Dražen Budimir

Dražen Budimir, voditelj galerije Kazamat

Dražen Budimir, voditelj galerije Kazamat

Svatko tko dođe na vlast uzima si za pravo sve vratiti na nulu

* U HDLU-u je nedavno bila postavljena izložba “Ljubav prema subverziji”. Može li se govoriti o subverzivnosti u osječkoj likovnoj kulturi ili u nekom njezinom drugom segmentu? Zašto je to važno?

– „Ljubav prema subverziji“ je izložba kojom se izuzetno ponosimo i drago mi je da smo je uspjeli realizirati u ovogodišnjem izložbenom programu. Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim kustosu izložbe, Branku Franceschiju i Marinku Sudcu (iz čije su privatne kolekcije radovi koji se nalaze na izložbi) na profesionalnoj suradnji i pomoći da se ovaj projekt ostvari. Odaziv publike je bio sjajan, a drago mi je da su i mediji prepoznali njezinu  vrijednost. Inače, izložba prezentira umjetnike koji su u svoje vrijeme (50.-te pa nadalje), stilski avangardno tj. neo-avangardno djelovali u  povijesno-društveno-političkom trenutku u kojem su se nalazili i kao takvi, svojim izričajem smješteni u sferu subverzivnosti prema istom. Naravno da o toj vrsti subverzivnosti možemo govoriti i u današnjem vremenu, pa i u okviru osječke likovne scene, s naglaskom na mlađu generaciju umjetnika koji su koncentrirani oko HDLU-a, ali i drugih umjetničkih inicijativa u gradu. One su vaninstitucionalne, poput „Pop-up“-a ili organizacije „Odbienalla“ i djeluju uz nekakav kritički odmak naspram institucionalizirane umjetničke prakse kojoj u ovom gradu itekako fali vitalnosti, angažiranosti i kritičnosti.

U to umjetničko „podzemlje“ možemo svrstati i galeriju Kazamat koja također djeluje vaninstitucionalno, a u svom programu često prezentira upravo takvu vrstu umjetnosti. Za nju je naša galerija kao svinji blatna bara.

Budući da je Kazamat dijelom financiran od strane Ministarstva kulture i Grada Osijeka, možemo  to nazvati svojevrsnim „elitnim undergroundom“.

* Ukoliko postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture.

– Naravno da postoji. Pravo pitanje je, zapravo, koji je temeljni. Možemo, naravno, iz prve ispaliti da je to novac, tj. nedostatak novca koji se ulaže u umjetničku produkciju. I to bi bila istina. Nema novaca, nema ga za ništa, a ponajmanje za kulturu. I oko tog problema će se vjerovatno vrtiti svako slijedeće pitanje vezano za ovu tematiku. Jednostavno, to je tako. Izložbe koštaju, predstave koštaju, sve košta i uvijek je vrijedilo pravilo „koliko para – toliko muzike“.  Mi se s tim problemom nosimo već predugo, i otkada galerija radi, svake godine stežemo remen sve više.

Deficit pokušavamo kompenzirati lomljenjem preko vlastitih leđa jer nam je stalo da program bude što je moguće kvalitetniji i da se nastavi, tako da smo prinuđeni osloniti se na vlastite privatne resurse i angažman samo da stvar ne stane.

No, ne smatram da je novac glavni problem. Problem su također ljudski resursi. Kada bi se sakupili svi ljudi koji se u gradu profesionalno bave kulturno-umjetničkom produkcijom, stali bi  u jedan manji kafić bez da se guraju. Na  primjer, ne postoje kustosi koji prate suvremenu umjetničku scenu i koji bi bili u stanju producirati problemsku izložbu. Jednostavno ih nema, a ja se iskreno nadam da će ih ipak jednog dana biti iz razloga koji ću navesti kasnije.  Kazamat takve probleme rješava na način da pozove kustose iz drugih gradova i to odlično funkcionira jer su ljudi s kojima radimo vrhunski profesionalci (Branko Franceschi, Blaženka Perica, Sabina Salamon, Berislav Valušek, Zlatko Kozina i dr.). Marina Viculin također odrađuje sjajan posao kreirajući izložbeni program galerije Waldinger koja je u vlasništvu grada, ali bi bilo sjajno kada bi postojali „domaći“ kustosi koji bi sustavno pratili scenu i na pravoj razini ju prezentirali prema van. Treća stvar koju bih naveo kao problem, a taj bih možda označio kao temeljni,  je stalni „kontinuitet diskontinuiteta“! Ne postoje strategije razvoja, politika i programi koji se kontinuirano provode. To je općenito problem u državi, od najviših razina vlasti do najmanjih jedinica lokalne samouprave.

