Goran Lišnjić

Goran Lišnjić,

Goran Lišnjić, multimedijalni umjetnik

To što je nekada postojala institucija poput SKUC-a, a danas ne, samo govori o tome što je kultura značila nekadašnjem političkom establišmentu, a što znači današnjem

* Bili ste član nekadašnje prve osječke punk/post-punk grupe Diskretni šarm buržoazije. Kako danas gledate na glazbenu scenu Osijeka? Može li Osijek na toj sceni graditi barem dio svog kulturnog identiteta?

– Kada sam zajedno sa svoja dva prijatelja osnovao Diskretni šarm buržoazije 1979. godine, stanje na “osječkoj sceni” je bilo katasrofalno, hrpa nekakvih bezličnih “hipi” bendova koji su gnjavili sa svojim verzijama Doorsa, Time-a. Morate znati da je u to vrijeme jedva koji bend stidljivo svirao svoje pjesme i da im je vrhunac kreativnosti bio skinuti solo dionicu svog idola ili deset minuta svirati nekakve ofucane blues rifove. Mi smo im bili kao prvo vizualni, a potom i zvučni šok i kao treće izvodili smo isključivo vlastite pjesme.

Ljudi su zapravo predvidljivo reagirali na našu pojavu, od javno obznanjenih diskvalifikacija na nekakvim gitarijadama, jer sam recimo sišao sa pozornice i skako žiriju po stolu, razbucao im nekakve papire po kojima su oni piskarali te ih pošpricao sprejem za vrijeme našeg nastupa, do toga da su nas nakon jednog nastupa u mjesnoj zajednici Jug 2, njih desetak sačekali, počeli vaditi noževe i prijetiti, jer sam u pola našeg nastupa ožednio, otišao na šank, naručio colu i popričao par minuta s nekom djevojkom, dok je u isto vrijeme bend i dalje svirao u drugoj prostoriji i čekao da se vratim na pozornicu. Ispostavilo se da je taj razgovor, s tom djevojkom bio problem.

Na glazbenu scenu Osijeka ne obraćam pažnju, još od 1984. godine kada sam odlučio otići iz vlastitog benda. Svi ti osječki bendovi iz 80-tih su mi bili dosadni, neinventivni.

Jedino vrijedno spomena na današnjoj “osječkoj sceni” je mladić po imenu Marko Jović i njegovi projekti Xtematic / Xernex. On je tisuće kilometara udaljen od svega što se trenutno dešava u gradu, tako da mi nije čudno da sa svojih 21 godinu ima objavljene albume u Engleskoj, Kanadi, Češkoj, Australiji, itd. Naravno s njim u ovom gradu nitko ne radi intervjue, ne promovira ga, pretpostavljam da lokalnim mediokritetima nije dovoljno dobar.

Može li Osijek na toj sceni graditi barem dio svog kulturnog identiteta? Naravno da može, ali mi moja “muška intuicija” govori da još duuugo godina neće.

* Što prepoznajete kao kulturni identitet Osijeka? Je li on prepoznat i izvan granica Osijeka? Odnosno, je li prepoznat među Osječanima?

– Imam problem s pojmom “kulturni identitet”. To je preširok, zbirni pojam da bi ga se tako jednostavno upotrebljavalo. U pitanju su različite razine identifikacije od osobne, etničke, nacionalne, regionalne, vjerske, spolne, političke, civilizacijske. Ono što sam primjetio da se kod nas “kulturnim identitetom” najviše bave teoretičari i političari koji pripadaju desnoj strani političkog spektra. Oni se razmeću tim pojmom ne bili nam pružili sliku nekakvog unificiranog, jednoobraznog, “našeg” identiteta. Njima je važno “Kako definirati hrvatski kulturni identitet?”, meni to pitanje uopće nije važno.

Što se tiče “kulturnog identiteta Osijeka” prepoznajem ga kao “srednjoeuropski”, za razliku od recimo “mediteranskog”. (smijeh)

Kako Osječani i oni izvan njega percipiraju kulturni identitet Osijeka ne znam. Koga uopće pitati: književnike, kustose, glazbenike, baku koja prodaje svoje povrće na tržnici, punkere, partijanere, susjedu…?

* Koje je poteze potrebno napraviti kako bi se taj identitet promicao na nacionalnim, regionalnim i europskim razinama?

