Igor Loinjak

Igor Loinjak, kustos Galerije Kazamat

Igor Loinjak, povjesničar umjetnosti i voditelj Galerije Kazamat

Osječko ljeto kulture svake godine pokazuje da ima građana zainteresiranih za kulturu

* Koje kulturne vrijednosti prepoznajte kao kulturni potencijal kojim bismo se mogli predstaviti Europi kroz titulu Europska prijestolnica kulture?

– Treba biti svjestan da Osijek u ovome trenutku nema provjerenih kulturnih vrijednosti koje bi ga pozicionirale na više mjesto rang ljestvice u odnosu na druge gradove kandidate – Dubrovnik, Pulu i Rijeku.

Čini mi se kako se dosadašnjim jednostavnim zbrajanjem „kulturnoga potencijala“ nije postigao kvalitativni napredak.

Pri tome, naravno, ne mislim na kvalitativni skok nekih kulturnih institucija koje se ga postigle isključivo angažmanom vlastitih snaga.

* Što možemo prepoznati kao naš kulturni identitet? Jesu li ga građani Osijeka kao i donositelji odluka svjesni?

– Kulturni identitet našega grada u ovome trenutku vidim u Tvrđi. Svakako da postoje i drugi kulturni potencijali koji bi se u narednom periodu mogao prometnuti uz bok Tvrđi, ali su oni zbog brojnih problema još uvijek u prenatalnoj fazi barem što se tiče vidljivosti i utjecaju na osvježavanje i mijenjanje kulturne politike Grada. Drugi je dio pitanja „jesu li ga građani Osijeka kao i donositelji odluka svjesni?“ Bilo bi čudno da nisu, ali ne bih rekao da se to osjeti. Svjestan sam da je problem Tvrđe vrlo kompleksan, ali ne bavljenje njime ga neće riješiti.

* Na koji biste način promicali taj kulturni identitet Osijeka na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– U Tvrđi je posljednjih nekoliko godina prisutno povećanje broja posjetitelja. Međutim, posjetitelji su to koji uglavnom tek prođu njezinim ulica pri svom poludnevnom obilasku grada. Rijetko tko od njih obiđe Muzej Slavonije, Galeriju Waldinger ili Galeriju Kazamat… Svjestan sam kako radno vrijeme i Galerije Waldinger i Galerije Kazamat posjetitelju za vrijeme prijepodnevnih i popodnevnih sati ne nudi mogućnost ulaska i obilaska izložbe, ali broj posjetitelja na godišnjoj razini to prema sadašnjim podatcima ni ne traži. Iz toga smo se razloga barem mi u Galeriji Kazamat usmjerili prema studentima. Premda kultura i umjetnost trebaju biti nadogradnja čovjeku duhu, one se još uvijek uglavnom tretira na način: „Pa što će meni to!“ Kako promicati identitet Tvrđe? Proširenjem kulturnih sadržaja koje u istu ruku treba učiniti prezentnim zainteresiranim građanima i turistima. Da građana zainteresiranih za kulturu ima, svake nam godine pokazuje Osječko ljeto kulture.

* Kako biste kulturne vrijednosti učinili dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana? Koja je uloga Galerije Kazamat?

– Kandidatura za EPK nam je pokazala, kao i zasigurno brojnim gradovima koji su prije nas (i naše konkurencije) bili u sličnoj situaciji, da se potreba za kulturnim vrijednostima ne može nametnuti preko noći.

U ovome trenutku kultura ne pripada domeni „svakodnevnog života“ naših građana, a promjena je moguća tek ulaganjem dugotrajnog napora u rad s mlađim generacijama.

Ulogu Galerije Kazamat pokušali smo podrediti tome cilju. Uveli smo sadržaje koji studentima mogu služiti kao oblik fakultativne nastave, no svakako na tome treba dodatno raditi jer kultura i najveći dio umjetnosti nisu samo za intelektualnu elitu.

* Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– Ne znam postoji li jasna kulturna politika, no čini se da ne postoji. Ipak, postoji želja za suradnjom, kako s Gradom tako i s ostalim kulturnim institucijama. Suradnja postoji te unazad koju godinu, koliko sam uključen u osječka kulturna zbivanja, imam osjećaj da ona jača što je vrlo pohvalno. Suradnja je važna zbog stvaranja programske raznolikosti i olakšavanja organizacije pojedinih događaja koji nemaju uvijek institucionalni oslonac.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Temeljni problem osječke kulture: „Što će s njom biti za deset godina?“ Nije problem što odgovor na to pitanje nitko ne zna, nego činjenica što se malo toga poduzima da u dogledno vrijeme saznamo barem mogući odgovor.

* Što bi Osijek dobio titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Dakako da bi time Osijeku pripala čast biti u društvu drugih europskih gradova počašćenim istom titulom. Prednost je te titule povećenja „vidljivosti“ samoga grada u zemlju, ali izvan nje.

Međutim, stavljanjem pod povećalo na vidjelo će izaći i cjelokupni neuspjeh koji se može dogoditi nakon dobivanja titule.

Iz toga razloga mislim da bez adekvatnog pripremljenoga i dugoročno razrađenoga programa, dobivanje EPK-a može donijeti više štete, nego koristi.

* Što bismo trebali izgraditi u Osijeku, odnosno koje programe pokrenuti, a da bismo opravdali tu važnu titulu?

– Ako treba birati između izgradnje ili pokretanja novih programa , prije bih se priklonio ovom drugom jer je žalosno vidjeti kvalitetan prostor s lošim programom. No, razmotriti treba i drugu situaciju: Gdje smjestiti kvalitetan program u slučaju da nam nedostaje prostor?

Zajedničkom suradnjom dio postojećih gradskih prostora svakako može biti dostupniji određenom dijelu programa koji nema biti gdje smješten.

Tu mislim na dobar primjer nedavne suradnje projekta Barutana 015 i MLU-a. Ako bi se razmišljalo o građevinskoj izgradnji, svakako bi se trebalo voditi računa o opravdanosti te izgradnje pri čemu važan faktor igra posjećenost kulturnih programa za koje se gradi. U tome bih kontekstu spomenuo za sada lošu sudbinu već postojećeg objekta Kulturnoga centra koji već duže vrijeme čeka svoju finalizaciju.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020. godine?

– Kulturni programi bez publike koja će ih konzumirati ne mogu opravdati sami sebe. Pitam se stoga trebaju li oni biti namijenjeni isključivo građanima. Odgovor je da trebaju jer je činjenica da Osijek trenutno nema status turističke destinacije, a veliki broj turista koji ga posjeti tek je, kako samo gore spomenuo, na proputovanju. Pružaju se, dakle, dvije mogućnosti od kojih jedna ne isključuje drugu i obratno. Prva uključuje oblikovanje domaće publike što je dugotrajan proces koji treba započeti već od najmlađih generacija. Druga je mogućnost predstavljanje Osijeka kao poželjne kulturno-turističke destinacije. U ovom nam trenutku obje mogućnosti predstavljaju nedosanjani san što u budućnosti ne mora biti tako. Ostaje, dakle, pitanje hoće li se što promijeniti, a za promijenu nisu dovoljni tek volja i entuzijazam, nego i administrativna podrška.