Svaka politička nomenklatura koja u određenom trenutku preuzima vlast uzima si za pravo da stvari vraća na nulu, kao da povijest počinje od tog trenutka.

I tako, mic po mic, dok se popune kadrovske križaljke, dok se krene sa „novim programima i novim ljudima“, prođu godine i shvati se da nije uopće potrebno stvari vraćati na nulti položaj jer se od te nule nije niti pomaklo! Eto, da krenemo nekuda, pa makar i u „rikverc“!

S druge strane, pitanje osječke kulture može biti i šire interpretirano pa se tu onda otvara Pandorina kutija problema; od onih koji proizlaze iz teškog tereta povijesti, do banalnih, poput alarmantne količine psećeg dreka po ulicama grada.

A sve je to dio kulture grada. Devastacija urbanog prostora, sveopća „vesternizacija“ u svojoj brutalnoj balkanskoj varijanti, zagađenje vizualnog prostora grada, novokomponirana kvazi-spomenička baština, populistički kič, direktno uplitanje neukih političara i lokalnih „drmatora“ u sferu kulture… Da ne nabrajam dalje, sve to čini kulturni identitet i teško se protiv toga boriti. Nije to samo problem Osijeka, to se događa na puno široj i višoj razini, ali svejedno, ne treba u tome tražiti opravdanje. Ako će kulturni identitet grada kreirati razbijači s palicama na ulici, neka tako i bude, svako vremensko razdoblje ima svoju sliku koja ga predstavlja.

* Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika ili je i HDLU otok za sebe?

– Otok. I to goli. Šalu na stranu, no istina je da HDLU djeluje samostalno i samoinicijativno i ta nam pozicija sasvim odgovara. Naravno da suradnja postoji, najviše ona logističkog  vezanih uz realizacije različitih programa, izložbi i uprizorenja, kao i involviranosti članova HDLU-a u nečijim tuđim projektima. Za primjer mogu navesti sjajnu suradnju s Gradskim galerijama. Prezentiramo sličnu vrstu izložbenog programa, usklađujemo se i pomažemo međusobno koliko god možemo i to u praksi jako dobro funkcionira jer su materijalno-tehnički uvjeti uvijek problematična stavka.
O kulturnoj politici i suradnji na višoj razini i njezinoj jasnoći nemam što puno reći osim da je HDLU uzet u obzir kao bitan faktor kulturno-umjetničkog identiteta grada (on to naravno i jest) te je doprinio svojim učešćem u kreiranju ove strategije kulturnog razvitka grada vezane uz kandidaturu Osijeka svojom razvojnom strategijom i programom. Neka se dalje time bave stručnjaci koji su za to zaduženi, želim im puno pameti i sreće.
Budući da je pozicija HDLU-a nezavisna, kao i njegova kulturna politika koja se provlači kroz aktivnosti galerije, o jasnoći ili nejasnoći službene kulturne politike mogu govoriti samo iz pozicije autsajdera, promatrača.

Iz te perspektive imam osjećaj da sve institucije, čiji bi fokus i okupacija trebala biti na kvaliteti programa i profesionalizmu izvedbi, većinu svoje energije fokusiraju na kojekakve birokratsko-institucionalne zavrzlame, kadrovske politike, nerješene račune za struju i vodu, zakašnjele plaće, neisplaćene honorare ili jednostavno međusobne sukobe i podmetanja. Takva atmosfera godi mediokritetstvu i površnosti.

S druge strane, zamjetno dosta energije se ulaže u nekakvu etno-ognjištarsku agrokulturu što samo po sebi nije loše, štoviše, potrebno je to čuvati i razvijati, ali na jedan zdrav način. Šteta bi bila da asocijacija na Osijek i Slavoniju budu  samo kulen, čvarci, rakija i kvazi-inat.

* Nalazi li Osijek svoj kulturni identitet u likovnoj umjetnosti? Prema čemu ga treba usmjeriti?

