to ostane, već smo jako puno dobili.

Da vidimo u kojoj se mjeri možemo nositi sa svijetom. Nadam se da će nam ostati i lijepe zgrade, uređen grad. Na kraju krajeva, odite u Pečuh pa vidite koliko je centar ljepši nego što je bio. Nadam se da će nam ostati pošteno pravo kvalitetno iskustvo i šansa našoj djeci da na tom prijeđenom, dugom putu nastave, da on bude temlej za nove generacije.

Join the conversation! 1 Comment

  1. Dijelim razmisljanja sa Topicem, a tuzan sam sto ne poznam ni 100, a volio bih da Osijek ima 1000-10000 takvih ljudi, koji hoce, znaju i stvaraju u Osijeku. Ukratko u vrticu ima 90%, u osnovnim skolama ispod 50%, u srednjim ispod 25%, na sveucilistu ispod 10%, a medju umirovljenicima ispod 5%!
    Zasto godinama zivota opada moc stvaranja?
    Svi su ljudi kada se rode 100% Bozji. Prvo roditelji zakazu, a onda od vrtica do zavrsetka studija nemotiviranost i nedovoljna strucnost razbija kod mladih moc stvaranja, a kad se mladi zaposle nesposobnost rukovodeceg kadra u svim institucijama “ubija” mnoge, a odnos prema najstarijima umjesto da oslobodi stvaralacki potencijal, vodi ka minimumu.
    Epk2020 je izvrsna prilika da poraste vjerojatnost stvaralastva kod svakog dobnog nivoa, jer svi smo bogati greskama, a kandidiranje je izvrsna prilika za samoodgoj, samoobrazovanje i samoorganizaciju svih 100 000, a i 800 000 u pet zupanija, koji su manje ili vise zanemareni i pitam se hoce li do 10.2.2016. probuditi se iz zimskog sna u koje ih je zivot strpao.
    Danas sam bio na jednom sastanku u kojem mi se rodila nada kako bi do Uskrsa ove godine svi spomenuti mogli barem naslutiti da ima nade, da je zivot u ljubavi i slobodi moguc u Istocnoj Hrvatskoj.
    Zivi bili i iskoristimo korizmu da izvucemo svatko sebe iz svih gresaka u koje nas je zivot doveo, oprostimo sebi, roditeljima, nastavnicima, sefovima i suradnicima, koji nam nisu dali sansu stvaranja ljubavi i slobode. Sve greske koji su nam nanijeli drugi su komplement komplimenta. Kad dodjemo do svog identiteta, do onog Bozjeg u nama, zapocet ce u nama razvitak stvaralastva, a onda ce nam zivot postati pjesma, a drustvo ce biti istinsko umjetnicko djelo. Epk zivi tridesetak godina, a od 2020 EU moze to postati ako mi budemo sinteza svega sto smo ostvarili i svi prije nas.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s