Dražen Kušen

Dražen Kušen, Voditelj Odjela za sređivanje i obradu arhivskog gradiva gospodarstva i bankarstva u Državnom arhivu Osijek te predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva

Dražen Kušen, Voditelj Odjela za sređivanje i obradu arhivskog gradiva gospodarstva i bankarstva u Državnom arhivu Osijek te predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva

Nesuvislo je proklamirati kako je kultura pokretač gospodarstva jer to stvara sliku „Potemkinovih sela“

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– O tome bismo mogli govoriti na nekoliko razina: gradskoj, područnoj, nacionalnoj, međunarodnoj. Budući da se radi o blogu Oskultura, ovdje je primjereno govoriti o gradskoj razini. Jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika tu se ne prepoznaje. Događa se, doduše, suradnja između djelatnika u kulturi, češće na međuosobnoj stručnoj razini a rjeđe i u institucionalnom oblikovanju i ostvarivanju pojedinačnih projekata. Međutim, češće prisutno deklarativno potpisivanje interinstitucionalnih ugovora o suradnji „uprazno“ bez konkretno osmišljenih planova i projekata, pokušaj je stvaranja slike koja je zapravo obmana. Nije dovoljno deklarativno s političke ili neke druge vodeće pozicije tu i tamo svraćati pozornost na kulturu, ili čak nesuvislo proklamirati kako je kultura pokretač gospodarstva, ili tako nekako, jer takve izjave i proklamacije koje se prigodice pojavljuju u medijima samo stvaraju sliku „Potemkinovih sela“ tobožnje brige politike za kulturu.

Ako govorimo o jasnoj kulturnoj politici onda bi se ona morala prepoznavati kao sveobuhvatna, osmišljena, sustavna i usmjeravana suradnja najšire platforme kulturnih dionika.

To se ne prepoznaje, a to znači da ne postoji ili je posve nejasno artikulirano. K tome, jasno se vidi iz ukupnosti zbivanja u kulturi Osijeka kako bi bilo presudno važno da se takva jasna politika oblikuje sudjelovanjem „najšire platforme kulturnih dionika“ (kako ste to formulirali već u samom pitanju), a ne da gradsku strategiju kulture u svakoj novoj političkoj etapi pokušava interesno oblikovati isključivo mala skupina „podobnika“ ove ili one vrste. Kulturna politika bi tek tada postojala kao jasna i konstruktivna podloga djelovanju, kada bi bila oblikovana ravnopravnim zajedničkim sudjelovanjem svih aktera kulture: stručnjaka, umjetnika, političara i građana. Naglasak stavljam na „ravnopravno“ i „svih“. Važnost takve jasne kulturne politike pokazala bi se u oblikovanju jasne strategije u interesu grada i građana, ostvarivanju njezinih zadataka i aktivnom doprinosu oblikovanju kulturnog
eta Osijeka.

* Što prepoznajete kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći potencijal kulturne djelatnosti  Osijeka su njegovi građani. Iz redova građana se pojedinci svojim školovanjem, usmjeravanjem i razvijanjem vlastitih talenata pojavljuju na kulturnoj sceni kao akteri kulturne djelatnosti s jedne strane, odnosno kao korisnici i „uživatelji“ plodova te djelatnosti, s druge strane.

Namjerno ne želim koristiti komercijalni pojam proizvoda koji se sve češće nameće i u kulturi.

Interakcija između ta dva pola istoga potencijala najviše ovisi, kao i u svemu, o tome koliko smo kao društvo uložili u školovanje i usmjeravanje djece i mladih, odnosno koliko prepoznajemo i pomažemo razvoju talenata onih pojedinaca između nas koji su nadareni i vrijedni.

* Na temelju čega Osijek treba graditi svoj kulturni identitet? Je li on prepoznat kako od strane građana tako i od donositelja odluka?  

– Kulturni identitet svakog složenog društva je zbroj kulturnih identiteta njegovih pojedinaca i podskupina, s eventualnim zajedničkim nazivnikom. Grad Osijek je nadasve složeno društvo jer je u kontekstu hrvatske povijesti imao nadasve složenu povijest svoga nastajanja, oblikovanja i preoblikovanja, kako u starijoj tako i novijoj povijesti.  Oni koji se kao povremeni posjetitelji sjećaju Osijeka, redovito se osvrću na lijepi i ugodni hrvatski grad na istoku, na susretljivost i širinu njegovih građana, na ljepotu i mirnoću njegovih ulica, na bliskost Osijeka i Drave, na ugodu boravka u gradu i želju da se u njega ponovo vrate.  To je „prima vista“ opći identitet ovoga grada u očima onih koji ga posjećuju.