– Pokušat ću  prevesti Banksyjevu izjavu  koja otprilike kaže: „Ne smisla raditi street art u gradu u kojem ljudi još uvijek pokazuju prstom u nebo kada vide avion“. O točnosti ili opravdanosti te tvrdnje ne bih pametovao, no činjenica je da je Osijek u  ekonomskom, prometnom, turističkom i ostalim pogledima odsječen od svijeta i svih tokova koji podrazumjevaju razvitak sredine u širem smislu, a to se naravno odražava na sve sfere života, pa tako i na likovnu umjetnost.

Nedostatak tržišta je opći problem u državi, ono gotovo i da ne postoji i umjetnici svoju egzistenciju, na žalost, ne mogu ostvariti kroz svoj umjetnički rad.

Mnogi će rado spominjati velikane osječke likovnosti kroz povijest, pisati monografije i raditi retrospektive, hvaliti se višestoljetnom kulturom, baroknom Tvrđom i kleti se u srednjeeuropsku  kulturnu orjentaciju, nasljeđe i budućnost. No rijetko će se tko uhvatiti činjenice da su sve te bitne osobe za Osijek veže uglavnom mjesto rođenja i to je to.

„Naše gore listovi“ su kroz povijest svoje vrhunce ostvarivali negdje drugdje, dok su drugi, poput Adolfa Waldingera koji nam je najveći ponos i dika, umrli u bijedi, siromaštvu i jadu, upravo zbog ignorancije sredine.

Neka povijest bude prikazana u punom svjetlu, ne treba se nje stidjeti već treba iz nje nešto naučiti. Naravno da je sadašnje vrijeme donijelo sa sobom tehnološko-komunikacijski razvoj koji svima omogućuje da budu „građani svijeta“, da sebe i svoj rad prezentiraju bez obzira na mjesto gdje živi i to je fantastična stvar koja olakšava  uzimanje sudbine i uspjeha u svoje ruke. Na karaju krajeva, svatko je za sebe odgovoran, ne treba uvijek krivce tražiti u institucijama i državnom aparatu. Naravno, na njima je da prepoznaju potencijale i pomognu koliko treba i koliko se može. Treba ljudima olakšati stvaranje koliko je god moguće, a ako se to već ne može, svakako ne treba odmagati. Vremena su gadna, ali uvijek su u teškim vremenima nastajale vrhunske stvari. Isprovocirani situacijom, pojedinci izvlače najbolje iz sebe upravo kada je najteže.
Po mom mišljenju, institucionalno i vaninstitucionalno, čitavu stvar treba usmjeravati prema regionalnoj suradnji i razmjeni. Postoje vrhunski ljudi oko nas i kod nas, voljni i sposobni, a njihove aktivnosti treba poticati. To će unijeti dobru dinamiku u razvoj cjelokupne likovne scene ne samo u gradu već i puno šire. Okrenuti sami sebi i dovoljni samo za sebe ne predstavljamo ništa niti to ima smisla.

* Koji je najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka, a što bi moglo prevagnuti u dodjeli titule Europska prijestolnica kulture upravo našem gradu?

– Sve i ništa. Pretpostavljam da sam grad svoj slabiji potencijal može nadomjestiti ponudom koja umrežava cijelu regiju istočne Hrvatske i da prezentacija treba ići u tom smjeru, ali o tome neka odlučuje tko treba. Kriterije za dodjelu titule su mi nepoznati, možda budu koncipirani tako da je daju onome kome je najviše potreban razvoj, a tu onda imamo šansu. Nije nešto čime se treba dičiti, ali ako bude tako – odlično! Čuda se događaju.

* Ako Osijek bude izabran za titulu Europska prijestolnica kulture 2020., na raspolaganju će nam biti milijuni eura. Što treba izgraditi u Osijeku, odnosno koje programe pokrenuti kako bismo opravdali taj naziv?

– To je hipotetička situacija, ali uvijek je lijepo razmišljati o silnim milijunima novaca. Kao prvo i osnovno, treba unaprijed spriječiti pljačku tih sredstava.

Gdje su silni milijuni novaca, uvijek će se pojaviti paraziti i hijene koje su spremne sve to rasčerupati, uz pomoć raznih organizacija, centara moći i polu-privatnih utjecaja potrpati sve u privatne džepove, za samu svrhu sredstava ostaviti mrvice, nestati u magli i ostaviti veliku bruku, ovaj put u europskim razmjerima.