– Dakle… ne treba nama “kulturni identitet”, to je ionako po meni pojam koji se stalno i iznova mijenja, definira. Nama treba jasna “kulturna politika” koja će promicati ne “identitet”, nego “kulturu” na svim razinama.

* Performansom ste 1994. godine obilježili 72. godine od održavanja Osječke dadaističke matineje. Je li danas, barem približno, kakav sličan događaj usporediv s Dadaističkom matinejom ili s vašim performansom?

– Zapravo je to bila “akcija” (pod imenom Attack on Fine Arts – First Detonation) postavljanja spomen ploče na Kino Royal, gdje se matineja 1922. godine održala. Na spomen ploči je bio otisnut manifest koji je pozivao tada vladajuće strukture da prestanu s “kretenizacijom i nasilnom unifikacijom kulture” i svođenje iste na tamburice i hlebinsku likovnu školu, podsjećajući iste te strukture da su se ovdje u Osijeku nekada dešavale stvari koje su uspješno korenspodirale s tadašnjim kulturnim događanjima u Europi. Tom prilikom smo otisnuli 30-tak grafika istog naziva, a 2010. slovenska likovna grupa Irwin je izložila je našu grafiku u sklopu instalacije “Folk Art” na “Taipei Biennial 2010”.

Mislim da je po intenzitetu provokacije kulturnog i političkog establišmenta novije hrvatske umjetnosti najdalje otišao osječki umjetnik Boris Šincek sa svojom “antiminskom” akcijom iz 1999. godine u osječkom Šetalištu Petra Preradovića, te pojedinim perfomansima poput “Pucanje” i “Poljubac”. Te zagrebački umjetnik Igor Grubić sa svojom akcijom “Crni Peristil” iz 1998. godine.

* Bili ste aktivan sudionik zlatnih godina osječkog SKUC-a. Koliko je danas potrebna takva institucija i može li u takvom formatu zaživjeti?

– To što je nekada postojala takva institucija poput osječkog SKUC-a, a danas ne, samo govori o tome što je kultura značila nekadašnjem političkom establišmentu, a što današnjem.
Ne zaboravite jedno, vladajuće ideje nekog vremena bile su uvijek samo ideje vladajuće klase.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći potencijal kulture su uvijek ljudi. Ukoliko imate mediokritete na mjestima na kojima se o kulturi odlučuje možete očekivati samo stagnaciju i u konačnici nazadovanje, provincijalizaciju.

* Ako postoji, navedite jedan problem osječke kulture.

– Mediokriteti koji se bave kulturom i o njoj odlučuju. Oni koji svojim radom dovode u pitanje npr. funkcioniranje osječkog HNK.

* Osijek se kandidirao za naslov Europska prijestolnica kulture. Što vidite kao prednosti ove titule? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

– Mislim da je svima jasno da su prednosti te titule ogromne, s obzirom na današnje stanje u osječkoj kulturi. Osobno mislim da bi pametnom kulturnom politikom i strategijom Osijek mogao dobiti novi vjetar u leđa, da konačno živi tu kulturu, da iskoristi svoje ljudske potencijale, te mlade umjetnike koji svake godine izlaze s Umjetničke akademije. Imamo i prvu generaciju mladih ljudi koji su diplomirali na Odjelu za kulturologiju (Katedre za Kulturni menadžment i Medijsku kulturu). Evo posla za njih, to su mladi ljudi željni rada, treba ih uposliti odmah, sada, da pomognu oko kanditature.

* U slučaju da ju ponesemo, koje infrastrukturne projekte treba pokrenuti/izgraditi? Ili je dovoljno iskoristiti postojeću infrastrukturu.

– Treba biti izbalansiran. Prostori poput bivše Šibicare i Kožare su svakako poželjni za transformaciju u prostore u koje bi se mogla “useliti” kultura. S druge strane, Osijek kao četvrti grad po veličini u Hrvatskoj nema koncertnu dvoranu, pretpostavljam da ju grad zaslužuje. Svakako ne treba graditi “zgradurine” koje će nakon par godina “zjapiti” prazne i tako propadati.

 

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Mladi ljudi koji će prvenstveno znanjem i voljom, a ne podobnošću, unapređivati i razvijati kuturu u gradu.