Međutim, niti osobno, niti na temelju dojmova onih s kojima sam o tome razgovarao, ne prepoznajem nijedan istaknuti monolitni osječki kulturni identitet.

Identitet kako je to primjerice za Varaždin barok, a sada već i Špancirfest, za Opatiju arhitektura elitnog turizma, za Split Dioklecijan i njegova palača. Mi u tome smislu nijednu svoju vrijednost nismo sami prepoznali i oko nje stvorili konsenzus da ju sustavno promoviramo kao svoj identitet. Evo samo nekih primjera. Možemo i u Osijeku govoriti o baroku jer imamo jedinstvenu baroknu cjelinu vojno-civilnog karaktera, gotovo u cijelosti očuvanu, ali je do danas nedovoljno iskorištena u oblikovanju identiteta.

Mi govorimo o svojoj secesiji, ali se postavlja pitanje ima li ona za Osijek tu snagu da bude njegov identitet, u odnosu na ostale komponente.

Mi godinama imamo Osječko ljeto kulture, ali se pitam jesmo li u njegovom priređivanju i održavanju uspjeli kroz niz godina oblikovati barem identitet same te manifestacije (vraćam se na usporedbu sa Špancirfestom), ili je i ta kulturna manifestacija, čak i nakon toliko godina, samo „ad hoc“ konglomerat svega onoga što se u tom trenutku može ponuditi, jer zapravo ne postoji kontinuirani stvarni koncept ili strategija razvoja i usmjeravanja te manifestacije. Međutim, jedino se tako može oblikovati jedan identitet.

* Ako postoji,  navedite jedan temeljni problem osječke kulture.

– Svjedoci smo kako građani svih generacija u kulturnim događanjima u gradu rado sudjeluju, ali je na donositeljima odluka odgovornost  za ponudu koja, pak, ovisi o suradnji.

Nažalost, donošenje odluka, kako na razini politike, tako i na razini upravljanja ustanovama, sve češće je prepuštena osobama koje su podobne ali su nestručne, nekompetentne, ili pak isključivo interesno orijentirane i time već iskompromitirane.

Donošenje dobrih, stručno utemeljenih i strateški važnih dalekosežnih odluka važno je, s jedne strane za oblikovanje identiteta, a s druge strane za konstruktivnu suradnju sviju onih koje sam spomenuo u odgovoru na prvo pitanje: stručnjaka, umjetnika, političara i građana. Njima se na razini odlučivanja (politika i upravljanje ustanovama i drugim subjektima kulture) mora stvoriti okvir za suradnju i uspjeh u radu kao osnovu kvalitetne kulturne ponude. Sve ostalo su samo više ili manje uspješni pokušaji entuzijasta.

* Na koji način biste promicali kulturni identitet Osijeka na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Za promicanje kulturnog identiteta mora se najprije imati vlastiti kulturni identitet, a onda i osigurati dovoljno sredstava da se s jednim kulturnim programom koji taj identitet promovira može izići na druge hrvatske prostore, u susjedstvo, u širi prostor Europe i svijeta. Imao sam priliku vizualni identitet Osijeka i Slavonije, kroz objektiv Marina Topića u ratu i u miru, u organizaciji Hrvatsko-njemačkog društva Osijek promovirati u njemačkom gradu prijatelju Pforzheimu i u drugim njemačkim gradovima, no minimalna doznačena sredstva nisu dotekla niti za Pforzheim.

Nažalost, bez suvislog odlučivanja u financiranju promocije vlastitog identiteta, sjedeći doma, ne može se ništa napraviti na širem planu, a onda čak i velik i vrijedan grad ostaje samo „selo moje malo“.