Kroz povijest je dokazano da smo za takvo što itekako spremni i sposobni pa stoga na to, nažalost, treba prvo paziti!
Što se ostalih stvari tiče, ukoliko izbjegnemo gore navedeno, protok tog novca bi svakako donio poboljšanje infrastrukturne funkcionalnosti grada. Treba li, ili ne treba graditi nešto novo – ja mislim da ne. Postojeće objekte treba maksimalno osposobiti, opremiti i restruktuirati kako bi postali maksimalno funkcionalni. Većinu novca bi trebalo uložiti, ponovno naglašavam, u ljudske resurse. Dovoljno sposobni, obučeni i pravilno motivirani ljudi mogu pomicati planine i oni su ključni noseći faktor u ovakvim projektima.

Kamen je kamen, ako ga nema tko kotrljati, po njemu se hvata mahovina. Nađite kvalitetne ljude, omogućite im sredstva i dajte im odrješene ruke da kreiraju kvalitetan program.

A upravo taj kvalitetan program bi trebao biti ključna stvar, reprezentacija i rezultat rada ljudi koji znaju što i kako hoće, što i kako treba. U ovom trenutku je prerano govoriti o konkretnim događajima i izvođačima/umjetnicima, ali je potrebno pratiti stvar i 2020.-te biti spreman za vrh umjetničke produkcije Europe i svijeta, za program koji će biti atraktivan za publiku i koji će na taj način trajnije obilježiti i mapirati Osijek na kulturnoj karti, a to bi trebao biti nekakav krajni cilj.

* Što nam treba ostati u godinama nakon te, velike 2020.-e?

– Nadovezujem se na predhodno pitanje, najbitnije što bi trebalo ostati su kvalitetno osposobljeni ljudi koji će dalje znati upravljati kulturnom dimenzijom grada u budućnosti i za budućnost. Koji će znati kreirati i organizirati projekte, koji će znati upravljati institucijama, koji će voditi nezavisnu umjetničku scenu i približavati kulturno – umjetničku produkciju publici. Kada bi Osijek to postao 2020. godine, to ne bi trebao biti završetak procesa već početak nekakvog kontinuiteta pravilnog razvoja.

* Kako vi možete unaprijediti kulturu grada? Koji su vam planovi u organizacijskom razvoju i podizanju kapaciteta?  

– U Kazamatu nemamo što unaprjeđivati ili ne unaprjeđivati. Od trebalo bi…, valjalo bi…, i bilo bi dobro… nema ništa. Kazamat radi već deset godina i ovim smjerom nastavlja, neovisno o svemu ostalom. Publika koja dolazi to dobro zna i kod nas se ne dolazi samo službeno pogledati neka izložba, već se dolazi osim toga, družiti, opustiti i zabaviti. Ateljei u sklopu Kazamata su uglavnom otvoreni, uvijek je neka vreva, ljudi dolaze, odlaze, rade ili samo provode vrijeme tamo. Program je kvalitetan i trudimo se uvijek da bude bolji. Na popisu galerijskih prostora Hrvatske, Kazamat zauzima priznato mjesto i to dokazuje veliki broj prijava za izlaganje u našem prostoru.

Kazamat je jedan od brendova grada Osijeka i žao mi je što to ne prepoznaju mnogi koji bi tu činjenicu trebali iskoristiti za dobrobit kulturne scene grada.

Sredstva za izložbeni program dobijamo od ministarstva i Grada, no nažalost, ona su iz godine u godinu sve manja, ali unatoč tome stvari za sada funkcioniraju uredno. Sve se na kraju svodi na goli entuzijazam, no bojim se da ti resursi nisu neograničeni. Iza nas je desetljeće  komplikacija sa svim mogućim vlastima koje su prodefilirale kroz ovaj grad, u sam prostor se ne ulaže, a vrijeme čini svoje. Držimo dokle i koliko možemo. Postoje mnoge ideje i planovi za razvoj Kazamata, za izložbene aktivnosti i povezivanje galerije i programa s drugima u regiji. Nešto smo već ostvarili (Pečuh, Novi Sad), nešto se trenutno ostvaruje, a nešto će se tek početi realizirati ovisno o sredstvima. Hoće li ova kandidatura donijeti i nama nešto dobro, pokazat će vrijeme. Nadam se samo da svjetlo na kraju tunela nije nadolazeći vlak. Dakle, ideja, znanja i volje ne nedostaje, dajte nam love i napravit ćemo čuda!

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s