* Osijek je bogat raznolikošću kulturne ponude, no ističe li se što od toga dovoljno, a da bi moglo presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Svojim povijesnim naslijeđem, svojim geopolitičkim položajem, svojim prirodnim i stečenim resursima, Osijek ima dobre pretpostavke za kandidaturu – ali još uvijek nema definiranu glavnu okosnicu te kandidature. Ima više osoba u stručnim i političkim krugovima koji tu kandidaturu zdušno zagovaraju i smatram da toj ideji svakako treba dati podršku utoliko što i bez osvajanja te titule, već samo nastojanje, pokreće puno toga, angažira snage i koristi postojeće resurse na nove načine.

Međutim, za stjecanje te prestižne titule, a onda i za stjecanje svih beneficija koji iz nje proizlaze, oni europski gradovi koji su je osvojili spremali su se godinama sustavnom i usmjerenom kulturnom politikom.

Preduvjet za takvu kulturnu politiku, a onda i za njezin uspjeh, je dugoročna strategija kulture i kontinuitet djelovanja. Naša kultura, kao i sve ostalo u gradu, godinama nije imala strategiju i godinama nema kontinuitet nego ovisi o dnevnopolitičkim zbivanjima kojima je glavna odlika – diskontinuitet svega i u svemu. Svatko može zaključiti sam je li to dobar preduvjet za ono o čemu se mašta kada se govori o kandidaturi Osijeka za tu prestižnu titulu. Želim samo biti realan.

* Što bi Osijek dobio tom titulom? Koje su njezine prednosti?

– Najbolje je to pogledati na primjerima iz susjedstva. Treba otići do Graza ili Pečuha, pa vidjeti te gradove danas, u odnosu na Graz i Pečuh iz ranijeg vremena. Zahvaljujući toj tituli i zbivanjima vezanima uz nju, napredovali su u svakom pogledu: financijski s doznačenim  sredstvima iz europskih fondova i nacionalnog budžeta, materijalno angažiranjem svih potencijala u obnovu ili izgradnju svojih kapaciteta, od infrasturkture, preko arhitekture, do uređenja prostora, a u kulturi nadasve angažiranjem stručnjaka u preoblikovanju starih i oblikovanju novih kulturnih sadržaja.

* U slučaju da Osijek bude proglašen Europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva. Koje je programe, odnosno infrastrukturne projekte potrebno pokrenuti, a da bismo ju opravdali?

– Mogli bismo nabrajati pojedinačno: primjereno uređenje i kvalitetno osmišljavanje uloge Tvrđe kao glavnog osječkog „bisera“ za građane i posjetitelje, neophodni dodatni prostori za proširenja kapaciteta baštinskih ustanova (arhiva, muzeja, knjižnica), neophodni novi prostori za suvremenu likovnu, glazbenu i scensku umjetnost , neophodno oblikovanje integralnog turističkog programa (s različitim projektima) za osječki kulturni turizam, uvođenje Osijeka na kartu poželjnih mjesta za kongresni turizam…  Jesu li to baš oni infrastrukturni i razvojni projekti koje će kao poželjne vidjeti i drugi, ne znam. Iz perspektive moga dugogodišnjega rada u kulturi, meni se oni čine poželjni, neophodni i učinkoviti, ali podsjećam na ono što sam već ranije rekao.

Tu se mora raditi o strategiji koja nastaje kao konsenzus ravnopravne rasprave svih aktera kulture: stručnjaka, umjetnika, političara i građana.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.-e?

– Sve ono što nam danas nedostaje: jasna kulturna politika, definiran kulturni identitet, izgrađeni dopunski i novi kapaciteti ustanova i drugih subjekata u kulturi, obnovljeni tradicionalni i osmišljeni novi kulturni sadržaji, zadovoljni građani svih generacija, a nadasve zadovoljni mladi građani koji ostaju u gradu jer ne moraju bježati u svijet „trbuhom za kruhom“.

 

 

 

Join the conversation! 1 Comment

  1. Drazene, cestitam ti na zdravom razmisljanju grada Osijeka o kulturi i ocuvanju svega onoga sto vec posjeduje od davnina.
    Nadam se da ce se u buducnosti naci mnogo vise istomisljenika i postenih ljudi kojima je stalo da grad tu na istoku Slavonije sacuva i ocuva svoju kulturu i ostali vrijednosti vezane stime.
    Spostovanjem i pozdravom
    Julijana Cipric
    Kanada

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s